Odlazak Vijenčeva književnog kritičara

Zatekla nas je i rastužila vijest o preranoj smrti našega stalnog proznog kritičara i kolumnista, jednoga od najboljih hrvatskih književnih kritičara Božidara Alajbegovića.

„Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode. To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišini.“ (Miroslav Krleža, iz Nemira)

Uvijek sam govorila da sam kao urednica književnosti u Vijencu ponosna što su nosivi stupovi hrvatske književne kritike Strahimir Primorac i Božidar Alajbegović naši kolumnisti. Moji su prijatelji nerijetko mislili da se iza imena „Knjiškoga moljca“, zbog intenzivnoga objavljivanja, skriva više osoba, sjedinjenih u simbolici imena Božjega dara i fiktivnoga, gundulićevskoga prezimena.

Božidar Alajbegović

Oduvijek sam radosno pratila blogove i portale Božidara Alajbegovića: u njegovim kritikama nikad nisam vidjela nijednu ideologiju, pripadnost klanu, skretanje u poltronstvo. Njegove su kritike bile upravo onakve kakve mislim da jedino mogu biti: čiste književne kritike, usmjerene na djelo, na tekst, na književnu strukturu. Veselila sam se svakoj kritici koju nam je Božidar Alajbegović poslao u Vijenac: izbrušena stila, besprijekorna pravopisa, izvrsne sintakse i nepogrešive spisateljske energije, ispunjavale su me uredničkim zadovoljstvom i srećom. Kritike, zapise stvaralačke slobode i discipline, naš stalni kolumnist, samozatajni vrhunski profesionalac mailom nam je slao uvijek navrijeme, uvijek u isti dan, uvijek točno, uz fotografiju naslovnice knjige. U Vijencu je surađivao gotovo petnaest godina, objavljivali smo njegove snažne analize u svakom broju, s velikom radošću. U božićnim, novogodišnjim i ljetnim brojevima slao nam je pregled najboljih proznih knjiga. Uvijek nepogrešivo, uvijek britko i točno.

Tridesetoga rujna prošle godine u rubrici Izdvaja zapisao je, indikativno i simbolično, o knjizi Michela Foucaulta O vladanju živima. „Ta predavanja predstavljaju preorijentaciju s analize sklopa znanja-moći na analizu režima istine, tj. skupa praksi kojima se kroz vezu istine i govora oblikuje subjekt“ – zacrtavši strukturu svoje osobnosti i arhitekturu egzistencije.

Zadnja kritika koju je objavio u Vijencu o knjizi norveškoga klasika Tarjeia Vesaasa postala je simbolična, gotovo autobiografski pomisliva i oporučna: „Riječ je o izvrsnom, minimalističkim stilom pisanom, asketski pročišćenu tekstu [...] Najveća kvaliteta jest autorova vještina da autentičnu stvarnost obavije čudesnošću, bajkovitošću i tajanstvenošću [...] Ledeni dvorac uvjerljiv je prikaz dječje doživljajnosti svijeta i stvarnosti, nadograđen nesvakidašnje lijepim, poetičnim prikazima prirode, ali koja u svojoj krasoti skriva i neslućene opasnosti i prijetnje.“ Eseji i kritike Božidara Alajbegovića žive u izbrušenu dvorcu ljudske slobode, vrhunske estetike, velikoga znanja i ljubavi prema književnosti.

Božidar je najavio i tekst o romanu Smiješna ideja da te više neću vidjeti Rose Montero. Ponovno sudbinski. Tekst nije dospio poslati. Tema je knjige gubitak životnoga partnera, a intimna se autoričina ispovijed oslanja na dnevnik koji je Marie Curie vodila nakon tragične muževe smrti.

Rođen u Rijeci 1972, diplomirani ekonomist, preminuo je u rodnom gradu 16. travnja. Autor više od pet stotina kritika hrvatske i strane proze, književnom se kritikom bavio od 1998. Njegovim su kritikama osim Vijenca obogaćeni i Kolo Matice hrvatske, Tema, emisije Bibliovizor i Signatura Trećega programa Hrvatskog radija, Op.a., Nova Istra, Riječi, Književna Rijeka, Nacional, Kupus, Lupiga.... Na internetskom portalu Moderna vremena info rado smo čitali njegove razgovore s istaknutim sudionicima književnosti.

Kao vlasnik i urednik internetske platforme Knjiški moljac od 2004. je, osim objavljivanja svojih književnih kritika, svakodnevno bilježio i vijesti s hrvatske književne scene. Radio je kao urednik knjiga hrvatske i strane proze u zagrebačkoj izdavačkoj kući Hena com od veljače 2014. do srpnja 2016. Objavio je knjige kritika hrvatske i strane proze: Utočište od riječi, Nešto kao fleš, Pedeset kritika, Post scriptum, Paralelne svjetove. Za tu je svoju knjigu i za knjigu Lib(r)ido 2018. dobio uglednu nagradu Julije Benešić.

Poštovani gospodine Božidare Alajbegoviću, nakon Vas ostaje golema praznina u Vijencu, u hrvatskoj književnosti, uredništvu, novinarstvu, esejistici i kritici, u našim srcima i dušama. Duboka sućut obitelji. Počivali u miru!