„Maska je izabrala mene“

Poput zrnca među zupcima zupčanika, tako i COVID-19 koči ili zaustavlja brojne zgodne manifestacije, a među njima i Međunarodni festival klaunskoga kazališta (Zagreb Clown Festival), koji je u organizaciji Triko cirkus teatra od 12. do 15. ožujka u Zagrebu trebao ugostiti domaće i strane klaunove. Klaun je u uskom značenju cirkuski zabavljač, lakrdijaš ili šaljivčina, ali se spomenuti izraz nerijetko koristi za one koji nevesele osjećaje skrivaju iza „komedijanja“.

Maska klauna poštuje neke standarde, među kojima je naznaka osmijeha, ali postupci klauna znaju često biti tužni, čak strašni. Upravo ta dvostrukost (osim kod zabavljačkih klaunova) omogućuje široku lepezu iskazivanja osjećaja. Iako je nevaljali koronavirus omeo, nije i zatro spomenuti festival, pa je sudionik prvoga dana, Ralf Wetzel, izveo predstavu Absolutely Reliable (Potpuno pouzdan) u režiji američko-francuske glumice i redateljice Lee Delong, u Triko cirkus studiju (Vlaška 92, 12. ožujka; upravo s Triko cirkus teatrom Lee Delong, koja niz godina živi i stvara u Europi, u Hrvatskoj najviše surađuje). Spomenutu je predstavu Wetzel, po profesiji predavač na poslovnoj školi Vlerick u Bruxellesu, prikazao prošle godine na edinburškom festivalu Fringe. Meni je njegov zagrebački nastup, opisan kao „solo mask show“, jedna od najpotresnijih i najuzbudljivijih predstava što sam ih u zadnje vrijeme vidjela u našim kazalištima.

Ralf Wetzel (George) u potrazi je za ljubavlju, prijateljstvom i afirmacijom / Snimio IVAN MARINIĆ

Maska koja mu prekriva nos i obraze i kojoj su dodana dva istaknuta sjekutića (kao u zeca!) prikazuje ga kao grotesknu osobu („Maska je izabrala mene, a ne ja nju“, naglasio je Wetzel u razgovoru), ljubičasta plastična poluduga perika podcrtava njegovu komičnost, a odjeća sastavljena od preuskih kratkih hlača, ljubičaste košulje i zelenog džempera koji su prekratki da bi mu prekrili trbuh (uz dvije različite čarape i „ozbiljne“ cipele) čini ga infantilnim. On je George, muškarac srednjih godina, pripadnik srednje klase i po zanimanju osrednji menadžer, koji nam prepričava svoj život ispunjen traganjem za ljubavlju, prijateljstvom i afirmacijom. Tako saznajemo za njegovu obožavanu, ujedno kapricioznu i nikada zadovoljnu Josephinu, zbog čije je ljubavi George spreman sve učiniti – čak se i oženiti.

Uz pjesmu Blackbird Paula McCartneyja (The Beatles, White Album, 1968) George doživljava sebe kao osobu koja bi možda mogla postati sretna („All your life / you were only waiting for this moment to arise“), dok proslavu rođendana s prijateljima (po svemu sudeći zamišljenu) i upitan odnos s Manfredom podcrtava tužna pjesma Edith Piaf Ništa ne žalim.

Pri kraju svoje priče George nam prepričava odlazak na posao, gdje umjesto očekivanog unapređenja dobiva otkaz… U konačnici mu se događa istinska katastrofa nakon koje više nema natrag. Kroz potresnu priču, maskiran do neprepoznatljivosti i neobičnim glasovnim modulacijama, Ralf Wetzel izaziva duboku i iskrenu sućut. Zahvaljujući njegovoj izvanrednoj interpretaciji ne vidimo Wetzela nego Georgea, čovjeka koji se ne uspijeva nositi sa životom ni u sreći ni u tuzi. George je prototip suvremenoga muškarca, osamljena i nedorasla izazovima, primjer čovjeka koji je možda pokorio svemir, ali je izgubio bitku protiv sama sebe. A takvu se liku ne možemo smijati, čak ni kada je smiješan.