IZDVAJA – Ivica Prtenjača

• Szilárd Borbély, Tijelu: ode i legende –

Prvi i jedini zasad poetski Borbelyjev tekst na hrvatskom jeziku plod je suradnje prevoditeljice Lee Kovacs i sjajnoga zagrebačkog nakladnika Oceanmore. Riječ je o svojevrsnom pjesničkom otkriću, novumu u našem čitanju, ove su himnične, potresne pjesme gotovo izvan svakog vremena, a opet, toliko snažno pečatiraju našu suvremenost u kojoj je kult tijela, posebice onog snimljenog, produciranog i skupo iskorištena u kapitalističkoj prostituciji i prodaji magle, doveden do sama ruba svog i ikoničkog uništenja. Jer, nakon filtera, Photoshopa i svih drugih inačica oblikovanja, što doista ostaje, što jest tijelo?

Prev. Lea Kovacs, Oceanmore, Zagreb, 2018.

Tragični Borbely, ako se to smije reći za čovjeka koji je život okončao samoubojstvom, doista ima sreću s hrvatskim prijevodom. Ovu preporuku pišem kao pohvalu pjesniku, ali i kao radosnu objavu o prevoditeljici, Lei Kovacs. Nekolicina je naših sjajnih prevoditelja s mađarskog, oni su naša spona s tom intrigantnom i bliskom kulturom i književnošću. Spomenut ću Xeniu Detoni, Viktoriju Šantić, Kristinu Peternai Andrić i Nevena Ušumovića, čije sam prijevode imao zadovoljstvo čitati. Lea Kovacs svojim se prijevodom Szilarda Borbelyja na hrvatski jezik savršeno uklapa u malenu, ali iznimnu skupinu ljudi bez kojih bi naša čitanja bila siromašnija i s nedvojbeno manje literarnog užitka.

Abdellatif Laabi, Stablo pjesama –

I ovu preporuku ispisujem kao pohvalu prevoditeljici, naravno i nakladniku koji je objavio opsežnu, bogatu knjigu našim čitateljima nepoznata pjesnika. Riječ je o Laabiju, marokansko-francuskom političkom zatvoreniku, aktivistu, pjesniku ovjenčanu i nagradom Goncourt.

izd. VBZ, Zagreb, 2019.

U ovoj se knjizi, posebno ako se ona čita istovremeno sa spomenutom Borbelyjevom, može doslovce okusiti sav prevodilački talent Lee Kovacs. Tijelo poezije krhko je i često nevidljivo, ali postojano, neuk ili odveć samouvjeren prevoditelj može učiniti više štete nego koristi, ovdje je riječ o nečemu sasvim suprotnom. Opora finoća Laabijeva svijeta proviruje iz stihova i sa svijetlog i s tamnog mjesta. Iz glasnog urlika i tupe tragičnosti koju porađa nepravda prema slabijima i drukčijima. Onima od kojih se neprestance nešto uzima. Laabi je dio takva svijeta, zbog svojih je stavova dugo bio bez slobode. Knjiga je ovo koja podjednako dolazi i iz francuskog jezika kao i iz marokanske kulture, afričkog svijeta.

„Ja sam građanin svijeta, most”, kaže Laabi.

Marija Skočibušić, nagrada Na vrh jezika, 2020.

Koliko znam, samo se jednom dosad u našoj suvremenoj književnosti pojavio netko toliko mlad da ga slobodno možemo smatrati poetskim čudom od djeteta.

Marija Skočibušić

Bila je to Sonja Manojlović, svoju prvu, sjajnu knjigu objavila je sa sedamnaest godina. Točno toliko godina ima i Marija Skočibušić, gimnazijalka iz Karlovca, ovogodišnja dobitnica nagrade Na vrh jezika. Njezinu poeziju zasad možemo čitati po portalima i časopisima. Bilježim je ovdje kao preporuku i radosnu čestitku, čudo od pjesnikinje.