Poetološki virus vulgaris

Kad riječi izlaze iz ravnoteže tražeći bliske mentalitete pa kruže, skreću, razilaze se i vraćaju kao da su pozvane fiksirati situaciju svih situacija, onda se na planu izražajnih instancija zbiva dinamizam pretjerivanja na rubu iznuđenog bivstvovanja i ništavila. U tom ekstremnom sučeljavanju dogmatiziranih i diversifiranih struktura ruše se staklene pregrade, prihvaćaju se krajnosti koje razumske i figurativne impulse dovode u iskušenje: prihvatiti ih ili ne?!

Moj je odgovor, definitivno: NE. Na virtualnim prostorima niču u velikom broju, što je simptomatično, nadripjesničarenja, tzv. freelanceri, osmišljeni u globalnoj ravnodušnosti online prostora, ovdje je, za promjenu, riječ o tiskanoj knjizi pod naslovom Revolucionar. Autor je Stjepan Bajić. Rođen 1995, studira povijest i, kako zafrkantski piše na stražnjoj korici, „ne zna što će od sebe“. Usput: knjiga je nagrađena nagradom Zdravko Pucak za 2019. i umjesto recenzije donosi obrazloženje iz pera uvaženoga profesora Krešimira Bagića.

Izd. OMH u Karlovcu, Karlovac, 2019.

Rukopis zbirke Revolucionar u tiskanom izdanju donosi šest poetoloških ciklusa (Svakodnevica, Despicable me, Albert, Želje, vizije, aluzije, Svi putovi vode u rimu i Ima još). Budući da u Bagićevu obrazloženju piše kako je „riječ o hrabrom i rizičnom pjesničkom konceptu“ i da je „Stjepan Bajić pjesnik našeg doba“, valjalo bi to poetološko pjesničarenje navedenog poetastra malo pobliže objasniti.

Nažalost, nalazimo se u razdoblju nemilosrdnoga koronavirusa pa se hoćeš-nećeš nametnula poredba s virusom (s naznakom vulgaris), uzročnikom zaraza, virusom nadasve sitnim koji je još k tome „nedovoljno istražen“. Ako je revolucionarnost u nezadrživu iznošenju vulgarnih, prostačkih izraza koji grubo iznakazuju valere, vrijednosti poezije koji se stoljećima štuju, onda ta isforsirana „stihoklepačka majstorija“, ta freh (drska), vulgalizirana nadripjesnička prepotencija, pretjerana i nasilna, bez obzira na koncept freelancera, doista ne mora biti u središtu pozornosti, iako to žarko želi, niti moramo autora proglasiti pjesnikom našeg doba.

Osim što se Stjepan Bajić poigrava svojom lektirom (Matoš, Ujević, Škurla, Kamov, Proust, Rilke), on tu poeziju svojim virusom vulgaris ruši, pod­cjenjuje, detronizira. Mahnitajući frenetičnom, stihoklepačkom bahatošću, (koja „očekuje svoje mjesto u čitankama“), Stjepan Bajić čini nasilje nad poezijom (Ja živim u guzima koji se šire (a la Rilke), Kamo Kamove?!, Pobratimstvo ljutilica u svemiru, Što je to poezija? Da te čujem, rodijače!): „a to ti je kad ti neko nešto piše / i ti čak nešto ubereš, no ti si / uvjeren da je to grozd s odrine / ispod koje davno samo sidiš / i ne želiš da ti se iko obraća.“

Odbacujući „artistički terorizam“, kako se navodi u obrazloženju, i ono, kako Stjepan Bajić od svakodnevnih prizora i događaja „pravi poeziju“, i to tako da ih uglavnom „prepisuje“ razgovornim jezikom, što će reći prepisuje prostački, sirov i surov vokabular, ipak ću bez trunka jetkosti dodati da je pjesnik, koji to hoće biti, doista pravi, nepatvoreni cinik. On se igra sam sa sobom, zanovijeta uzduž i poprijeko i zapravo nam stalno pokazuje srednji prst, dok mu se „poezija u svom kutu cereka“.