Je li Rijeka digla ruke od EPK?

„Kako bi bilo super da Rijeka ima sredstva i ljude pa da primjerom pokaže i poveže međunarodne aktere, da usmjeri nacionalne i europske politike i bude zamašnjakom inovativnih oblika umjetničke i kulturne aktivnosti“, zapisao je 7. travnja, pomalo sarkastično, u nastupnoj kolumni za portal Teatar.hr bivši pročelnik Upravnog odjela za kulturu, sport i tehničku kulturu Primorsko-goranske županije i član originalnog riječkog EPK tima Valerij Jurešić.

Međutim, ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek samo je dva dana prije, u razgovoru za riječki Novi list, kazala da je „potpuno jasno da se velik dio programa neće moći realizirati jer ni gradski, ni državni proračun sasvim sigurno neće moći ispuniti financijske obveze koje su preuzete“, čime su u pitanje dovedena sredstva, a nekoliko dana poslije javnost je obaviještena da više nema niti ljudi.

Za Rijeku je EPK trebao biti zamašnjak i zalog nade za nešto mnogo veće od samo kulturnog projekta  / Snimio Borko Vukosav

Naime, u priopćenju što ga je 17. travnja na službenim stranicama projekta objavila tvrtka Rijeka 2020 d.o.o. stoji kako će, zbog smanjenja javnih proračunskih prihoda uzrokovanih krizom zbog pandemije koronavirusa, tvrtka svoje poslove nastaviti obavljati u dvije faze; u prvoj će tvrtka obavljati samo najnužnije poslove s minimalnim brojem zaposlenika kako bi se izvršile isplate obveza vezanih uz dosad održane programe i pripremila druga faza, odnosno programi koji će se moći održati po završetku mjera izolacije.

U skladu s tim 59 od 70 zaposlenika tvrtke (poslije će se pokazati da je riječ o njih 54 jer petero ima status zaštićenih radnika i radnica) uručen je prestanak ugovora o radu, a preostalom minimalnom broju zaposlenika smanjen je iznos mjesečne plaće. Usto, upitnom je postala i materijalna egzistencija brojnih suradnika i partnera, samostalnih i nezavisnih umjetnika, kao i osoba u gradskom i županijskom odjelu za kulturu zaposlenih na poslovima izravno povezanim s projektom. Hoće li svima njima ugovori biti obnovljeni stvore li se uvjeti za to, gradonačelnik Vojko Obersnel i direktorica tvrtke Rijeka 2020 Emina Višnić nisu se, kao što je bilo vidljivo u petak, 24. travnja, putem ZOOM platforme na održanoj javnoj tribini EPK – što raditi?, uspjeli dogovoriti. Dok direktorica tvrdi kako će na poslove biti vraćeni svi, gradonačelnik ističe da to nije realan scenarij, no ostaje pitanje – odakle sredstva pa i odakle potreba za povratkom zaposlenika ako programa nema?

Novi koncept?

U razgovoru što smo ga prije nešto više od mjesec dana vodili, pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke Ivan Šarar istaknuo je postojanje svijesti o nužnosti redefiniranja kako sama projekta unutar programskih i financijskih okvira, tako i pojmova poput kulture i globalizacije. „Dogodio se ozbiljan pomak po pitanju društva, morala i globalizacije, i ne znam bismo li, u situaciji kad je mnogim našim sugrađanima ugrožena egzistencija, izazvali otpor javnosti prema, primjerice, izrazito skupim izložbama. Mislim da bi najbolje bilo ponuditi neplanirane, ali post-virus sadržaje, jer to je način da budemo globalno aktualni i ponudimo nešto relevantno.“

No kakvi bi to programi trebali biti, čini se, nepoznanica je za sve (su)dionike projekta. Jurešić je u spomenutoj kolumni predložio da se novi koncept kulture predstavlja i kroz volontere postavljene na raspolaganje najugroženijim društvenim skupinama, što bi, promotrimo li kulturu kroz njezinu najšire postavljenu definiciju kao „složenu cjelinu institucija, vrijednosti, predodžaba i praksi koje čine život određene skupine“, moglo biti smatrano praksom neke nove, življene kulture i izrazom solidarnosti, a solidarnost će, pokazala je održana tribina, biti jedna od ključnih riječi zagovaratelja svih oblika i poimanja programa Europske prijestolnice kulture.

Jurešić je također predložio preseljenje nekih od planiranih aktivnosti u virtualni svijet, nadgradnju postojećih, lokacijskih, sadržaja novim, internetskim modulima, a toj su se ideji, svaki iz svojeg umjetničkog diskursa, pridružili i drugi umjetnici i radnici u kulturi. Pročelnik Šarar više je puta istaknuo, a ostali za projekt odgovorni ljudi na različite načine ponovili da „EPK nije produkcijska kuća“ i ne može iznebuha sve svoje programe preseliti u digitalno okruženje.

Kadar iz promotivnog filma EPK Rijeka 2020.

Naravno, no pomalo je deplasirano bilo tvrditi kako se to tijekom više od mjesec dana nije moglo učiniti ni sa kojim dijelom programa i to samo jutro nakon što je velika manifestacija širokog opsega i zamaha, Noć knjige, želeći ostati aktualna, svoje brojne sudionike, različite institucije, udruge i pojedince, okupila u virtualnom svijetu i time možda i dokinula opreku analognog i digitalnog u književnom svijetu.

