Ignoriranje Mohorovičića razotkriveno nedavnim zemljotresom

Zagrebački potresi, s onim najrazornijim 22. ožujka, doveli su seizmologiju i seizmologe u epicentar javnoga promišljanja, a posredno i životno djelo dr. Andrije Mohorovičića (1857–1936), upravo kao što je i put njegova imenjaka Štampara svakodnevno važan u bitci hrvatskoga (i svjetskoga) zdravstva s virusom korone. O dvjema muzejskim zbirkama (u rodnom mu Voloskom i Zagrebu) posvećenima glasovitom meteorologu, geofizičaru i seizmologu razgovarali smo s čestim i stručnim medijskim gostom Marijanom Herakom s Geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Jasno, neizbježne su bile i zemljotresne aktualnosti, kojima je i dalje svakodnevno prožet svaki stanovnik hrvatske metropole.

Zašto je djelo dr. Andrije Mohorovičića tako zanimljivo i novo, evo, i o 163. obljetnici rođenja, i 84 godine nakon njegove smrti?

Mohorovičić je opusom zadužio svjetsku, a posebno hrvatsku geofiziku. Svjetski seizmolozi uvrštavaju ga među utemeljitelje moderne seizmologije, dok mu u Hrvatskoj možemo biti zahvalni što je i meteorologiju i seizmologiju zasnovao na pravim znanstvenim principima, te osigurao da istraživači mogu obrađivati i analizirati eksperimentalne podatke prikupljene na najkvalitetniji način. Bio je jedan od prvih u svijetu koji je jasno shvatio koje su zadaće meteorologa i seizmologa te s kojim se objektivnim problemima oni moraju nositi.

U čemu se razlikuju, a gdje nadopunjuju memorijalne zbirke u njegovu rodnom Voloskom i na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu? Što laički znatiželjnik treba učiniti kako bi se upoznao sa zbirkom ili zbirkama?

Ovdje je riječ o Memorijalnim prostorijama Andrije Mohorovičića u prostorima Geofizičkog odsjeka PMF-a u Zagrebu te o Interpretacijskom centru dr. Andrije Mohorovičića u Voloskom, čija je prva faza otvorena prošle godine. U Memorijalnim prostorijama u Zagrebu izloženi su Mohorovičićevi instrumenti (seizmografi, ure, mikrobarograf i ostali meteorološki instrumenti, pasažni instrument, kronograf i dr., dokumenti i rukopisi, radovi, namještaj i pribor (vidi http://www.gfz.hr/sobe/izlozba.htm). Svi su instrumenti do potresa u Zagrebu 22. ožujka 2020. bili u potpuno ispravnu stanju, ali je potres, nažalost, oštetio seizmografe i mikrobarograf, koje će trebati pomno ponovo restaurirati. Interpretacijski centar u Voloskom predviđen je kao mjesto za interakciju znanosti, kulture i turizma, u kojemu će se, osobito nakon završetka druge faze uređenja prostora, korisnicima poput djece, mladih, posjetitelja, turista i slučajnih prolaznika, kontekstualizirati i približiti činjenice o Mohorovičićevu rodnom mjestu te njegovu znanstvenom radu.

Interpretacijski centar u Voloskom otvoren je za sve, dok se Memorijalne prostorije u Zagrebu za sada mogu pogledati samo prema dogovoru.

Jedan od Mohorovičićevih instrumenata,
u Memorijalnim prostorijama u Zagrebu

Koje su vam osobne želje da se još snažnije predstavi Mohorovičićev rad?

Mohorovičić apsolutno zaslužuje da se njegovo djelo dostojno valorizira te da ga Hrvatska prepozna kao jednog od rijetkih Hrvata čiji doprinos svjetskoj znanosti prepoznaju kako znanstvenici tako i javnost u čitavome svijetu. Mohorovičić bi trebao biti hrvatski brend! Zato je neobično i žalosno da on još nema spomenika u Zagrebu, niti je na zgradi u Preradovićevoj ulici u Zagrebu gdje je živio postavljena spomen-ploča. U tijeku je akcija da mu se podigne spomenik u parku na Griču, za koji je već odabrano i idejno rješenje, ali još nije odobreno financiranje. Također je u tijeku i postupak koji je pokrenulo Europsko fizikalno društvo (EFD) da se zgrada na Griču 3, u kojoj je Mohorovičić došao do svojega epohalnog otkrića postojanja diskontinuiteta između Zemljine kore i plašta, proglasi Povijesnim mjestom EFD-a te da se obilježi prigodnom informativnom pločom.

Kako kao vrstan poznavatelj njegova djela tumačite tu silnu svestranost (je li pretjerana riječ proroštvo) koje je Mohorovičić iskazivao zanimanjem i djelovanjem u meteorologiji, seizmologiji, geofizici – ta isprepletenost u sličnom, a opet različitom? I neupućenom čovjeku jasno je da je hrvatski znanstvenik iz Voloskog, praški student, profesor iz Bakra i zagrebačkoga Griča, utemeljitelj Meteorološkog opservatorija – bio godinama ispred vremena?

