Cesarićevo novo ruho

U studenome 1962. pred prepunom je dvoranom bjelovarske Narodne knjižnice i čitaonice nastupio Dobriša Cesarić. U prvom redu sjedio je dvanaestogodišnji Pero Kvesić. Taj je događaj fotografijom i kratkim tekstom na naslovnici zabilježio Bjelovarski list, na što je Kvesić podsjetio 2019. na kraju svoje knjige Zaboravljeno pjesništvo. Većina će se poznavatelja Kvesićeve biografije i književnih nazora zapitati: Postoji li dublji razlog objavljivanju faksimila te novinske vijesti ili je u pitanju uzgredna atrakcija, geg pisca koji stvarima voli pristupati cum grano salis? Zašto se „pjesnik u trapericama“ pohvalio da je kao dječak pribivao nastupu klasičnoga barda? Je li uopće moguće zamisliti točku dodira između Cesarića i Kvesića?

Prije nego odgovorim na spomenuta pitanja, reći ću nekoliko bitnih stvari o samom izdanju. U Zaboravljenm pjesništvu pretisnute su obje dosad objavljene Kvesićeve zbirke – Perorez (1980) i Slavujevac (2004), knjiga je uokvirena dvama autorovim esejističkim zapisima, a zaključena pogovorom Nevena Jurice. Naslovljujući ju Zaboravljeno pjesništvo Pero Kvesić je kanio naglasiti najmanje dvoje: da je pjesništvo u današnjem svijetu posve potisnuto na marginu, obezvrijeđeno i zaboravljeno, ali i da su njegove knjige pjesama u recentnim križaljkama suvremene hrvatske poezije ostale bez ozbiljnijega odjeka. Njegova je dijagnoza stanja u oba slučaja točna.

Buhe, stjenice i lubenice

U uvodnom eseju Pero Kvesić zdvaja nam nestankom poezije iz javnosti i memorije običnog čovjeka, pita čitatelje bi li željeli da im djeca odrastaju u svijetu bez pjesništva da bi na koncu zainteresiranima savjetovao kako čitati poeziju. Treba ju čitati – piše on – slovo po slovo, dakle polako, pažljivo, pribrano; treba se usredotočiti na jednu ili manji broj pjesama; potom pjesmu treba čitati naglas (da ju se osjeti i fizički), i to na više načina i više puta; treba se vraćati izabranim pjesmama u različitim raspoloženjima; pojedine pjesme treba naučiti napamet itd. Kvesićevu esejističku pohvalu poeziji nisam naveo zbog njezine originalnosti nego zbog barem prividne sučeljenosti s njegovom poetskom praksom. Riječ je o autoru čije stihove karakterizira razgovorna fraza, urbani žargon, frajerska poza, tematizacija običnih događaja, situacija i emocionalnih stanja, obvezna humorna intonacija i popkulturna senzibilnost. Njegov je pjesnički idiolekt formiran u drugoj polovici sedamdesetih, i to na sigurnoj distanci od elitizma semantičkih konkretista i vjere u klasične vrijednosti neospiritualista. Ako je ičemu bio blizak, to je poetska dosjetka kojoj su pribjegavali autori poput Ranka Igrića i Dražena Mazura.

In.Tri, Zagreb, 2019.

