Zidić na Mažurancu

Jedna od nekoliko izvanrednih autobusnih linija, uvedenih u Zagrebu nakon obustave redovitog javnog prometa zbog pandemije, prometuje Savskom cestom skroz do Savskog mosta. Budući da dugo godina nisam vidio plavi autobus na Savskoj, to me je podsjetilo na nekadašnju autobusnu liniju broj 43, koja je prometovala od Glavnog kolodvora do Mažuranićeva trga, a trasom prolazila kroz Novi Zagreb. Svi koji su u 1970-im odrasli u novozagrebačkim naseljima Siget, Trnsko i Savski gaj zacijelo se dobro sjećaju te autobusne linije jer im je bila jedina veza s gradskim središtem, gdje su bile škole i fakulteti. Nemalu zaslugu da linija ostane zapamćena ima i generacijski glazbenogovornik Branimir Štulić, koji ju je ovjekovječio u pjesmi o Krvavoj Meri. Liniju je ZET uveo potkraj 1965, a imala je polukružnu trasu. Polazna postaja bila je sa stražnje strane hotela Esplanade, u Ulici Grgura Ninskog. Autobus je odatle preko Mosta slobode vozio do Novog Zagreba, gdje je skretao u Aleju Borisa Kidriča (danas Aleja Dubrovnik). U to vrijeme glavna novozagrebačka uzdužnica bila je obična cesta sa samo dvama voznim trakovima, po jednim u svakom smjeru. Autobus se zaustavljao u Sigetu, Trnskom i Savskom gaju, potom je skretao na Remetinečku cestu (bez rotora!) pa se preko Savskog mosta vraćao na lijevu obalu Save, zaustavljao kod tramvajskog okretišta i dalje Savskom cestom bez zaustavljanja vozio do Mažuranićeva trga. Stalnim putnikom na toj liniji postao sam 1972, kada sam se upisao u gimnaziju na Rooseveltovu trgu, a nakon mature kao student PMF-a na Marulićevu trgu i dalje sam se njome koristio sve do početka 1980.

Autobusna linija 43 prometovala je od Glavnog kolodvora do Mažuranićeva trga,
a trasom prolazila kroz Novi Zagreb. Sada kraj Glavnog kolodvora prolazi linija 34

Ne sjećam se točno kada je ta kultna linija napuštena, no vjerojatno je to bilo povezano s prelaskom tramvaja na južnu obalu Save, što se dogodilo u dva koraka. Prvo je 1979. tramvaj stigao do Sopota, a potom je 1985. tzv. tramvajski prsten kroz Novi Zagreb upotpunjen baš po trasi linije 43. Uostalom, i Štulić je u pjesmi snimljenoj 1980. više ne spominje kao aktualnu, nego kao „liniju nekadašnju četrdeset i tri“. No, vratimo se njezinoj trasi. Stajalište kraj Glavnog kolodvora nije bilo nimalo privlačno, a i raspoloživi prostor u Ulici Grgura Ninskog bio je skučen pa bi odatle svi putnici brzo produljili prema tramvaju. Nije se taj dojam bitno promijenio ni kada je 1974. prokopan pothodnik ispod Glavnog kolodvora, a autobusni terminal preseljen na njegov južni izlaz gdje se i danas nalazi. Od srednjoškolaca onamo su gravitirali ponajprije gimnazijalci koji su pohađali Klasičnu gimnaziju i ostale gimnazije školskog kompleksa u Križanićevoj. Sasvim je drukčije bilo, međutim, s drugim krajnjim stajalištem, onim na Mažuranićevu trgu. S Mažuranca, naime, bile su nadohvat ruke I. i IV. gimnazija na Rooseveltovu trgu, V. gimnazija u Klaićevoj te X. gimnazija u Medulićevoj, koja je dijelila zgradu s ekonomskom školom, a istome stajalištu gravitirali su i učenici VI. gimnazije i učiteljske škole na Gornjem gradu kao i učenici srednje tehničke škole u Klaićevoj. Sva ta sila nadobudnih srednjoškolaca s novozagrebačke periferije imala je povlasticu da se iz autobusa iskrca u samu središtu grada, na trgu koji je središnji u tročlanome nizu trgova na zapadnom krilu Zelene potkove.

Izgradnja trga, inače poprilično nastradala u nedavnom potresu, započela je 1894. i uglavnom je dovršena do 1910. Prvotno je nazvan Zapadnim perivojem. Po Ivanu Mažuraniću nazvan je 1909, a 1929. u naziv trga dodani su i brat mu Antun te sin Vladimir. Naše autobusno stajalište bilo je na zapadnoj strani trga, gdje i danas još ima stajalište autobus za Voltino naselje. Budući da su stajalište koristile samo dvije autobusne linije, nije se stvarala gužva vozila tipična za današnje autobusne terminale, a putnici bi odmah po izlasku uranjali u srce Donjega grada: s jedne strane palača Etnografskog muzeja, s druge park naslonjen na povijesni dom pjevačkoga društva Kolo (danas Akademija dramske umjetnosti), a pogled prema naprijed puca na Hrvatsko narodno kazalište. Veći dio dana bilo je to obično autobusno stajalište s kojeg bi putnici bez zaustavljanja produžili svojim putem, no u intervalu između jutarnjeg i poslijepodnevnog školskog turnusa zidić na Mažurancu postajao bi obaveznom točkom zaustavljanja. U sat vremena između zadnjeg zvona u jutarnjem turnusu i prvog zvona u poslijepodnevnom turnusu, a to je obično značilo između 13 i 14 sati, na zidiću i oko njega moglo se susresti sve poznate i nepoznate iz svih obližnjih škola i, što je osobito važno, one iz suprotnog turnusa. Ujutro, naime, svi bi se žurili da ne zakasne u školu jer je većina ionako stizala u zadnji tren. U međuturnusnih sat vremena, međutim, oni iz jutarnjeg turnusa više nisu bili u žurbi, do Novog Zagreba ionako će prije ili kasnije stići, a oni iz poslijepodnevnog rado bi kretali malo ranije baš zato da se stignu zaustaviti na zidiću prije početka nastave. Zidić na Mažurancu u tih sat vremena postajao bi svojevrsnim „špicom“ novozagrebačkih srednjoškolaca. Mogle su se čuti sve novosti, kako školske tako i one još važnije, izvanškolske. Moglo se razmijeniti bilježnice i knjige, ali i gramofonske ploče, koje su u to doba bile gotovo svakodnevna prtljaga.

Na zidiću bi padali i važni dogovori u vezi s večernjim ili subotnjim izlascima, a u vremenu kada nije bilo mobitela, važnost susreta i izravnog dogovora bila je mnogostruko veća nego danas. Ako je netko ujutro imao loš dan, na zidiću bi se okružen prijateljima barem malo opustio, a onima koje su teškoće tek čekale također bi dobro došlo da se ohrabre i osnaže. Tko je naumio markirati tj. izostati iz škole, mogao si je pronaći društvo. Tko je pušio, obavezno bi zapalio cigaretu i nije se ni od koga trebao skrivati. Tako je bilo nekada. Zidić na Mažurancu i dalje je na istome mjestu, ali ne pamtim kada sam posljednji put vidio nekoga da tamo sjedi i promatra tko prolazi. Zabrana okupljanja tamo kao da je odavno uvedena.