Pjesme uz koje se ne pleše

Početkom 1970-ih, nakon povratka iz vojske, Drago Mlinarec bio je spreman za nastavak karijere prethodno započete s legendarnom Grupom 220. No rad na novom albumu sa svježom postavom matičnog sastava pretvorio se u prvi samostalni album A ti se ne daj. Mlinarec je naglo autorski sazrio, okrenuo se svjetskim kantautorskim trendovima, a potom je u ljeto iduće godine učinio ono što će – u konačnici – odrediti njegov osebujan karakter: pokupio je samo osnovno, „gitaru, radio i vreću za spavanje“ i uputio se u planine, gdje je u potpunoj samoći napisao pjesme za drugi album.

Najintimniji Springsteenov album
nastao je u izolaciji

Rezultat toga pothvata, naslovljen Pjesme s planine, jedno je od njegovih najboljih ostvarenja – eklektični kolaž melodioznih rock-skladbi, kompleksnih psihodeličnih pasaža i tipično introspektivnih, nježnih balada skrojenih po uzoru na Neila Younga. „Poklanjam vam svima dio skrivenih snova / slobodu poput vjetra sto nađoh je, izborih sam“, pjevao je u naslovnoj devetominutnoj meditaciji, legitimirajući se kao najposebnija pojava onodobne kantautorske scene – i šire. Bez obzira na povratak u urbano zagrebačko okružje, u kojemu će idućih godina stvoriti impozantan opus, odlazak u samoću nije bio puki hir. Mnogo godina poslije, Dragec će se još jednom – ovoga puta trajno, s obitelji – izmjestiti u carstvo osame, u Bijelu Goricu u dolini Sutle, gdje se u miru, za svoju dušu i u skladu s izvornim hipijevskim načelima, nastavio sporadično baviti glazbom. Nažalost, više kao umirovljenik nego aktivni sudionik.

Iako je povijest popularne glazbe, a i njezina sadašnjost, prošarana albumima nastalima u izolaciji, samoći i samoizgnanstvu, publika ih je većinom smatrala iznimkama – svojevrsnim kapljicama introspektivnih diverzija u moru onoga što se čini „normalnim“: napokon, nije li rock and roll prije svega istoznačnica za glasno, kolektivno slavlje, „sekularnu religiju“ posvećenu masovnom sjedinjenju u ritmu i zvuku? Naravno, odgovor nije tako jednostavan. Sada, u vrijeme kad je svijet prisiljen živjeti u „nultoj brzini“, zgodno je prisjetiti se činjenice da su neki od antologijskih albuma i pjesama stvoreni iz suprotnih pobuda: ne kao rezultat egzaltiranih poziva na ples i druženje nego iz umjetnikove potrebe da (umjesto u kaosu vanjskoga svijeta) nadahnuće pronađe unutar sebe, prekapajući po zaboravljenim ili potisnutim mislima i osjećajima.

Primjera nije malo. Album White Ladder Davida Graya nastao je u spavaćoj sobi autorova londonskog stana, u samoći ili s minimalnim brojem suradnika i jadnim proračunom; u prvim sekundama poznate skladbe Babylon u pozadini se može detektirati zvuk automobila kako prolazi obližnjom cestom. Posljednji Grayov pokušaj da pokrene karijeru tako se napokon pretvorio u trijumf: White Ladder klasik je suvremene folktronice i globalni bestseler. Isprva je tiskano bojažljivih pet tisuća primjeraka, no potražnja se zakotrljala takvim intenzitetom da je ukupna naklada na kraju premašila sedam milijuna prodanih kopija srušivši sve rekorde: 175 tjedana provedenih na britanskim top-ljestvicama i status najprodavanijeg albuma u povijesti irske diskografije tek su neki dokazi u prilog tezi da se uz minimalna tehnička, ali maksimalna emotivna ulaganja, doslovno iz vlastita kreveta, može doprijeti do milijuna ljudi – i to pjesmama koje su, primijenimo li koenovsku terminologiju, svojevrsna izvješća s „prvih crta emocionalnih ratova“ i unutarnjih dvojbi.

Sve o tome zna i Justin Vernon (Bon Iver), koji je izveo sličan, ali radikalniji pothvat, više nalik onomu Drage Mlinarca. Nakon bolna prekida romantične veze i raspada sastava Vernon se potkraj 2006. iz „civilizacije“ preselio u očevu kolibu u ledenim bespućima Wisconsina, gdje je na analognoj opremi tijekom te zime snimio prvijenac For Emma, Forever Ago. Dakako, glazba je evokativna mješavina folka i indie rocka, a kroz devet pjesama provlači se isposnička atmosfera koja reflektira autorov osjećaj napuštenosti i duboke sjete – ali ne i samosažaljenja. Ta kombinacija bila je dovoljna za mitski status koji to ostvarenje uživa i danas, trinaest godina poslije.

Neka od ključnih kantautorskih imena povremeno su posezala za takvim strategijama, poput Paula McCartneyja, koji je u izolaciji pronašao oblik samoterapije. Samoća je, za razliku od Sir Paula, bila imanentni dio kantautorske prirode Nicka Drakea, koji je nakon raskošno producirana studijskog albuma Bryter Layter odlučio stvari svesti na pravu mjeru, vratiti se izvorištima i u jesen 1971. snimiti potpuno akustičnu, namjerno „potproduciranu“ ploču, Pink Moon, oslobođenu bilo kakvih aranžmanskih detalja. Treba li naglašavati da taj album u ionako impresivnu Drakeovou katalogu zauzima istaknutu, mitsku poziciju?

Isti zaključak primjenjiv je i na Nebrasku, najintimniji album u karijeri Brucea Springsteena – riječ je o školskom, i jednom od najboljih primjera samoizolacijskog albumskog klasika. Naime, u siječnju 1982. The Boss se povukao u ugođaj vlastita doma namjeravajući snimiti demo-okosnicu koja bi naknadno dobila studijsku nadgradnju. No ubrzo je shvatio da bi time samo narušio vrijednost početnih snimaka, ugođaj i narativnu strukturu, pa su pjesme ostavljene u rudimentarnom obliku, onakve kako ih je zabilježio u ugođaju svoje sobe na primitivnom četverokanalnom magnetofonu. Nije teško dokučiti razloge te odluke –stihovi govore o nemogućnosti komunikacije, o razočaranjima i neostvarenim snovima, rasplinutim nadama. Nebraska je dragulj Springsteenova opusa, ne samo zato što je riječ o prvom od nekoliko akustičnih, ogoljenih iskaza u stvaralaštvu ponajprije poznatu po velikim rock and roll gestama. Riječ je o dojmljivom autorskom rukopisu koji daje rezultate na nekoliko razina. Možemo ga promatrati kao niz suvremenih folk-pjesama, kao zbirku prigušenih rock-skladbi svedenih na razinu „kostura“, pa čak i kao filmične portrete ljudi koji su, ne vlastitom voljom, odgurnuti na rub – u doslovnom i prenesenom značenju. Od izlaska 1982. Nebraska je stalni izvor inspiracije kantautorima različitih profila, a posebno onima koji su fascinirani sumornijom, mističnijom stranom moderne americane.

Bez obzira na to jesu li samo osmišljeni ili čak i snimljeni u osami, svi ti produkcijski i aranžmanski ogoljeni radovi proizašli su iz potrebe autora da, kao što je nedavno napomenuo jedan kritičar, svoju kreativnu viziju barem jednom svedu na samu esenciju, na autoportret lišen suvišnih ukrasa i studijskih maski. Katkada je to veoma dragocjeno iskustvo u procesu vrednovanja nečijega cjelokupnog opusa.