Pružni prijelaz

Bila je svojedobno velika medijska kampanja koju su vodile Hrvatske željeznice. Na televizijskom spotu vidio se vlak u pokretu, pa signali, električni vodovi i drugo, a glavni je slogan glasio „Vlak je uvijek brži“. Tko ne bi pažljivo pogledao taj materijal, došao bi u iskušenje čak i da se nasmije. Jer onaj je slogan ostavljao dojam kao da se Željeznica želi u brzini natjecati s automobilima ili čak i s avionima, a to bi bilo više nego komično, jer dobro se zna koliko je hitar i koliko točan naš željeznički promet. Ali tko bi pogledao pozornije, shvatio bi o čemu je tu zapravo riječ: želio se smanjiti broj nesreća na pružnim prijelazima. Zato je ona parola značila otprilike ovo: koliko god ti – kao vozač – procjenjuješ da možeš lagodno prijeći preko pruge prije nego što vlak stigne do tebe, uvijek se pokaže da se zapravo varaš, jer vlak je začas tu, a kad te on zakvači, dobro se zna što slijedi.

U velikoj medijskoj kampanji Hrvatskih željeznica slogan je bio upozorenje za vozače i pješake

A slijedi katastrofa, i te su katastrofe više nego česte na našim pružnim prijelazima, te običan čovjek – poput vas i mene – ne može drugo nego da pozdravi onu kampanju Hrvatskih željeznica. I ne može a da se ne upita mora li baš sve biti onako kako jest. Hajde da se i ovdje na trenutak o tome upitamo.

Pritom moramo znati da pružnih prijelaza ima – ugrubo govoreći – tri vrste. Jedni su oni kod kojih postoji brklja, i tu se ne događaju nesreće, jer je automobilima fizički onemogućen pristup na tračnice. Drugo su prijelazi s tzv. polubranicima, to jest oni kod kojih brklja zatvara prolaz samo na polovici ceste, dok drugu polovicu – lijevu – ostavlja slobodnu, pa nije nemoguće zaobići prepreku. Treće su prijelazi bez ikakve brklje, samo sa svjetlosnim signalom, ili čak i bez njega. Odmah se vidi da ona prva vrsta prijelaza nije ni po čemu problematična, nego su problematične one druge dvije vrste. Jasno je i zbog čega: zato što tu sigurnost nije u nadležnosti institucije, nego je ostavljena na volju pojedincu, pa o vozačevoj slobodnoj procjeni ovisi hoće li on – smije li – prijeći prugu u danim uvjetima. A tu se, dakako, procjene silno razlikuju od čovjeka do čovjeka, i tu se pokazuje kako mnogo smisla ima parola „Vlak je uvijek brži“.

I zato se tu, na pružnom prijelazu, pred onim tko znade gledati otvaraju mnoga ozbiljna pitanja, od kojih bismo neka mogli nazvati čak i svjetonazorskima. Doista, ona se izravno tiču našega shvaćanja vremena i prostora, pa i našega vlastitog odnosa prema tim dvjema temeljnim fizikalnim i filozofskim kategorijama.

Uzmimo najprije vrijeme. O kakvu je redu veličina tu riječ i o kakvoj šteti ili koristi? Znate, dakako, o čemu govorim: dođe vozač u svome autu u blizinu pruge, i tada se onaj polubranik spusti, ili počne treptati crveno svjetlo u znak da se željeznička kompozicija približava. Što se vozaču može dogoditi u vremenskom smislu? Može on izgubiti pet, najviše deset minuta, i to je sve. Pa kakva je onda njegova životna situacija ako ne može ni toliko vremena žrtvovati za vlastitu sigurnost? Ako nema u autu baš ženu koja rađa ili srčanog bolesnika koji ima krizu, ja ne vidim razloga da malo ne pričeka.

Ali nismo još gotovi s vremenom. Recimo da vozač ipak prijeđe prugu: što će njemu one tri minute koje je uštedio stavljajući život na kocku, uz opasnost da mu se motor ugasi baš na tračnicama? Na što će te tri minute potrošiti? A još više, još važnije za ovaj razgovor, još presudnije: koliko je točna – koliko uopće može biti točna – njegova procjena o tome koliko mu vremena treba da se provuče između polubranika, a da ga pritom ne sustigne vlak koji, eno, već tutnji iza zavoja? Tu se pokazuje da je vlak doista uvijek brži, a da su naše procjene o vremenu doista uvijek krive.

