Himne za teška vremena

Čini se kako je Rolling Stonesima bilo dopušteno da budu mladi samo prvih desetak godina karijere; 1973. Jagger i Richards napunili su tridesetu, a potom su iduće godine objavili album i pjesmu ponešto rezignirana naslova It’s Only Rock ‘n Roll (But I Like It). Kad su početkom ljeta 1976. u sklopu promotivne turneje za album Black And Blue s novim gitaristom Ronom Woodom prvi put posjetili Zagreb, kritičari su zabrinuto počeli postavljati pitanja nalik ovome: Kako će najslavniji rock and roll-bend preživjeti ulazak u srednje godine?

Doista, kako?

Stonesi tako fokusirano i nadahnuto nisu zvučali već dvadesetak godina

Neki od onodobnih „zabrinutih kritičara“ umrli su, prirodnom ili kakvom drugom smrću. Oni drugi uživaju u mirovini sporadično prateći čime se trenutno bavi nekadašnja odmetnička ekipa na koju se, uz mnoštvo drugih kulturnih referencija, poziva Bob Dylan u nadahnutoj novoj skladbi (preciznije, recitaciji) I Contain Multitudes. „Ja sam poput Anne Frank i Indiane Jonesa / i onih zločestih britanskih momaka, Rolling Stonesa / odlazim do ruba, do samoga kraja / gdje se sve izgubljeno / opet dobrim čini.“

Iako su mitskih šezdesetih Dylanu i Stonesima mediji i industrija natovarili na vrat nezahvalnu ulogu „glasnogovornika generacije“, oni su se pokazali odveć inteligentnima da bi upali u tu prozirnu zamku. Opstali su samo zahvaljujući dometima vlastite glazbe, preživjeli su zato što su se u kritičnim trenucima bili spremni izmaknuti masovnim očekivanjima i trendovskim imperativima, uporno gradeći vlastita estetska načela i vlastite svjetove. Posljednji čavao u lijes mladosti Stonesima je ‘77. trebala zabiti kombinacija pankerskog nihilizma i disko-eskapizma. Na „kulturološke prijetnje“ grupa je reagirala jednim od najcjenjenijih albuma, Some Girls, pokupivši samo ono što im se od panka i diska svidjelo i nastavljajući dalje kao da se oko njih ništa osobito bitno ne događa. Ono što je šezdesetih počelo kao autentična pobuna i isplaženi jezik konzervativnom establišmentu, pretvorilo se u dekadentno, stilizirano odmetništvo uz povremena stadionska slavlja i rijetke studijske albume. Zato su ih na nišan uzeli pravovjerni rock and roll-čistunci, ignorirajući činjenicu da je svaki album Rolling Stonesa čak i u najjalovijim etapama sadržavao barem nekoliko uvjerljivih skladbi. I dokaza u prilog tezi da još imaju što reći.

To vrijedi i danas. Kad su se, posve iznenada, potkraj travnja oglasili novim singlom Living In A Ghost Town, bila je to lijepa vijest u sivoj i dosadnoj, paralizirajućoj svakodnevici. Pjesma je odmah postigla golemu popularnost i završila na prvom mjestu iTunes-ljestvica u više od dvadeset zemalja. Masovna reakcija proizlazi iz dva očita razloga: prvo, pjesma savršeno artikulira kolektivni osjećaj paranoje, zatvorenosti i očajne izoliranosti u „gradu duhova“, ispražnjena pod naletom nevidljivoga vanjskog neprijatelja. Drugo, sablasna pustoš lišena nekadašnjega života („možeš tražiti, ali pronaći me nećeš“) popraćena je primjereno dramatičnim ugođajem sazdanim na kombinaciji funka, rocka, duba, reggaea i senzualnog rhythm and bluesa, koji je odavno postao njihov zaštitni znak. Zapravo, šarm Rolling Stonesa uvijek je izvirao iz začudnoga spoja Jaggerove ekspresivnosti, prividne nonšalancije Richardsovih gitarističkih fraza i džezirane elastičnosti Wattsovih bubnjeva. U ovom slučaju, Mickov solo na usnoj harmonici još ga je jednom svrstao među bolje svirače tog sićušnog, ali ne i nebitnog instrumenta.

