(Ne)istinitost dokumentarnog filma

Otkako je ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma pokrenuta 2005, moglo bi se reći da je kraj veljače, u filmskom smislu, u nas vrijeme dokumentaraca. Ovogodišnji, 16. ZagrebDox, planiran je za drugu polovicu ožujka, od 15. do 22. No zbog pandemije virusa COVID-19, koja je stubokom poremetila planove u svim područjima života diljem svijeta, Dox je, poput mnogočega, odgođen „do daljega“.

Jedan je od poznatijih primjera Rolling Thunder Revue: Priča Martina Scorsesea o Bobu Dylanu, SAD, 2019.

Najavljen, tradicionalno bogat i šarolik program, koji u Doxovo kino privlači neobično mnogo gledatelja, obećavao je brojne zanimljivosti. Među inima i ona, iz određenog kuta osobito zanimljiva, djela koja nas nukaju da se, gotovo cijelo stoljeće nakon što je znameniti britanski filmaš i teoretičar John Grierson 1926. za taj rod prvi put upotrijebio naziv „dokumentarni“ pitamo – što je zapravo dokumentarni film? Koliko je uopće „dokumentarniji“, stvarnosno istinitiji od fikcijskoga?

Pitanja su to, doduše, o kojima se raspravlja i teoretizira odvajkada, katkad izrazitije, katkad tek pozadinski. No posljednjih godina, tijekom 21. stoljeća, sve slobodnije i očitije, pomalo izazivački spajajući, miješajući, sljubljujući dokumentarno i fikcijsko, tom se temom u svojim ostvarenjima implicitno bave i sami filmaši, dražeći publiku i budeći u nje nesigurnost glede komotne procjene toga gledaju li (dokumentarnu) istinu ili (fikcijsku) izmišljotinu. U terminologiji se posljednjih godina stoga popularizirao i termin hibrid, koji sugerira spajanje dokumentarnoga i fikcijskoga kao kakvu stilsku novotariju našega milenija. No takav je postupak doista star gotovo koliko i dokumentarni film, jedino što se donedavno nije držalo da je vrlina spominjati ili otkrivati udio fikcijskoga u dokumentarnome, dok se sad to smatra određenom, čak i nemalom stilskom prednosti, autorskom inventivnošću i odvažnošću.

Općeustaljeno poimanje nedvojbenog razlikovanja igranog, fikcijskog filma kao izmišljene pripovijesti i dokumentarnoga kao nečega što prikazuje nešto što postoji u stvarnosti bez obzira na to bilo snimljeno ili ne, odgovarajuće je i primjereno pojednostavnjivanje. No toliko je ukorijenjeno kao samorazumljivo da mu površinski podliježu čak i oni koji su zapravo svjesni da tomu nije baš tako. Zbog najčešće teško utvrdivih granica između dokumentarnoga i fikcijskoga, jedna od uvaženijih definicija dokumentarnoga filma ona je koja dopušta poveliku slobodu tumačenja, a kaže da se „film iskazuje kao dokumentarističko djelo ukoliko se u njemu samu nekako očituje jasan zahtjev za istinosnim“. Utoliko nije rijedak slučaj da neki film prihvaćamo kao dokumentarni ili igrani ponajprije po tome kamo su ga svrstali sami autori ili distributeri. Iz prebogata fundusa primjera i dijapazona pristupa, nijansi i valera, ovdje ćemo izdvojiti tek nekoliko.

Nanook sa Sjevera uvelike je prikazao zbilju inuitskog života, ali ne baš točno tih ljudi

Jedan od najistaknutijih hrvatskih filmova sezone 2019/20. nedvojbeno je Dnevnik Diane Budisavljević Dane Budisavljević. Taj načelno dokumentarni film, predstavljen i prihvaćen kao takav, osvojio je, međutim, nagradu Oktavijan Društva hrvatskih filmskih kritičara, i to onu koja se tradicionalno dodjeljuje cjelovečernjem igranom filmu. Nije to pogreška, jer iako iz zaborava vadi zbiljske događaje iz Drugoga svjetskoga rata te snažno teži autentičnosti i oslanjanju na zabilješke iz stvarnog dnevnika Diane Budisavljević, Dnevnik Diane Budisavljević dobrim je dijelom sastavljen od igranofilmsko rekonstrukcijsko-ilustrativnih prizora u kojima profesionalni, većini ovdašnje publike dobro poznati glumci očito igraju likove iz stvarnosti u igrano aranžiranim situacijama. U tom filmu, koji „očituje jasan zahtjev za istinosnim“, ti se igrani dijelovi posve jasno razlučuju od dokumentarnog materijala, arhivskog i novosnimljenog.