Izvedbena umjetnica i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti Ksenija Zec na telekonferenciji je istaknula kako se svi s ovom situacijom susrećemo prvi put (što organizatorima EPK stoji i kao olakotna i kao otegotna okolnost), no dijalog i sudjelovanje u raspravi o tome što digitalna umjetnost jest ključni su momenti za iznalazak budućih formata (ne samo) izvedbene umjetnosti, a to će se ticati i daljeg programa Europske prijestolnice kulture. Ksenija Zec istaknula je još jedan ključan moment na kojem je, u podrobnom uvodnom obraćanju, inzistirala i Emina Višnić; predmetni programi stvarani su godinama i neodgovorno bi bilo ustvrditi kako je njihova trenutna modifikacija ili relokacija jednostavan proces. No trebamo biti svjesni, zaključila je Ksenija Zec, nužnosti pomicanja granica i izgradnje novih praksi, umjetničkih i komunikacijskih.

Čini se da su upravo komunikacijske prakse i modeli posljednjih mjesec dana ponajviše zakazali, što je u zainteresiranoj javnosti stvorilo dojam da su čelni ljudi projekta od njega odustali i prije svih ostalih. Oni su, ustvrdila je Emina Višnić, održavali brojne sastanke s partnerima i radili na realizaciji novoga, novonastaloj situaciji prilagođena programa.

Ponovno pokretanje

Takvo je redefiniranje programa nužno jer iako u tvrtki Rijeka 2020 d.o.o. ne raspolažu preciznim podacima o smanjenju proračuna (ili o njima ne izvještavaju javnost) izvjesno je da će iznos biti skromniji od planiranih 30 327 000 eura, u kojima je Ministarstvo kulture trebalo sudjelovati s deset milijuna eura, Grad Rijeka s 10.327,000 eura, a Primorsko-goranska županija, sponzori i fondovi Europske Unije sa po tri milijuna eura. Gradonačelnik Obersnel procijenio je da bi za provođenje novog, „održivog“ programa Europske prijestolnice kulture bilo potrebno oko trideset milijuna kuna, no osim pitanja o namicanju sredstava, nameće se i ono o sadržaju održivog koncepta.

Iako je direktorica Višnić kao jednu od pozadinskih aktivnosti za trajanja karantene istaknula i izradu dokumenta kojim se predviđaju dvije faze implementacije projekta, pri čemu je prva faza minimalne održivosti, a druga ona u kojoj bi se „vrlo skoro, a najkasnije u lipnju i srpnju, mogao realizirati dio programa Europske prijestolnice kulture. Jedan je scenarij uključivao više programa, a drugi manje programa i novčanih sredstava.“ Taj je dokument, istaknula je Emina Višnić, „polazište za dalju raspravu, a ne finalni dokument te nije objavljen kako ljudi ne bi donijeli pogrešne zaključke“, no nameće se pitanje; kako održati raspravu ukoliko polazišna točka ostaje skrivena. „Zainteresirana javnost“, naravno, ne zna i pitanje je treba li u ovoj fazi restrukturiranja projekta znati, no problematično je, a podcrtano u izjavi Davora Miškovića iz Drugog mora, voditelja pravca Lungomare art, što ne znaju ni programski partneri. U proteklih su mjesec dana, kazao je, mnogo radili, no silom prilika više su se bavili epidemijom nego svojim poslom.

S jedne je to strane posve razumljivo jer stanje u kojem se danas nalazimo, ne samo kao Hrvatska, Rijeka ili EPK nego kao cijeli svijet, potpuna nam je nepoznanica i u trenutku kad sličnu nespremnost i okamenjenost u vremenu uočavamo i u partnerskom Galwayju, čiji su radnici također mahom udaljeni sa svojih radnih mjesta, a programi zamrznuti, inicijalna bi se paraliziranost i mogla opravdati, no ostaje neodgovoreno pitanje – kako dalje?

Jer u petak, 24. travnja, saznali smo što je sve loše učinjeno ili propušteno učiniti, koliko je uložena truda ostalo posve nezapaženo u javnosti, no nismo saznali kakvu će ulogu kultura odigrati u svijetu kakav, prognozira se, polako otvara svoja vrata i propušta nas jednog po jednog.

Naravno, za precizne je prikaze rano, no u provedbi programa (koji je, i direktorica i gradonačelnik ističu, mnogo više od same tvrtke, gradske uprave ili njihovih zaposlenika) trebali bi sudjelovati ljudi s vizijama, a njihove bi projekcije trebale biti vrijedan doprinos stvaranju odgovora na pandemiju demoraliziranosti, od koje nećemo moći uzmaći.

Nismo čuli ni kako će grad i županija prilagoditi kulturne politike, kao ni kako će se to odraziti na sam program. Čuli smo samo poticajne riječi Ksenije Zec, koja smatra kako će u ovom trenutku stvorene prakse biti zalog za kulturu i umjetnost budućnosti, vizualnog umjetnika Marcela Marsa, koji upozorava da ključ za promišljanje o budućnosti kulture mora biti solidarnost, i opomenu rektorice riječkog Sveučilišta, Snježane Prijić-Samaržija: „Ne uspijemo li ponovno pokrenuti EPK, svi smo odgovorni. Svi ćemo snositi dio krivnje propadne li on sada.“ A projekt je, točno je ocijenila, za grad trebao biti zamašnjak i zalog nade za nešto mnogo veće od samo kulturnog projekta.