Plesni vjenčići (svježi i ocvali)

Nastupila su teška vremena, nedaće nas napadaju sa svih strana. Ubojit virus, pa još i potres. Prvi nakon Šenoina doba (1880). Za mojega života Zagreb, moj grad, neće više biti isti. Potpunu obnovu zacijelo neću dočekati, pa ću kao i sada u prisilnoj izolaciji broditi po poznatim predjelima samo u mislima. Taj moj virtualni svijet bit će mi jedina zbilja.

Plesni vjenčići? Komu je danas do tancanja – i društvenih plesova, a kamoli „stiskavaca“?! Propisana je udaljenost među ljudima i na otvorenom i u zatvorenom. Ipak se i u ovakvim vremenima sjećam davnoga plesnog vjenčića (1959), potaknuta jednim nedavnim iz veljače 2020. u Beču. Za svoje članove organizirala ga je poznata plesna škola Elmayer, koja ponosno ističe svoje trajanje (1919). No ni ta plesna škola ne bi me uopće dotaknula da i opet nije povezana s Almom Deutscher, koju sam spomenula u prošlom Vijencu. Darovita Alma, i sama polaznica te škole, skladala je kraći valcer za svečano otvorenje plesnoga vjenčića. Na njega je, uz ostale, plesala i ona po strogom protokolu. Bečki Kränzchen prizvao mi je, dakle, u sjećanje jedan davni zagrebački, nimalo raskošan, zapravo običan i bogečki, no drugi nismo ni znali ni imali.

Djevojke na završnoj priredbi, plesnom vjenčiću (1959)   / Moja draga škola, Profil Zagreb, 2009.

U Zagrebu je bilo (ima ih i danas) više plesnih škola, no bila je i jedna koja se – barem po dugovječnosti – mogla nositi s Elmayerom. To je plesna škola Coronelli. Zapravo je po trajanju i nadmašivala bečku, no o tome nema napisa, svečarskih pogotovo (ugasila se 1970), pa evo barem jedne crtice.

Pietro Coronelli (1825–1902), Venecijanac, bio je učitelj plesa (još više pristojna ponašanja) na riječkoj Pomorskoj akademiji (1857). Kadete je valjalo pripremati za razne svečanosti i parade, a tako i plesače u kazališnim predstavama, čega se Coronelli zdušno primio. Nije slučajno da je upravo on postavio Mornarski ples u Zajčevoj komičnoj opereti Momci na brod (Beč, Karltheater, 1863). Godine 1859. pozvao ga je grof Ambroz Vranyczany da dođe u Zagreb i uči plesati njegovu kćer Klotildu (kasnije udanu Buratti, onu istu koju će kao zagrebačku figuru više puta spominjati i Matoš, a koja će 1912. svoju palaču Dverce oporučno darovati gradu Zagrebu; neke druge njihove palače u nedavnom su potresu znatno oštećene, npr. zgrada Arheološkog muzeja ili Moderna galerija na Zrinjevcu). Coronelli se pozivu odazvao i iste je godine u Zagrebu otvorio i plesnu školu, a 1874. postao baletni majstor u Operi HNK. Osnutkom stalne Opere 1870. povećava se i repertoar opernih i operetnih predstava, pa onda i potreba za školovanim plesačima. Tako prvi zagrebački učitelj društvenih plesova postaje i baletni majstor i koreograf u zagrebačkoj Operi.

Coronelli sa svojom plesnom školom djeluje u Zagrebu dulje od četrdeset godina, a nakon njegove smrti 1902. školu vode njegove kćeri Elvira (1879–1965) i Bianca (1887–1974) sve do 1970.

Sada uskačem ja sa svojim sjećanjima. Na Tomislavovu trgu 2 u natrpanom stanu na drugom katu te su stare gospođe vodile plesnu školu, koju sam pohađala kad sam imala godina kao Alma danas, petnaest. Nigdje nije bilo nikakva znaka da je tu plesna škola (nema ni sada da je bila, a današnji stanari, utvrdila sam, nemaju pojma o tome što je bilo u njihovoj zgradi), upisivali smo se valjda usmenom predajom, no među starijim uglađenijim Zagrepčanima adresa se itekako dobro znala. Obuka nije počinjala plesnim koracima nego vježbom kako se otvaraju vrata kad se ulazi u sobu, a još više kako se za sobom zatvaraju da ne okrenete tur onima u sobi (rastužim se svaki put kad većina publike na koncertima u Lisinskom ulazi u red do svojega sjedala tako da one kraj kojih prolazi tare turom). Ples, čak i nezaobilazan bečki valcer, došao je malo kasnije. Najprije su nas učile onaj engleski (no i tada moderni ča-ča-ča). Treba znati da su te napredne sestre još 1913. donijele tango u Zagreb. Sjećam se gospođe Elvire, malo punije, u haljini sa sivom vestom preko nje, kako poput kakva snopića lebdi po nevelikoj sobi, u kojoj smo mi polaznici sjedili uokolo uza zidove. Bianca joj je tek asistirala, starija je sestra bila glavna. Često sam više gledala kroz prozor prema Umjetničkom paviljonu nego što sam pratila plesne korake (tako sam poslije u gimnaziji na Rooseveltovu trgu više kroz maglu gledala obris HNK nego što sam pratila npr. nastavu fizike), pa od mene nikada ni ljupke plesačice, a ni fizičarke. Završnu priredbu, plesni vjenčić, imali smo 1959. u podrumskoj dvorani Obrtničkoga doma na Mažuranićevu trgu, mame i tete sjedile su kao mi nekoć uza zidove da u sredini ima mjesta za smotru svega onoga što smo naučili. Dvije slike iz te škole (djevojačku i momačku) objavila sam u svojoj knjizi Moja draga škola (koje više nema na lageru).

Gledam Almu kako s ostalima pleše na svoj valcer (nije zvijezda, kamera je uopće ne izdvaja) i uspoređujem taj vjenčić sa svojim, gotovo ilegalnim, prije šezdeset godina, kad se pripadnost građanskom sloju iskazivala i takvim malim gestama kakav je plesni vjenčić, za puku egzistenciju nevažan. Ova godina (2020) trebala je biti Beethovenova godina (rođen u Bonnu 16/17. prosinca 1770, umro u Beču 26. ožujka 1827, pa do njegova 250. rođendana možda i prizdravimo). Još jedna imaginarna poveznica s Almom. Sjećajući se prof. Kranjčevića, napisala sam kako sam kod njega imala maturalnu radnju baš o Beethovenu. Alma zna da smo sada svi zatvoreni u svojim kućama, da je svima kretanje ograničeno, pa nas iz svojega austrijskog doma hrabri glazbom: u Beethovenovoj godini skladala je nepretenciozno ljupko djelce na Beethovenove motive i nazvala ga Ludwig Waltz br. 1. Najavila je i valcer br. 2. Stigao je vrlo brzo. Vjerujem da će ih biti još. Čista ljepota u ružnom okružju.