Kako u prozi tako u poeziji Pero Kvesić literarizira neposredno iskustvo, u prvi plan ističe osobnu perspektivu (što je vidljivo već u naslovu zbirke Perorez ili pak u naslovima proznih knjiga Uvod u Peru K. i Mladi K.). On piše o vlastitome rođenju, ljubavi, povrću, čarapama, djevojci Tipi, zemaljskim stjurdesama, voajerima, opaticama, „šminkerima na početku špice“, „manekenima u Kavkaz-kavani“, „žderonjama u restoranu Drina“, „bivšim političarima u kavani Corso“, doktoratima, dogodovštinama fotografa erotskog časopisa, klokanu u kadi, pozivnicama, vožnji noćnim vlakovima, novinama, politici, malim oglasima, travarici, lektiri itd. U Perorezu se miješaju infantilna i frajerska perspektiva, autor se silno raduje rimi i iskorištava njezine potencijale do krajnjih granica. U Slavujevcu rima se prorjeđuje, učestalije se pojavljuju kompleksnije građene poetske dosjetke, poslovičnom humoru pridružuju se ironija, sarkazam, gdjekad i cinizam. Protagonist prve zbirke opušteni je mladac koji uživa u životu i koji okružujuće prizore prelama kroz prizmu svoga hedonizma. Njegovu poziciju dobro opisuju stihovi pjesme Skroman čovjek: „Ja sam skroman čovjek./ Podnosim muhe, buhe i stjenice/ i mogao bih čitavog života/ jesti samo lubenice.“ Protagonist druge zbirke iskusan je čovjek, s pozamašnom prtljagom sastavljenom od životnih uspjeha i poraza, koji – unatoč svemu – nastoji ostati vedar, žovijalan i životan. Na karakter njegove senzibilnosti zorno upućuju sljedeći stihovi: „savij me, izvij, presavini/ čačkaj zube/ u uho zarini/ očisti nokte i ušne kanale/ prije nego uđemo u anale“. U pitanju su stihovi iz pjesme Tajni život klamerica, izvrsnog, duhovitog, aluzivnog teksta koji opjevava taktilna uživanja birokracije i različite moguće upotrebe klamerice, bez koje je nezamisliv bilo koji radni ili uredski stol.

Kvesićeva je polazna pretpostavka da je poezija posvuda te da samo treba zastati, prepoznati ju i usredotočiti se na njezine plodove. On doista traži i nalazi stihove na sve strane, a najčešće na mjestima na kojima bi ih malo tko očekivao, npr. u oglasima i „usamljenim srcima“ (Ljubavna, Spajalica), polemici (G. B. završava dugi polemički napis), novinama (To je bila zemlja) ili čak u socijalističkome novogovoru (RSIZ). On se poigrava riječima i diskurzima, žonglira frazama, dosjetku gradi na iznevjerenom očekivanju i paradoksu. Mogući je poticaj Kvesićevu ludizmu ludizam Ivana Slamniga (kojemu je posvetio pjesmu Pucaš), dok njegova profinjena anegdotalnost gdjekad podsjeti na lirske gegove Arsena Dedića.

Akcija i reakcija

No gdje je u tom pjesničkom kolopletu mjesto Dobriše Cesarića? Iako odgovor ne izgleda očigledno, čak niti vjerojatno, usudio bih se kazati: Cesarićevo je mjesto u samome središtu tog projekta. Kada to kažem, imam na umu Kvesićev stvaralački t(r)ik koji se temelji na načelu kontrasta, tj. na okretanju vrijednosti naglavce ne bi li se u negativu našlo neočekivanih, poticajnih i zabavnih elemenata. On neprestano propituje kreativnu snagu i granice destrukcije. Dobar dio njegove poetike zasniva se na tipičnim postmodernističkim operacijama – parafrazi, presiflaži, parodiji, kratkom spoju. Njegova je pjesnička akcija zapravo reakcija koja od prigode do prigode smjera humorizaciji, depatetizaciji ili osporavanju.

O tome da je Cesarić za Kvesića mitska figura pjesnika, autor nedostižnih stihova o životu i njegovu smislu, najbolje svjedoči činjenica da se u Zaboravljenom pjesništvu pojavljuje deset tekstova kojima život, živost i smisao jamči upravo Cesarić. Riječ je o tri njegove vjerojatno najpoznatije pjesme koje čak i danas mnogi znaju napamet: Voćka poslije kiše, Povratak i Slap. Na početku Peroreza iza naslova Ovca pojavljuju se stihovi:

Gle ovcu u stadu

koja kreće livadom

i bleji u skladu

sa svojom ovčjom prirodom

i daleki ritmovi

što prenose bunu

utapaju se meko

u njenu toplom runu.

O, pasi, ovco, pasi!

Ti nam daješ vunu!