Vratimo li se u daleku prošlost, djelu koje se drži jednom od povijesnih prekretnica i nezaobilaznim klasikom dokumentaristike, Nanooku sa Sjevera (1922) Roberta J. Flahertyja, naići ćemo na mnoge nerazmrsice u pogledu dokumentarnog i igranog, zbiljskog i fikcijskog. Ostvaren prije uspostavljanja naziva „dokumentarni film“ – iako su filmovi koje ćemo tako nazivati snimani i prije, a gledatelji su ih uglavnom doživljajno i razlikovali od fikcijskih – Nanook je Flahertyju, barem u jednom razdoblju, priskrbio i ugled oca dokumentarnog filma. Želeći snimiti film o životu Inuita, Flaherty možda, čak i vjerojatno, uopće nije ni razmišljao o dokumentarističnoj vjerodostojnosti, nego je naprosto slijedio intuiciju u nakani da realizira zanimljivo djelo. Tipičnu svakodnevicu žitelja bijelih prostranstava kanadskog poluotoka Ungava prikazao je okupivši u filmsku obitelj zbiljske Inuite, naturščike, no koji inače nisu bili u srodstvu, a susret, primjerice, Nanooka (glumi ga Allakariallak) s gramofonskom pločom koju u čudu grize ne bi li provjerio je li jestiva igrana je rekonstrukcija mogućeg inuitskog neznanja otprije kojega desetljeća, jer dotad je Allakariallak (fikcijski Nanook) već odavna upoznao mnoge nepoznanice civiliziranog svijeta. Prizor lova na tuljane harpunom također je anakron – Inuiti su tad već naveliko ubijali tuljane puškama. Iako umnogome igranofilmski režiran – ostale primjere nećemo navoditi – Nanook sa Sjevera uvelike je prikazao zbilju inuitskog života, ali ne baš točno tih ljudi koje je snimao, niti u doba u kojem je snimao. Interpreti su glumili ljude slične sebi, kako su živjeli deset-dvadeset godina prije. Posrijedi je i danas zanimljiv film koji je ustanovio stvaralački postupak rekonstruiranja stvarnosti kao standard dokumentaristike, iako je upravo rekonstruiranje svojedobno bilo jedna od najvećih točaka prijepora, sa stajališta kritičara koji su to držali prijevarom.

Osjećaj namagarčenosti bio je uzrok burnim reakcijama i na važan, iako razmjerno opskuran Dnevnik Davida Holzmana (1967) Jima McBridea koji je snimio igrani film u stilu dokumentarnoga, kao filmske dnevničke bilješke rečenog, fikcijskog Holzmana. Misleći da je riječ o stvarnom dokumentarcu, gledatelji su uživali u prikazu ne osobito uzbudljive svakodnevice naslovnog Njujorčanina, no kad su tijekom odjavnice shvatili da je iza njih igrani film, mnogi su se obrušili na navodnu podvalu, koja je zapravo i zamišljena kao razmišljanje o mogućnosti istinitosti dokumentarnog filma.

Među najsvježijim i najzanimljivijim poznatijim primjerima takva poigravanja i praktičnog promišljanja jest Rolling Thunder Revue: Priča Martina Scorsesea o Bobu Dylanu (2019) Martina Scorsesea. Autentični dokumentarni materijal obiluje svjedočenjima lažnih svjedoka, tako uklopljenih da gledatelj, osim ako izvrsno ne poznaje činjenice vezane uz temu, nikako ne može razlučiti što je zbiljsko, a što izmaštano.