Film koji će zaobići kina

Još od njegova maestralnog debitantskog ostvarenja Nož u vodi iz 1962. glasoviti i kontroverzni filmaš Roman Polanski neprekidno se bavi nizom prepoznatljivih tematskih preokupacija. U žarištu njegovih interesa su nemogućnost komunikacije, otuđenost i egzistencijalni apsurd, analize odnosa moći te s njima povezanih motiva dominacije i igara, u društveno-političkom podjednako kao i obiteljsko-seksualnom te šire spolnom kontekstu, kao i motivi poremećene seksualnosti i ponižavanja koje proizlazi iz svega navedenog, od otuđenosti i dominacije do neuravnotežene spolnosti.

Na prošlogodišnjem festivalu u Veneciji film je ovjenčan Srebrnim lavom i još trima nagradama

Odabranim temama i motivima Polanski se bavi promišljeno i sustavno, u raščlambi oslanjajući se na kompleksne i slojevite karaktere, složene međuljudske odnose, u najuspjelijim slučajevima na kreiranje izuzetno sugestivnog tjeskobnog ozračja te gdjekad na posezanju za crnim humorom i ironijom. Tijekom posljednja nepuna tri desetljeća, od prilagodbe romana Gorki mjesec Pascala Brucknera iz 1992, Polanski poseže za provokativnim proznim i dramskim predlošcima, poput drame Smrt i djevojka Ariela Dorfmana, romana Duh Roberta Harrisa, koji je ekranizirao kao političku triler-dramu Pisac iz sjene, te romana Venera u krznu Leopolda von Sacher-Mazocha, što ga je 2013. adaptirao u nagrađivanu psihološku dramu, i romana Prema istinitoj priči Delphine de Vigan, koji je 2017. oblikovao u psihološku triler-dramu.

Nije stoga nimalo čudno što je i u recentnom ostvarenju, povijesnoj drami s elementima trilera Časnik i špijun (izvorno J´accuse), koja je prošle godine na festivalu u Veneciji ovjenčana Srebrnim lavom i još trima nagradama, 87-godišnji Polanski posegnuo za intrigantnim proznim predloškom, opet romanom britanskog prozaika Roberta Harrisa, filmofilima najpoznatijeg po adaptacijama njegovih romana Domovina i Enigma.

U romanu objavljenu 2013. Harris se pozabavio znamenitom aferom Dreyfus, koja je uzdrmala francusko društvo 90-ih 19. stoljeća, aferom u korijenima koje je bio tada narastajući europski antisemitizam, koji i pisac i Polanski prikazuju izravno i bez imalo ublažavanja. Praktički svi osim sama Alfreda Dreyfusa (odlični Louis Garrel iz Bertoluccijevih Sanjara i Izmišljenih ljubavi Xaviera Dolana), lažnoj potvori izložena i obeščašćena satnika koji je u siječnju 1895. zbog navodne špijunaže u korist Njemačke osuđen na doživotnu robiju na Vražjem otoku, otvoreni su i gorljivi antisemiti. Reći za nekog da je Židov u tadašnjoj Francuskoj bila je uobičajena psovka i pogrda, a antisemit je i protagonist, pukovnik Georges Picquart, kojeg maestralno, s istančanim osjećajem za nijanse i detalje tumači oskarovac Jean Dujardin iz Umjetnika i Malih nevinih laži Guillaumea Caneta. Od sama početka Picquart je postuliran kao časnik staroga kova, pošten te nadređenima, službi i domovini posve odan profesionalac, koji će zahvaljujući uznapredovalom sifilisu dotadašnjega šefa tajne službe Sandherra zasjesti na njegovo mjesto.

No Picquart je i čovjek od krvi i mesa koji održava dugogodišnju ljubavnu vezu s privlačnom Pauline Monnier (redateljeva supruga Emmanuelle Seigner iz Mahnitosti i Gorkog mjeseca), koji će svoja razmišljanja i stavove početi mijenjati kad se suoči s očitim slučajem konstruiranja afere na izmišljenim i krivotvorenim dokazima, u svrhu ekskulpiranja jednog časnika, stvarnoga špijuna Esterhazyja, čiji su se grijesi pokušali podmetnuti Dreyfusu. Unatoč Picquartovu postupnom otkrivanju stvarne pozadine afere i njegovu djelovanju kojim će na kocku staviti ne samo svoju vojničku i osobnu čast nego i svoj život, sve će se činiti osuđenim na neuspjeh, sve dok glasoviti književnik Émile Zola, i kako je u filmu sugerirano intelektualna i moralna savjest svog vremena, na naslovnoj stranici novina L´Aurore ne objavi otvoreno pismo naslova J´accuse (Optužujem), upućeno predsjedniku države Félixu Faureu.

U sugestivno režiranom, atmosferičnom, detaljima bogatu, dojmljivo stiliziranu i sjajno glumljenu filmu koji uz impresivnu scenografsku i kostimografsku rekonstrukciju razdoblja odlikuju i fascinantna fotografija Pawela Edelmana (Pijanist i Waydin Katyn) te izvrsna glazba dvostrukog oskarovca Alexandrea Desplata (Hotel Grand Budapest, Oblik vode), opterećenu doduše mjestimičnim „školskim“ režiranjem dijaloških scena kroz izmjenama plana i kontraplana te nepotrebnim dodatnim podizanjima dramske tenzije, Polanski koristi priliku da bi metaforički prikazao i vlastiti slučaj.

Točnije, ono što drži nepravednim i neutemeljenim progonom sebe od medija i javnosti zbog zavođenja i silovanja iz 1975, za što ga je optužila tada maloljetna fotografkinja Valentine Monnier, a zbog čega su festivalske i ine premijere filma bile praćene prosvjedima. Unatoč tomu (možda nije slučajno što je prezime protagonistove ljubavnice upravo Monnier?), riječ je o uspjelom filmu za koji je prava šteta što ga se neće moći pogledati u kinima.