MATER EST

***

Mater est čestica zraka, putujući debris zraka,

Mater est leglo bakterija i virus,

Mater est razneseno staklo, prozor smrvljen

u staklene čaše, pomiješane s bojom za ličenje u zid.

Mater est jučer prozirna, vidovita, sad crvena traka preko pogleda.

Mater est okrečenost i ljudi što opipavaju Braillevo pismo,

svi jednako slijepi pred zidom.

Mater est nesigurnost, bačeni mačići,

nebo zeleno krilima skakavaca.

Mater ne staje,

sve dok su riječi odvojene, materi nema kraja.

Mater est starice što uzdišu u staračkim domovima na putu prema nuždi.

Mater est nužda (ukopana) u mjestu, divljina unutar posuđa.

Mater est kanalizacija, skrenuti pogled, prsten među govnima.

Mater est dok ne spava noćima, udara vratima u svim mogućim sobama

I nitko ne može skupiti te različite udarce kako bi oblikovao jedna vrata.

Mater jest otpočetka tu.

Stoji u sobi i uperivši prst u drugu sobu

kaže „Ja sam tu.“

Tomo Savić-Gecan, Retrospektiva 2020. / Snimio Jasenko Rasol

Materija jest (se nalazi) na svim drugim mjestima, ali i samo ondje gdje jest materija jest. No čak i kad jest, ako nam je pogledu zaklonjena, materija jest kao da nije.

Bez naziva, 1996./ 2014./ 2020.
U galerijskom prostoru izloženi su graničnici koji su onemogućavali kretanje posjetitelja.
(Galerija Sv. Toma, Rovinj, 1996.)

Isti graničnici postavljeni su uz rub ceste kraj gradskih zidina. Na toj su lokaciji stajali nekoliko godina.
(Projekt Otok, Dubrovnik, 1996.)

Unutar galerije izgrađen je manji prostor iza zidova u kojem se nalazila replika graničnika.
(Radnička galerija, Zagreb, 2014.)

Graničnici su smješteni u izložbenu prostoriju čiji je ulaz zazidan.
(MSU, Zagreb, 2020.)

Anonimna djela Bez naziva čine retrospektivu Tome Savić-Gecana u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Na ogoljele zidove izložbenog prostora nalijepljene su legende, a u nekim slučajevima izvršene mimikrijske intervencije u prostoru, ili je riječ o onima koje se događaju ili su se već dogodile u nekim drugim prostorima (bilo opipljivim bilo virtualnim).

Zamišljamo graničnike koji su prošli veliki put od 1996, stvorene su čak i njihove replike 2014, a sad se nalaze samo nekoliko metara udaljeni od nas, u izložbenoj prostoriji čiji je ulaz zazidan. Graničnik? Koja je precizna definicija te riječi? Što se nalazi iza zida? Prema Hrvatskom jezičnom portalu graničnik je:

1. uređaj koji sprečava da neki proces ili kretanje prijeđe određenu granicu [graničnik amplitude]

2. kamen uz rub ceste

A graničnik može biti, recimo i rubnjak za stazu...

Kao što smo zamišljali Vaništinu Sliku iz 1964, tako sad zamišljamo Savić-Gecanov graničnik.

Vaništa je ovako napisao Sliku:

Vodoravni format platna
Širina 180 cm, visina 140 cm.
cijela površina bijela
sredinom platna vodoravno teče srebrna linija
/širina 180 cm., visina 3 cm./

Ne može se reći da je Savić-Gecanov rad, poput Vaniština, napisana slika (Ješa Denegri), odnosno neka vrst ispisanog događaja, jer u ovome slučaju materija doista jest unutar muzejskog prostora. Jedino što bez legende na zidu, koja u kratkim crtama donosi istinitu legendu o radu koji se kontinuirano transformira još od 1996. (a nastavit će, lako moguće, i nakon 2020.), mi to ne bismo mogli znati. Vidjeli bismo samo običan zid izložbenog prostora. A i ovako, samo možemo naslućivati što se nalazi iza zazidanih vrata... Savić-Gecanov rad, iako izvire iz srodnog izvora, ipak je unutar svog koncepta i različit od Vaniština. Slika je tek napisana, što nije slučaj s Bez naziva, 1996/2014/2020. jer je ono napisano postojeće i potkrijepljeno materijom. Riječ je o opipljivom predmetu (ne ready-madeu) na koji tekst legende ukazuje, a koji se nalazi u drugom prostoru, izložbenoj prostoriji čiji je ulaz zazidan. Paradoks je da se sve ponovno vraća na nultu točku jer stvarna materija potom postaje virtualna, svodi se na zamišljanje i vjeru u postojanje opipljivog predmeta.

