Lucrezia s maskama povijesti i fikcije

„O životu, trijumfima i više-manje dokumentiranim izopačenostima obitelji Borgia napisana su razna djela, postavljeni na scenu mnogi kazališni komadi, režirani vrlo kvalitetni filmovi, a nedavno su proizvedene i dvije iznimno uspješne TV-serije.“

Početak je to prvoga romana Darija Foa (1926–2016), talijanskoga nobelovca, naslovljena La Figlia del Papa (2014). Naklada Ljevak objavljuje ga u ožujku 2020. u izvrsnom, glatkom, svježem, stilski razigranu prijevodu na hrvatski Ite Kovač, koja je dosad s talijanskoga na hrvatski prevela petnaest knjiga (U. Eco, A. Tabucchi, A. Baricco...), a s francuskoga na hrvatski više od dvadeset. Papina kći pojavljuje se u Zagrebu na 245 stranica, u tvrdoukoričenoj knjizi atraktivna ovitka, s naslovnicom Martine Bulkove, uključujući Foove ilustracije od početka do kraja knjige, nastale u suradnji s Jessicom Borroni i Michelom Casiere, koje, erotski, lascivno, groteskno i glumstveno intonirane, pružaju i intrigantnu društvenu gestu naslonjenu na početno autorovo citiranje Niccolòa Ma­chiavellija „da će varalica uvijek naći nekoga tko će pustiti da ga se prevari“.

Prev. Ita Kovač, izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2020.

Krećući, dakle, od pozicije glumca i političara kao nositelja tzv. istine i tzv. laži Fo cijelo pripovjedno tkivo i fikcionalizaciju svojega romana podnaslovljena Istinita priča o Lucreziji Borgii namjerice, u referentnom i kazivačkom smislu, dovodi u pitanje, poigravajući se kazališnim i proznim konvencijama. U svojoj dvodijelnoj, tj. dvočinoj strukturi, s uvodnim, prološkim dijelom o djelima, istraživanjima i tračevima nadahnutima obitelji Borgia, posebno o lijepoj Lucreziji, kćeri ozloglašenoga pape, roman predočuje vrijeme do smrti i od smrti pape Aleksandra Šestoga, od obiteljskih ubojstava i intriga te političkih igara do ratova i pojava tzv. francuske, španjolske bolesti, „generalove medalje“.

Zastor koji spominje Lucrezia Borgia bratu Cesareu, govoreći o djeci na prosceniju koja se prvi put upoznaju s tajnama seksualnosti, zakrivajući ih igrom, želeći skriti svijet okrutnosti i srama koji su glumci dotad oslikavali, uvlači se u sve pore ovoga romana – velike kazališne predstave, inscenacije renesansnoga i našega, suvremenoga kazališta, teatra tzv. velike i tzv. male povijesti, do završnoga, samostanskoga i zastora smrti u trideset i devetoj godini života papine kćeri, nakon brakova s Giovannijem Sforzom, s Alfonsom Aragonskim i s Alfonsom Prvim od Este.

Uvod, od 11. do 19. stranice, čine tri poglavlja, Skok u blato, Otmjene zabave s dražesnim ženama i Blagost i pomilovanje jamstvo su moći. Prvi dio, od 21. do 179. stranice, obrubljuju poglavlja Blažena tombola, Idealna obitelj, Priča o nemogućoj ljubavi. No bez sigurnosne mreže i Brak je zaglavni kamen koji drži svod pod kojim cvjetaju nevjerojatne ljubavne spletke na početku te Prestati osjećati žudnju bila bi najgora od svih kazni, Borba ratnika prerušenih u lutke, Sijeda žena odjevena u crno uvijek dolazi ne kucajući na vrata i Djeca ni od koga ne nauče prepoznati majčin miris – na kraju. Drugi dio, znatno kraći, od 181. do 242. stranice, započinje poglavljima Pogledati smrti u oči nije dovoljno da postaneš pametniji, À la guerre comme à la guere, Zastor, kad se spusti, ne uspijeva osušiti suze, a u završnici nudi tematski ključ za čitanje ove nemirno životne proze: Kakav je užitak biti bogat ako oko sebe nemaš siromahe koje možeš sažalijevati...

Eros, Thanatos i Phobos, glavni izazastorni protagonisti Papine kćeri, talijansku plavokosu damu vode istodobno kao nositeljicu povijesnih i fikcijskih događanja, što autoru dopušta poigravanje intertekstualnošću, od asocijacija na Bocca­cciov Decameron, Petrarcu i Bemba do onih na Shakespeareova Hamleta, Cervantesa i Danteovu Božansku komediju. Više od svega, međutim, ovaj je roman o sudbini i samosvijesti svjetski poznate, pametne i izobražene žene strukturiran na podlozi Foove kazališne zbirke satiričnih monologa naslovljenih Mistero Buffo (Smiješni misterij), konkretizacije tradicije giullara, lakrdijaša koji su teme pronalazili u subverzivnom čitanju biblijskih tema. Pripovjedač/kazivač/glumac Papine kćeri može se prepoznati kao dvorska luda ili klaun, a poglavlja romana kao odzrcaljenja fragmenata srednjovjekovne narodne predaje. Čitatelji tako Papinu kćer mogu promatrati i kao gledatelji marionetskoga kazališta, francuskih guignola, komedije dell’arte, maski i karnevala. Coup de théâtre inscenira se kao neobična, groteskna komedija bez kazališnih maski i s povijesnim maskama, konkretizacija mogućega narativnoga teatra, koji oživljuje svojim dramama i predstavama znatno prije svojega romanesknog opusa sam Dario Fo, sa skrivenim autorom i pripovjedačem kao kazališnim šaptačem.

Duhovita i puna humora, ali i boli i tragedijskih silnica, romaneskna se struktura Foove Papine kćeri pred nama otkriva kao sinteza političke satire, farse, subverzivnoga humora, stvarnosno aluzivne kabaretne scene i kritike političkih i crkvenih vlasti, upravo kao – papina kći u raznim značenjima i smislovima, ne samo kao intrigantna, puna ironije i vibrantnih, gotovo filmskih kadrova, priča o velikom svjetskom kazalištu laži i istine, o prevrtljivoj pozornici povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Tajna Papine kćeri, Lucrezije Borgia, odzrcaljuje se u tajni Kristine Švedske, u lucidno i ludistično napisanima dvama romanima Darija Foa o dvjema ženama koje su mijenjale i koje mijenjaju svjetove povijesne fikcije i fikcije povijesti.