Riječ je naravno o ludičkoj parafrazi Voćke poslije kiše. Kvesić ponavlja bitne formalne elemente kanoniziranog Cesarićevog teksta (rimu, ritam i metar), zadržava početnu rječcu gle, a njegov tematski sloj potpuno destruira, tj. svjesno karikira. Glavnina Kvesićeve kreativne energije oslobađa se tako u parafrastičkoj igri koja proizvodi dosjetku računajući istodobno s uvrnutom interpretacijom izvornika, profanizacijom njegova sadržaja i osmišljavanjem samog teksta parafraze. Moguće je zamisliti i čitanje Ovce kao samostane pjesme, ali ono bi više govorilo o čitateljevoj neupućenosti nego o Kvesićevim namjerama.

Ludički aranžmani
Povratka i Slapa

Dohvaćajući se drugih dviju Cesarićevih pjesama naš je suvremenik posegnuo za drukčijom kreativnom strategijom – „redigiranjem“ antologijskih stihova i njihovim preispisivanjem s umetnutim prazninama na mjestima izostavljenih dijelova. Cesarićev Povratak Kvesić je konstrukcijski redigirao na četiri načina i pritom oblikovao tekstove Vratak, Povrat, Vrat i Vrata. Kako već naslovi nagovješćuju, različiti su stupnjevi i smjerovi poigravanja s Cesarićevom pjesmom, ona je na različite načine kraćena i sakaćena, pa onda na različite načine i ćudljivo poticajna i aluzivna. Kvesićevi minimalizirajući „aranžmani“ Povratka mogu se i ne moraju tumačiti u okviru modernističkoga poigravanja s kanonom i želje da se doslovnim ispražnjavanjem pjesme recipijenta potakne na akciju i popunjavanje praznih mjesta vlastitim tekstom. U pitanju je infantilna strategija u kojoj istodobno drijemaju moć i nemoć.

Poput Povratka slična je sudbina zadesila i Slap. Cesarićeva je pjesma u Kvesićevoj knjizi procurila pod naslovima SLP, SL i S, s tim da njezino progresivno klaštrenje nije praćeno ucrtavanjem praznih mjesta. Početak teksta SLP glasi: „tč i tč jedan slp/ št u njem zn/ moj mala kp?“ Kraćenje uključuje igru prisjećanja na izvornik i igru asocijacija s obzirom na učinjenu intervenciju. Recimo, ovisno o karakteru čitatelja, njegovim namjerama i ambicijama, moja mala kp može postati i kapa i krpa i Komunistička partija. U fusnoti te pjesme autor nudi pseudopojašnjenje poduzete akcije:

U neko doba sam zaključio da je sve vrijedno u poeziji već napisano. Nakon početne obeshrabrenosti i depresije naglo mi je sijevnulo: ako nema nešto novo, bolje, što bih mogao napisati – nema toga dobroga što ne bih mogao pokvariti. Tako je nastala moja pjesma SLP.

U finišu kreativnog iscrpljivanja Slapa Pero Kvesić se vratio dobroj staroj parafrazi i napisao Rijeku, koja počinje distihom: „Teče i teče jedna rijeka/ iz daleka, prepuna dreka.“ Itd.

Čitane izolirano Kvesićeve reakcije i destrukcije, redakcije i parafraze mogu se činiti neprijateljski nastrojene prema prizvanim predlošcima. Međutim, kada ih se čita u kontekstu njegova nevelikog (ali nezanemarivog) pjesničkog opusa, iza njih se pomalja istinska privrženost poeziji i iznimno poštovanje njezine tradicije. Bez obzira na oblike parodiranja i banalizacije postojećih vrijednosti, kojima je pribjegavao, Pero Kvesić vjeruje u te vrijednosti i nudi im svoj šeretski naklon. Poetske prakse nikad nisu jednoznačne, katkad su i suprotne dojmu koji o sebi ostavljaju. Kvesićevska potvrda te činjenice pojavljuje se u njegovu predgovoru Zaboravljenom pjesništvu kada Dobrišu Cesarića oslovljava sa – Pjesnik!