Nije ništa bolje ni ako stvar promotrimo sa stanovišta prostora. Jer opet je, dakako, riječ o procjeni; moramo se upitati koliko je vlak daleko i koliko mu treba da tu udaljenost prijeđe, a u drugu ruku, koliko smo mi sami sa svojim vozilom daleko od pruge i koliko nam treba da tu udaljenost prevalimo.

No osobito važno – i osobito teško – zapravo je ovo pitanje: koliko je širok željeznički kolosijek, kakva je to daljina? Širok je on manje nego što je dug naš auto, često je čak uži od razmaka između naših prednjih i stražnjih kotača. A što je to u odnosu na onaj razmak što smo ga prevalili putujući prema pružnome prijelazu i u odnosu na onaj razmak što ćemo ga još prevaliti pošto preko prijelaza sretno prijeđemo? Zar je moguće da su dvije strane pruge – ona s koje dolazimo i ona prema kojoj idemo – toliko različite jedna od druge, kao da je na tračnicama granica među državama, kao da su te tračnice nekakav kineski zid, ili ona datumska granica tamo na Pacifiku?

I zar je moguće da se tu, na pružnome prijelazu, zapravo miješaju vrijeme i prostor, pa se mjere za jedno mogu zamijeniti mjerama za drugo? Doista, dvije strane pruge, dok čekamo na tom blaženom prijelazu, razlikuju se manje kao ovdje i ondje, a više kao prije i poslije. Jer prije smo ispred prijelaza i čekamo, a poslije prijelaz ostaje iza nas i postaje naša prošlost. Pa je li onda čudo što imamo želju da tu budućnost – koju možemo na drugoj strani tračnica jasno vidjeti, pa gotovo i rukom dotaknuti – što prije dosegnemo, da se s njom stopimo, kao da nas ondje – iza polubranika ili svjetlosnog signala – čeka prava i jedina sreća.

Ono što smo mi, obični ljudi, naučili od stričeka Einsteina, može se otprilike svesti na tvrdnju da su vrijeme i prostor relativni, i da sve ovisi o tome odakle se i kako promatraju, pa i o tome tko promatra. E to se na pružnom prijelazu vidi u punoj jasnoći i školskoj opipljivosti. Ali ne samo zato što svaki vozač ima drukčiju procjenu, drukčije živce, drukčiji dnevni raspored i drukčiji stupanj spremnosti na rizik, nego još više zato što su na pružnome prijelazu vrijeme i prostor dovedeni u osobit odnos. A mi, koji se tim odnosom bavimo, u isto smo vrijeme i subjekt i objekt, i gospodari vremena i prostora, i njihovi robovi. Pružni je prijelaz, ukratko, nekakvo povlašteno mjesto gdje vrijede drukčiji zakoni nego drugdje i gdje i fiziku i filozofiju možemo najbolje razumjeti.

Pa kad bih ja, ovako neuk u tim stvarima, morao komu objasniti što su to one crvotočine u svemiru o kojima govore kozmolozi – a u tim crvotočinama ne vrijede naši zakoni o prostoru i vremenu – onda bih toga nesretnika (koji je, eto, spao na to da mu baš ja objašnjavam astronomske pojmove) odveo na neki pružni prijelaz, pa bih ga pustio neka promatra i neka razmišlja, pa će već i sam zaključiti ono što treba.

A ja bih se dotle posvetio pitanju što treba raditi da se smanji broj nesreća na tim našim pružnim prijelazima. I vjerojatno bih došao do zaključka kako svuda treba postaviti pune brklje, što danas valjda više ne bi bilo ni toliko skupo, niti tehnički neizvodivo. Neće, ukratko, nipošto biti dovoljni samo dosjetljivi televizijski slogani. Ja se inače divim onomu tko je smislio parolu „Vlak je uvijek brži“, ali se pitam je li mu palo na pamet da bi se mogao naći netko tko bi mu na to odgovorio parolom koja bi se odnosila na zaštitu pružnih prijelaza i na ulogu željeznice u svemu tome. Parola bi mogla glasiti „Željeznica je uvijek sporija“.