Od Donjeg grada do Jakuševca

U potresu od 22. ožujka osobito je stradao prostor između Zrinjevca i Palmotićeve ulice. U tome se dijelu Zagreba dogodila i najveća tragedija potresa, gubitak mladoga života. Svi ostali materijalni gubici, urušene ili napuknute zgrade i razbijeni automobili, ne mogu se usporediti s time. Ne podcjenjujući ni na koji način tu tragediju cilj je ovoga teksta istaknuti važnost očuvanja toga dijela grada i upozoriti na neke nedopustive postupke koji su se javili pri raščišćavanju ruševina.

Ulice koje vode u smjeru istok-zapad između Zrinjevca i Palmotićeve, Amruševa, Mrazovićeva i Đorđićeva, čine zanimljivu cjelinu unutar Donjega grada jer su prepune primjera kasne secesije. Velik broj građevina na tom prostoru izgrađen je, naime, u kratkom razdoblju, između 1909. i 1914. Odreda su ih projektirali onodobni ugledni zagrebački arhitekti i arhitektonski biroi. Od važnijih primjera u Amruševoj ulici valja istaknuti kuću Lavoslava i Elle Schick na broju 7 arhitekta Rudolfa Lubynskog (1913–1914), kuće Josipa Matkovića i Bogdana Stojanovića na broju 9–11 arhitektonskog biroa Greiner i Waronig (1913–1914) te kuće Josipa Bunette i Franje i Ane Zebić na broju 15–17 arhitekta Ivana Plochbergera mlađega (1913–1914).

Dio arhitektonske plastike završio je na Jakuševcu / Snimio Tomislav MiletiĆ / PIXSELL

Veći dio građevina u Mrazovićevoj ulici podiglo je poduzetništvo Jaroslava Kralika i Škendera (Aleksandra) Seća (kuće na brojevima 6, 7, 8, 10). U ovoj se ulici kvalitetnim rješenjem pročelja ističe osobito kuća Singer Viktora Grossa iz 1911. (Mrazovićeva 3), kuća Deutsch biroa Pollak–Albert–Bornstein iz 1911. (Mrazovićeva 4) te kuća Prometne banke Rudolfa Lubynskog iz 1909–1910. (Mrazovićeva 5).

U Đorđićevoj ulici nalazimo dvije građevine koje su radovi poznatog arhitekta Aladara Baranyaia iz biroa Benedik–Baranyai: kuću Samojla i Hermine Singer podignutu između 1909. i 1911. (Đorđićeva 11) i kuću Albina Bedenka iz 1909. (Đorđićeva 19–21). Kuće Bauer (Đorđićeva 5) i Schwarz (Đorđićeva 7) podiglo je 1911–1912. poduzetništvo Pollak–Albert–Bornstein, a tri kuće Weller (Đorđićeva 8–8a–9) Gustav Weller 1912–1913.

Sva ova suha nabrajanja donose se ovdje na prvome mjestu da bi se naglasilo kako svaka od tih kuća ima zanimljivu mikropovijest, kako iz perspektive investitora tako i iz perspektive onih koji su je projektirali. Zajedno daju sliku zagrebačkoga društva uoči Prvoga svjetskog rata.

U zadnje se vrijeme na nesreću najviše govori o posljednjoj spomenutoj skupini kuća, obitelji Weller, kojoj je arhitekt ujedno i investitor, Gustav Weller. Kao i brojni drugi uspješni poduzetnici onovremenoga Zagreba, uložio je očito dio svoga kapitala u izgradnju stambeno-poslovnih najamnih zgrada. Čitav blok u tom dijelu grada između Petrinjske, Đorđićeve, Palmotićeve i Boškovićeve ulice stoga se i danas naziva Wellerovim blokom, a poznat je po vrtiću sagrađenu 1980. prema projektu arhitekata Borisa Duplančića i Miroslava Kovačića.

Nažalost, Weller će biti upisan u povijest Zagreba i po događajima nakon potresa od 22. ožujka 2020. jer je dio arhitektonske plastike s njegove nekadašnje kuće u Đorđićevoj 8a završio na središnjem zagrebačkom odlagalištu otpada Jakuševcu.

Reakcija građana, spremnost pa i hrabrost (usred epidemije koronavirusa) pojedinaca da odu na smetlište i snime što se tamo događa, a potom to objave na društvenim mrežama, jasno pokazuju koliko se mnogi identificiraju s baštinom i koliko nisu spremni pomiriti se s njezinim uništenjem. U trenutku kada pišem ovaj tekst, predvečer 15. travnja video je na YouTubeu pogledan gotovo 24.000 puta. Reagirala je i struka. Neka ostane zabilježeno da je dio studenata Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu bio spreman otići na Jakuševac pokupiti elemente arhitektonske plastike. Katedra za zaštitu kulturne baštine kontaktirala je Ministarstvo kulture, a Irena Kraševac s Instituta za povijest umjetnosti podsjetila je na važnost i istodobno nažalost zanemarenost arhitektonske plastike u povijesti zagrebačke arhitekture.

Što se nakon svih tih reakcija dogodilo s ornamentima pročelja Wellerove kuće, nije mi poznato. Jesu li zatrpani novim ostacima u potresu stradalih zgrada ili su ipak spašeni i deponirani u neko skladište, pokazat će vrijeme. Situacija s raščišćavanjem ruševina u Đorđićevoj pokazala je, međutim, da se slični postupci ne smiju ponoviti.

Svjestan sam da nije moguće sve spasiti, no siguran sam da javne institucije raspolažu s dovoljno skladišnoga prostora da privremeno pohrane arhitektonski vrijedne dijelove oštećenih građevina kako bi se one mogle iskoristiti u skorašnjoj obnovi grada. Javljaju se tvrdnje da se arhitektonska plastika može rekonstruirati bez problema i na osnovi fotografija i arhitektonskih snimaka. U Državnom arhivu u Zagrebu, Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode i u drugim javnim institucijama za velik broj (nažalost ne i sve) građevine u Donjemu gradu doista se može naći izvorni projekt, arhitektonska snimka ili fotografija stanja prije potresa, no ta dokumentacija često nije dovoljna da se na kvalitetan način zgrada obnovi. Svi koji su radili na rekonstrukciji (pretpostavljenih) izvornih izgleda pročelja zagrebačkih zgrada koje su „modernizirane“ tijekom 20. stoljeća ili na neki drugi način stradale, kako pokazuje i recentan primjer, pročelje Etnografskoga muzeja u Zagrebu, jako dobro znaju koliko je teško rekonstruirati izvorni kolorit ili plasticitet pročelja na osnovi sačuvanih fotografija ili nacrta. Nedvojbeno, neusporedivo ga je lakše rekonstruirati prema izvornim komadima pa ih upravo stoga moramo čuvati.

Na svojim predavanjima učestalo posežem za crnim humorom da održim pažnju studenata. Kada sam govorio o potresu 1880, opisivao sam im velika oštećenja u podsljemenskoj zoni i šalio se da bi se moglo dogoditi da se, kada sljedeći potres pogodi Zagreb, stanari tog elitnog dijela grada spuste bliže nama u Novom Zagrebu. Danas mi to, dakako, više nije smiješno. Nažalost, nešto od moga crnog humora se obistinilo – dijelovi Donjega grada završili su u svakako najživopisnijemu dijelu Zagreba preko Save – na Jakuševcu.