Spoj fizikalca i lucidnog pisca

Mario Brkljačić rođen je 1966. u Zagrebu, gdje živi i radi. Pjesme i prozu objavljivao je u novinama i časopisima, a prvu knjigu, zbirku pjesama Gledaj me u oči, tiskao mu je 2004. Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu kao pobjedniku na natječaju za prvu knjigu. Zbirke pjesama Nikad nije plesao pogo (2004), Muha u juhi (2005), Ne mogu ga gledati takvog (2006), roman Zujke (2008) i zbirka priča Neženje i demografska propast (2016) objavljeni su samo na mrežnim stranicama projekta Besplatne elektroničke knjige (BEK) Društva za promicanje književnosti na novim medijima. Možda, među ostalim, upravo u činjenici da se bar neka od tih djela nisu pojavila i u obliku knjiga valja tražiti razlog što je stvaralaštvo Marija Brkljačića široj javnosti, pogotovo onom dijelu publike kojoj taj medij nije dovoljno blizak ili dostupan, ostalo manje poznato nego što svojom vrijednošću zaslužuje. Ipak, valja se nadati da će nešto od toga popraviti omašna zbirka (387 str.) autorovih kratkih priča Doručak za Bič, u izdanju zagrebačkog nakladnika Durieux.

Izd. Durieux, Zagreb, 2019.

Na početku nešto o tome kojoj književnoj vrsti pripada Brkljačićeva knjiga. Pitanje nije presudno, ali nije ni sasvim nevažno jer su ovaj svezak, sudeći prema dosadašnjim prikazima, jedni kritičari čitali kao zbirku priča, a drugi kao roman (sličnih je nedoumica bilo i u kritičkoj recepciji njegove knjige Neženje i demografska propast). U suvremenoj književnosti takve dileme nisu neka novost jer pojedine knjige nude „dokaze“ i za jedno i za drugo određenje. Pogled na sadržaj Doručka za Bič otkriva nam da je knjiga podijeljena u dvadeset cjelina, a svaka od njih sadrži po nekoliko kratkih priča, ukupno ih je možda stotinjak. Golema većina njih može stajati samostalno, ali je istina da se ovako na okupu dopunjuju i čine ukupnu sliku slojevitijom. U svim je pričama isti narator u prvom licu, Mario, ujedno i glavni lik (sličnost s imenom autora otisnutim na koricama nije slučajna). Čitatelj glavninu događaja vidi iz njegove perspektive; pripovijedajući o svojoj svakodnevici – radu u tvornici, kvartovskom druženju, alkoholu, drogi i seksu, predanosti čitanju i pisanju, intimnom životu – on je u neku ruku integrativni faktor ovih priča, u kojima se javlja još nekoliko stalnih likova. Priče, koje se uglavnom događaju u Zagrebu i na ljetovanju na moru, nisu, međutim, ulančane ni vremenski ni uzročno-posljedično. Kad se sve to uzme u obzir, nisam se jako dvoumio oko toga kojoj književnoj vrsti pripada Brkljačićeva knjiga: posrijedi je zbirka priča.

S tim u vezi, evo kako američki književni teoretičar Charles E. May, specijalist za kratku priču, vidi razliku između duge (roman) i kratke priče: „Moja teza je da duga prozna fikcija, zbog svoje duljine, zahtijeva i temu i skupinu umjetničkih konvencija koje ponajprije rabe i za uzvrat uspostavljaju primat pojmovno stvorenog i promišljenog ‘iskustva’; a kratka proza, zbog svoje duljine, zahtijeva i temu i skupinu umjetničkih konvencija koje rabe i uspostavljaju primat izravno i emocionalno stvorenog i doživljenog ‘iskustva’. (…) [Kratka priča] prikazuje trenutke u kojima postajemo svjesni tjeskobe, osamljenosti, straha, brige, čime naš siguran i usustavljen život kakav obično vodimo postaje poremećen i trenutačno uništen. Kratka priča je najprikladniji oblik za suočavanje sa stvarnošću kakvom je percipiramo u svojim najdubljim trenucima.“

Protagonist Brkljačićeve knjige priča egzotičan je svat u našoj suvremenoj prozi: neobičan i dosad nepoznat spoj svijeta fizičkog radnika u proizvodnji i svijeta pasionirana čitatelja i lucidna pisca kome društvo čine Kafka, Maruna, Bolaño, Vargas Llosa, Carver, Cioran, Adler. Pred čitateljima je vrlo uvjerljiv književni lik, pripovjedač kojemu se vjeruje – naravno, neovisno o tome kakav je i koliki udio autobiografskog u fikcionalnom pripovjedaču Mariju. U njegovim se postupcima i u njegovu načinu razmišljanja koje nalazimo u Doručku za Bič mogu pronaći neke teme i motivi senzibiliteta iz autorovih formativnih godina, koje se provlače sve od njegovih prvih pjesničkih zbirki pa do danas: prezir prema materijalnom i establišmentu, pobuna protiv autoriteta, kult alkohola i droge, svijest o društvenoj marginaliziranosti, empatija prema radništvu, beznađe i rezignacija zbog nemogućnosti da se preskoče neke socijalne granice.

Doduše, ponegdje je negdašnji radikalizam danas prigušen ironijom: „Ako radim za gazdu, to ne znači da ću mahati repom kao pas i biti sretan što mu služim.“ Na što mu djevojka kaže: „Buntovniče moj…“ Ili je zamijenjen odustajanjem: „Mi smo se davno razoružali i ostalo nam je samo da šutke promatramo svijet.“ Ni u priči Označitelj, ispunjenoj atmosferom nervoze i straha zbog najavljenih otkaza, nema očekivane eksplozije radikalizma, psovki i mržnje kad je među radnike stigla vijest o tome kako im „sutra dolazi označitelj“. Nakon unošenja tajanstvene, prijeteće riječi, u jednog se radnika u „uspaničenom glasu osjetio zametak toga što nas je sve u ovoj zemlji učinilo teškim luzerima“.

Brkljačić ima sjajan dar zapažanja neobičnih i neočekivanih detalja, a u njegovim pričama osjećamo vrsnog, već vrlo kultivirana stilista koji je kadar minimalnim jezičnim sredstvima iskazati složen unutarnji osjećaj, uhvatiti geste i nijanse u dijalogu, predočiti interijer i pejzaž u oku čitatelja ili opisati neku urbanu scenu u stilizaciji žargona. Riječ je o veoma dobroj knjizi, koja je mogla biti i bolja da je autor bio nešto selektivniji u izboru priča i njihovu raspoređivanju.