Mohorovičić je ponajprije bio prirodoslovac u duši, koji je svoje talente mogao iskazati zahvaljujući izvrsnom obrazovanju koje je dobio, ali i zbog činjenice da ga je privuklo polje znanosti koje se potkraj 19. stoljeća tek počelo razvijati u pravom znanstvenom smislu. To se podjednako odnosi na meteorologiju i na seizmologiju. Počevši uglavnom s radom u meteorologiji, Mohorovičić je posve ispravno zaključio koje su zadaće meteorologa te kako se može doći do uporabljive prognoze vremena. Nažalost, to u njegovo doba nije bilo moguće, kako zbog nedostatka globalnih podataka mjerenja, tako i zbog nemogućnosti rješavanja kompliciranih jednadžbi, za što se danas koriste najsnažnija računala na svijetu. Možda ga je to i natjeralo da drugu polovinu karijere posveti posve novoj disciplini geofizike – seizmologiji. Tu je napravio i najveći doprinos, otkrivši da na dubini od oko 50 km postoji granica gdje se svojstva stijena gotovo skokom mijenjaju. Danas se taj diskontinuitet naziva njegovim imenom. Međutim, Mohorovičić se – osim otkrivanjem tajni Zemljine unutrašnjosti – bavio i mnogo praktičnijim problemom. Nastojao je odgonetnuti kako potresi djeluju na zgrade te kako bi ih valjalo graditi da odole potresima kojima će biti izloženi tijekom svojega vijeka. O tome je 1909. održao predavanja u zagrebačkom Društvu inžinira i arhitekta, a ta je predavanja sažeo i u tiskanoj knjižici. Tamo je na kraju dao i petnaest pravila za protupotresnu gradnju (npr. o potrebi gradnje što lakših i što čvršćih dimnjaka čvrsto vezanih s krovom!), ali se čini da ga graditelji nisu poslušali. Rezignirano je u Narodnim novinama tada napisao da se osjeća poput vapijućeg u pustinji čiji glas nitko ne čuje. Strašne posljedice ignoriranja njegovih savjeta razotkrio je nedavni zemljotres...

Nosi li Mohorovičićev diskontinuitet sve­vre­mensku važnost za poznavanje i pretpostavljanje mogućih geofizičkih i drugih procesa?

Otkriće diskontinuiteta bilo je jedan od prvih riješenih inverznih problema u geofizici – to su problemi gdje na temelju opažanja parametara neke pojave zaključujemo o svojstvima tijela u kojemu se ta pojava odvija. Svakodnevni je primjer pretraga magnetskom rezonancijom kod liječnika, koji sofisticiranim postupcima na temelju mjerenja prolaska elektromagnetskih valova kroz tijelo zaključuje o zdravlju. Mohorovičić je umjesto elektromagnetskih valova iskoristio potresne elastičke valove te je s pomoću nastupnih vremena tih valova na brojnim seizmološkim postajama zaključio o tome kako izgleda Zemljina unutrašnjost u prvih pedesetak kilometara dubine. U biti identičan postupak danas koristimo, osim u seizmologiji, primjerice, i za otkrivanje ležišta nafte i plina.

Što nam Mohorovičićevo vrijeme govori o našem dobu, je li uopće moguće usporediti doba između dvaju svjetskih ratova, tadašnje znanstvene vrhove, kada se dugo putovalo brodovima i vlakovima, a virusi su se također uspješno širili, zemljotresi i druge prirodne nepogode udarali...

Iz današnje perspektive možemo se samo diviti dosezima tadašnjih znanstvenika, bez interneta, računala, satelita i GPS-a,... Meni je fascinantno da je Mohorovičić samo godinu nakon potresa kod Pokupskog 1909. uspio ne samo uočiti da na seizmogramima postoji nešto što se nije moglo objasniti tadašnjim predodžbama o građi Zemlje, nego još i: prikupiti poštom seizmograme s praktički svih europskih opservatorija, analizirati ih, postaviti radnu hipotezu, testirati je metodom pokušaja i pogrešaka (naravno, sve ručno, s logaritmima na sedam decimala), izračunati najbolje parametre koji definiraju model Zemljine kore i plašta, napisati opsežan članak na hrvatskom i njemačkom (u kojem je iznio i mnoge druge za seizmologiju jako važne zaključke!), korigirati ga i tiskati! Uz to morao je uglavnom sam obavljati i sav stručni posao na Opservatoriju, brinuti se o meteorološkim postajama u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji te o novopostavljenim seizmografima, redovito motriti meteorološke pojave, držati predavanja... Takvo što danas je praktički nezamislivo.

Kako proživljavate ovo višemjesečno vrijeme većih i slabijih zagrebačkih potresa i korone? Je li svaka izvanredna situacija i veća znanstvena prigoda?

Nedavni se zagrebački potres dogodio u najnezgodnije vrijeme, usred pandemijske krize. Ta je činjenica pred malu seizmološku zajednicu u Hrvatskoj postavila velike prepreke, ali mislim da smo ih uspješno savladali. Često su u seizmologiji veliki zemljotresi bili ti koji su inicirali važne pomake u razumijevanju te prirodne pojave (tako je i Mohorovičiću ‘pomogao’ pokupski potres, a i onaj kod Klane 1870. godine imao je važnu povijesnu ulogu!). Nadamo se da će velika količina podataka koju još prikupljamo tijekom serije naknadih potresa bitno unaprijediti naše spoznaje o seizmičnosti zagrebačkoga epicentralnog područja, a posljedično ćemo moći bolje procijeniti i zemljotresnu opasnost kao i parametre seizmičkih sila koje bi naše građevine trebale izdržati. Uvjeren sam da će seizmolozi, kao i uvijek dosad, svoj dio posla napraviti dobro i na vrijeme. Hoće li to još jednom ostati mrtvo slovo na papiru (ili kako je Mohorovičić napisao, glas vapijućih u pustinji) preostaje nama (ili našoj djeci) da vidimo u budućnosti.