Njegova djela, premda se ponekad doimaju kao da ne prikazuju „ništa“, ne bježe od pitanja materijalnosti forme kao takve (Elena Filipović).

Bez naziva, 2005. / 2015. / 2020.
Prozorsko staklo galerije transformirano je u čaše
(Établissement d’en face projects, Bruxelles, 2005.)

Jedna je čaša smrvljena i pomiješana s prozirnom bojom za ličenje te nanesena na zid na
vanjskoj lokaciji. ((ON)begane Grond, Antwerpen, 2015.).

Isti je proces ponovljen; smrvljena čaša pomiješana je s bojom za ličenje i nanesena na zidove izložbenog prostora. (MMSU, Mali salon, Rijeka, 2017.; MSU Zagreb, 2020.)

Stojimo pred zidom. Svi jednako slijepi pred bjelinom. Nastojimo opipati, pronaći čestice koje su nekad bile čaša ili prozor. U današnje vrijeme, možda više no ikada prije, gubimo umijeće gledanja koje je, kao što je pisao Paul Virilio, bilo prva umjetnost. Umijeće gledanja (prozor) preoblikovalo se u zasljepljujuću bjelinu (zid). Nije li zid taj graničnik? Koliko toga, koliko političke, socijalne, osobne memorije zid u sebi skriva. Nastoji li nas umjetnik na suptilan način uputiti da pokušamo misliti dalje od onoga viđenog, ukazati nam koliko je ono što vidimo ograničavajuće jer mi zapravo ne znamo gledati.

Ne zanima ga ni materijalno stanje ničeg. Skidajući prozor s briselske galerije i transponirajući ga u čaše, ideju otvorenja sažeo je na dvije razine – galeriju je doslovno otvorio i pritom pridonio konvenciji otvorenja kao društvenog događaja koji se nezaobilazno dogodi uz čašu (Sabina Salamon).

Bez naziva, 2020.
Prostorna intervencija I, II, III

U nekim dijelovima prostora umjetnik stvara prepreku. Novi zid. Stavljajući tako našu memoriju na kušnju, ali i propitkujući sam akt izložbe per se. Nije li izmjenjivanje izložbi, postavljanje pa nakon određenog vremena skidanje, prema riječima Vanje Babića – jedna od sizifovskih par excellence entropija? Znamo li uopće kakav je tlocrt izložbenog prostora Muzeja suvremene umjetnosti u originalu? Prepoznajemo li Intervenciju I, II, III? Postoji li uopće muzej u našoj memoriji? Na koji način pamtimo materiju u koju toliko vjerujemo? Prostor je nepostojan i naša je memorija nepostojana. A budući da je tomu tako, taj prostor istovremeno postaje i svi ostali izložbeni prostori koje umjetnik navodi na svojoj retrospektivi. Savić-Gecanova retrospektiva uvelike je retrospektiva svih ostalih izložbenih prostora unutar izložbenog prostora. Nešto poput Borgesove biblioteke? Ne postoji početak ni kraj. Nikad je u cijelosti ne možemo percipirati.

Bez naziva, 2018.
Izvjesna količina materije iz galerije u Amsterdamu pretvorena je u CERN-u u Ženevi u antimateriju.

Zamišljamo materiju iz galerije u Amsterdamu pretvorenu u antimateriju, potom iščezlu u dodiru s materijom. One se potom metaforički premještaju, počinju ispunjati prostor Muzeja suvremene umjetnosti. U tom trenutku dolazi do elementarne nepogode. Unutar praznog izložbenog prostora u kojem su zidovi ti koji su izloženi na podu je primjetna intervencija, prah strušen sa zida djelovanjem potresa. Priroda se trusi, ispunja prazninu omeđenu krutom materijom zida. Ili je, možda, riječ o smrvljenom galerijskom staklu? Staklo galerijskog izloga prošlo je kroz potpunu transformaciju –  od prozora, preko mrvljenja stakla, do prerastanja u čaše rabljene na otvaranju, do ponovnog mrvljenja i miješanja s bojom za ličenje kako bi materija prerasla u zid, eda bi se ponovno, djelovanjem potresa, strusila u čestice na podu muzeja. Nije li krug života tim činom upotpunjen?
Savić-Gecanovo djelo pretvara se u ono Roberta Smithsona. Kruta materija zida postala je tlo, čestica, posljedica geoloških procesa.

Robert Smithson indeksiranjima entropije tla, geoloških slojeva ili otpadnih naslaga pokazao je vidljivost nestajanja. Entropija je bila njegov medij bilježenja svjetova koji nestaju u naslojavanjima geoloških procesa (Miško Šuvaković).