Living In A Ghost Town pripremljena je još lani u sklopu snimanja za dugoočekivani studijski album, ali je adaptirana novim okolnostima i dovršena „na daljinu“, između Jaggerova londonskoga kućnog studija i Richardsova doma u Connecticutu. Prva je to autorska pjesma sastava nakon osam godina, a točno toliko trebalo je i Bobu Dylanu da se oglasi s nečim autorski novim. Na površini, pjesme Murder Most Foul i Contain Multitudes gusto su protkane kulturnim referencijama, od Billie Holiday do Billyja Joela, od Raya Charlesa do Woodstocka. No zavesti publiku stari je Dylanov trik; zađe li se ispod površinskog sloja, gotovo je nemoguće razmrsiti autorove motive, „poruke“ i prava značenja. Ubojstvo Kennedyja u prvoj, 17-minutnoj pjesmi Dylanu je očito tek polazni okvir. No je li mu taj okvir bio tek povod da se (kako tvrdi kritičar i glazbenik Tim Sommer) razračuna s vlastitom generacijom zato što se – zaslijepljena mnoštvom zavodljivih popkulturnih artefakata – pokazala nesposobnom riješiti ključne probleme svojega vremena? Ili nam, obrnuto, pjesnik želi poručiti da i u najtežim trenucima, onda i sada (ubojstvo predsjednika, pandemija) utjehu možemo pronaći u onome što nam je sveto, u inspirativnoj, izvrsnoj glazbi?

Kako bilo, vjerojatno nije slučajno su 2020. upravo pripadnici stare garde, Stonesi i Dylan – ikone utopijske epohe u kojoj se činilo da glazba može uistinu pokrenuti promjene – iskoristili karantenu bolje i kreativnije od mnogih kolega koji bi trebali biti u naponu životne snage. Murder, Multitudes i Ghost Town neće ostati upamćene samo kao dojmljive refleksije nelagodnog, apokaliptičnog vremena, nego kao ravnopravni kamenčići u mozaiku recentnih opusa njihovih autora. Osobito valja istaknuti da Stonesi tako fokusirano i nadahnuto nisu zvučali već dvadesetak godina.

I na kraju još malo nove glazbe. Iako su i Pearl Jam odavno zašli u veteranske godine, njihova karijera lišena je gotovo svih korporativnih kompromisa. Po količini unesene energije, strasti i uvjerenja Eddie Vedder doista jest usporediv s njegovim uzorima iz 60-ih i 70-ih, premda su Pearl Jam uvijek osjetnije naginjali grupi The Who, Hendrixu i Neilu Youngu nego Beatlesima i Stonesima. Doduše, na novom albumu Gigaton – prvom nakon sedam godina – otkrivaju se i novi utjecaji. Ritmična disco-art-rock-ekskurzija Dance Of The Clairvoyants zvuči poput ranih Talking Headsa. Unatoč prepoznatljivo nervoznom, himničnom hard rock-zvuku, ostatak albuma prožet je eksperimentalnim elementima, kreativnim rizicima i revitalizirajućim autorskim zamislima. Iako Gigaton nije savršen (za početak, predugačak je i razvučen), Pearl Jam još, gotovo tri desetljeća nakon kultnoga prvijenca Ten, zvuče kao sastav koji razmišlja svojom glavom. Odnosno, kao postava koja, bez obzira na to kojega se stila ili tempa dohvatili, još vodi računa o sebi, svojem integritetu i glazbi, odanoj publici te o svijetu u kojemu žive, koji ih ljuti i nadahnjuje.