Akordature u doba korone

Mogla bih nadugo meditirati nad svijetom podvrgnutom nemilosrdnoj kušnji korone. Namjerno izostavljam riječ virus, jer ta je riječ sada bezgranična, gotovo metafizički neprijeporna. Riječju: ponavljana metafora mraka. Riječ korona korodira u sprezi s virusom, a ovako otrgnuta od te omražene riječi rasprostire oko sebe, onako krhka, a postojana, nesretnu pouzdanost stvarnosti, koja potajno, poput čarobnjakova čina, guta čovjeka i svijet.

Izd. Josip Turčinović, Pazin, 2020.

Pjesnik Daniel Načinović, poznat čitateljima Vijenca po ogledima o njegovim objavljenim knjigama (Manutekstura, Desk /Vijenac odabranih/, 2013, Uvojci zlatnoga runa, /Umjesto samoće/, 2014, Pjesme skrovitih čestica /Književni ogledi/, 2019, objelodanio je novu knjigu pjesama, koju bismo mogli nazvati čudesnom zbog odlika koje iščitavamo. Već sam naslov Akordature asocira na težnju promicanja harmonijskog supostojanja između metafizičke prirode čovjekove i racionalnih suodnosa prema vlastitom jastvu i kozmosu uopće.

Način kako je autor rasporedio svoje pjesmotvore govori o autonomnoj pjesničkoj osobnosti: Atrij, A, B, C, D, E, Četiri godišnja doba (The four seasons), haiku-pjesme, Caffe de Pizzicamorti, Narativna poema i prigodno čitanje. U pjesmama i svojim imaginativnim akordaturama pjesnik promišlja suprotnosti koncentrirajući se na valorizirane prostore u istodobnosti obzorja: „Budućnost je čežnja / – recite svijetu! – / što nadilazi staze i krugove, / istinita u ( nadolazećem) nestanku vremena“ (Projekcija).

To projiciranje o „nestanku vremena“ pjesnikova je slutnja promjena u bitku, u neposrednom proživljavanju slika i traženju ravnoteže. Ali „Dvonožni hodač do zvijezda i natrag“, kako s ironijskim otklonom meditira autor, nije ravnodušan prema zbivanjima svijeta. Naprotiv, pjesnički je i ljudski uznemiren. Njega obvezuju riječi. Pokreće se kad se suprotnosti gomilaju. Komunicira strepnju i nesigurnost bivstvovanja: „Svijetom svijet se seli / i posvuda prate četiri jahača / zamračenih skuta od pijeska i krvi. / Sva četir plivača, / nad valovljem štono nova groblja skriva, / šaljući kroz eter zdvajanja i žamor / Starog kontinenta!“ (Svijetom svijet se seli).

Knjiga Akordature, uz autorovu kršćansku duhovnost („I marljivo skupljam to što na um pada. / Tu vjeruje vjera. Ljubavlju se nada“), tjeskobna je i bez očekivane perspektive. Naglašava „trijumf banalnosti na koraku svakom“ i „Može li pak čuti / sahranjena povijest štono zemlju plače?“ I ta nas turobnost i skrovita strepnja vraća metafori korone na početku prikaza, korone koju je pjesnik naslutio i prenio nam svoju poetsku i ljudsku bespomoćnost, svoj strah od budućnosti: „No, pjesma moć ima da dodirne prostor / vraćajuć se naglo gdje već živih nema.“

Na kraju htjela bih naglasiti vrsnost uvrštenih soneta i haiku-pjesama, kao i imaginativnu aluzivnost kratke proze Događaj u Verneovoj ulici.