Materija i antimaterija zrcalna su refleksija jedna druge, a obje odgovaraju pretvorbi energije iz jednog oblika u drugi: E = mc2 (Michael Doser).

Bez naziva, 2000. / 2020.
(HDLU Zagreb; MSU Zagreb)

Kustosi komuniciraju s publikom o nepostojećem radu Tome Savić-Gecana.

Teoretičari i kustosi citirani u ovome tekstu učestalo spominju Savić-Gecanovu preokupaciju odsutnošću. U vrijeme pandemije koronavirusa, kad je i sam ulaz muzeja simbolički rečeno – zazidan, odsutnost je izražajnija no ikada. Sad su i kustosi koji bi trebali komunicirati s publikom o nepostojećem radu i sama publika – odsutni. Dolazi i do potpune odsutnosti prostora izložbe. Riječ je o odsutnoj retrospektivi u vremenu minimizirane događajnosti (informacija) unutar kojeg možemo preciznije promišljati i odsutnost nas samih unutar odsutnog prostora.

Kustos je, dakle, uključen u događaj, svojim tumačenjem nastoji ga objasniti posjetitelju. Posjetitelj je uključen u događaj, svojom prisutnošću provocira postojanje rada. Sam rad i dalje ostaje nevidljiv, postoji i postaje kao informacija koja se istodobno percipira i stvara, upravo onako kako se to uobičajeno događa u procesima stvaranja i konzumiranja dnevnih vijesti (Radmila Iva Janković).

Bez naziva 2011. / 2020.
(Witte de With, Centar za suvremenu umjetnost – Institut Berlage, Rotterdam; MSU Zagreb – Društvo arhitekata Zagreba)

Prolazak ljudi u Društvu arhitekata Zagreba uvjetuje promjenu temperature u izložbenom prostoru.

Sad svi postajemo kustosi koji u umu koračaju prostorom Retrospektive, prolaskom naših tijela kroz prostor Društva arhitekata Zagreba mijenja se temperatura u izložbenom prostoru muzeja, telefonskim pozivima kustosici Retrospektive mijenjamo intenzitet svjetlosti u prostoru (Bez naziva, 2011./2020., Witte de With, Rotterdam, MSU, Zagreb), itd. Sve su te promjene neprimjetne za nas koji se trenutno nalazimo u stanovima, kao što bi one to bile da se zaista nalazimo u izložbenom prostoru. Vrlo često ono što je neprimjetno ima veći utjecaj na naše živote od onog primjetnog. Ni u šta ne možemo biti sigurni. Informacije o potresu u Zagrebu bile su objavljene diljem interneta netom što se potres dogodio. No je li se taj potres doista dogodio za one koji su bili odsutni? Čovječanstvo je sve manje sposobno povezati se sa samim sobom ili čak s političkim odnosno umjetničkim događajima (Virilio).

(Vaniština) slika je nestala u događaju (Miško Šuvaković).

Bez naziva 1997.
(Institut suvremene umjetnosti, Dunaújváros, Madarska)

Na planu galerije ucrtan je fiktivni prostor.

Nije li zid ono što čini svaki prostor? Kao što su zidovi Muzeja suvremene umjetnosti postali zidovi ostalih izložbenih prostora u kojima je Savić-Gecan izlagao, tako sad četiri zida u kojima trenutno svatko od nas provodi većinu dana postaju (fiktivan) prostor plana mađarske galerije, a i prostora same retrospektive. Taj se prostor dalje širi kroz naše tijelo i um, nestaju zidovi, linije, granice. Ono što se u odsutnosti događaja i kretnje iskristaliziralo jest tijelo i prostranstvo uma. Body-mind, kako je pisao Miško Šuvaković. Sloboda misli prevazilazi egzaktnost zidova, potres mrvi krutu materiju, ona nestaje i vraća se natrag u slobodu misli. Krug je ponovno zatvoren.

***

U carstvu je kartografija dostigla takvu razinu točnosti da je mapa jedne provincije zauzimala jedan cijeli grad, a mapa carstva jednu cijelu provinciju. S vremenom tako šlampave mape više nisu bile zadovoljavajuće, pa je kartografski ceh napravio mapu carstva koja je bila veličine carstva i koja se s carstvom poklapala točku po točku. Sljedeći naraštaji (koji nisu bili toliko zaneseni kartografijom kao njihovi preci) držali su tu ogromnu mapu beskorisnom i nemilosrdno su je prepustili na milost i nemilost suncu i mrazu. U zapadnim pustinjama još i danas stoje tužne razvaline te velike mape, nastanjene životinjama i prosjacima. U cijelom carstvu nema druge relikvije znanosti geografije.

(O znanstvenoj točnosti, 1946.,
Jorge Luis Borges)