Svevremenski genij komedije

Iako se o Jacquesu Tatiju, njegovoj karijeri, filmovima i značenju u okviru sedme umjetnosti opsežno pisalo i nadalje se piše, ovaj kratki pregled dobrodošlo je podsjećanje na komičara, scenarista i redatelja, autora za čije stvaralaštvo interes ne jenjava. Tati je filmski autor koji u opusu ima zaista malo naslova, tek šest igranih filmova, no njegov je status neupitan. Većina je njegovih ostvarenja i nadalje filmski, kulturno i društveno relevantna, teško da bismo ih mogli smatrati zastarjelima premda je neka od njih prekrio blagi sloj plemenite patine.

Pravim imenom Jacques Tatischeff, rođen 1907, potomak je ruske aristokracije. Studirao je umjetnost, ali su ga više zanimali sport i pantomima. Tako već od godine 1931. nastupa u kabaretima, kazališnim i glazbenim dvoranama francuske metropole. Ubrzo je počeo glumiti i u nekoliko kratkometražnih komedija redatelja poput Jacka Forrestera ili pak Renéa Clémenta, a bio je i koredatelj filma Gai dimanche (1935). No tek nakon Drugoga svjetskoga rata počinje njegov redateljski uspon kratkometražnim filmom Škola za poštare (1947), u kojem je i scenarist te dakako glumac. Lik je poštara prenesen i u dugometražni prvijenac Praznični dan (1948), uspješan film, snimljen u dvjema verzijama, crno-bijeloj i u boji, koja se zbog tehničkih problema isprva nije prikazivala.

Kadar iz filma Moj ujak, 1958.

Već je u prvijencu Tati naznačio svoj autorski prosede, redateljski stil i svjetonazor, kao i tematski sklop koji obilježava sva njegova djela, a definirao ga je u 1950-ima, kada su dva njegova filma, Odmor gospodina Hulota (1953) i Moj ujak (1958), ostvarila iznimne uspjehe i označili vrhunce Tatijeve međunarodne popularnosti. Drugonavedeni je ovjenčan i Oscarom za najbolji strani film te posebnom nagradom žirija na festivalu u Cannesu. Ujedno, ti su filmovi predstavili i lik šutljivoga gospodina Hulota, svojevrsnoga Tatijeva alter ega, pojedinca koji je habitusom u neskladu s modernističkim težnjama društva, arhitekture i tehnologije.

Društveno etabliran na prijelazu u iduće desetljeće, Tati se unatoč zahtjevima publike i filmske industrije odlučio za neočekivano. Umjesto mogućih naslova poput Hulot ponovo na odmoru, Hulot se ženi pa čak i Hulot sreće Marsovce trebalo mu je nekoliko godina da stvori najambicioznije djelo karijere, film Vrijeme igre (1967), za koji je Tati uložio sav imutak dapače dao izgraditi i filmski grad Tativille, a snimio ga je u formatu slike 70 mm zbog redateljskoga mizanscena. No taj magnum opus karijere nije shvatila ni kritika ni publika, a ustrajavanje na prikazivanju u zadatom formatu suzilo je i kinodistribuciju jer većina dvorana nije bila opremljena takvim projektorima. Neuspjeh je zamalo financijski uništio Tatija, a zanimljivo je da revalorizacija toga filma pokazuje da je posrijedi izvrsno ostvarenje, remek-djelo.

Odmor gospodina Hulota, 1953.

Posljednja su dva filma, Prometna gužva (1971, zadnji s likom Hulota) te Parada (1974, pseudodokumentarni naslov o cirkuskoj egzistenciji i gledateljstvu, u suradnji sa švedskom televizijom), znatno slabiji iako sadrže mnoge sastavnice Tatijeva redateljskoga prosedea. Umro je u Parizu 1982. od plućne embolije tijekom rada na novom filmu.

Odrastao u tradiciji nijemoga i ranoga zvučnoga filma, burleske i slapsticka u filmovima Charlieja Chaplina, Bustera Keatona ili pak Stanlija i Olija, vodvilja i pantomime, Jacques Tati sa svojim se djelima doima kao njihov prirodni nastavak provučen kroz prizmu zvučnoga filma, suvremenoga društva i osobnog autorskoga stava. U njegovim filmovima nema klasične radnje, više su niz komičnih situacija i gegova, uvelike lišeni dijaloga, ali sa širokim spektrom unutar prizornih zvukova koji obilježavaju i sama zbivanja. Naglasak na srednjim planovima, polutotalima čak i totalima pa i uz dubinsko gradiranje više planova (pr. Vrijeme igre) kao važna sastavnica redateljskoga rukopisa, upotpunjen je ironičnom kritikom konformističkoga suvremenog društva, tehničkih ili arhitektonskih segmenata modernoga te stalnom suprotnošću protagonista i suvremenoga. Filmovi Jacquesa Tatija i današnjoj su publici gotovo ekstatično duhoviti, profilirane komike, precizno koreografiranih gegova, vrhunskoga mizanscena. U njima danas nalazimo i dozu nostalgije, a Tatijevo je značenje u žanru komedije pa i cijeloj povijesti filma neprocjenjivo.