Ljepota ruševina

„Nemojte dopustiti da i dalje ostanu gomile ružnih ruševina, nakazne brazgotine i znakovi žalosti“, pisao je 1667. iz Rima isusovac Stjepan Gradić Mlečanima, moleći pomoć za potresom poharan rodni Dubrovnik, koju, naravno, nisu nikad poslali. Ružni, nakazni i žalosni – takvi su posvuda ostaci lijepih, skladnih i sretnih gradova – a, opet, neodoljivo nas privlače. Mene je, recimo, samoizolacijska šetnja nakon potresa odvela do Susedgrada, brežuljka koji dobro poznajem od najranijega djetinjstva jer je u njegovu podnožju kuća moje bake. U povijesnom muzeju čuva se veduta Eduarda Weingartena na kojoj se na golom brdu, viđenu s nasuprotne savske obale, uzdižu impozantni ostaci zidova i kule gdje je nekad stolovao Franjo Tahi. Naslikana je prije potresa 1880, koji je od svega ostavio nešto klimava ziđa, tako da je dvorac najsličniji trulom šupljem zubu, dok je brdašce obrasla gusta šuma. Dojmu raspadanja pridonosi i bršljan, što s drugim biljem čvrsto steže kamene ostatke, ali mnogo više novoodvaljeno kamenje, pa su se čak i čitavi zidovi sada urušili.

Pieter Bruegel, Ruševine Babilona / Google Art Project, Wikipedia

Nešto vas zagonetno umiruje dok tumarate ruševinama u sumrak toploga proljetnog dana. Čudno, jer inače izbjegavamo znakove smrti i propadanja, a pogotovo ne volimo kad se zbog potresa nad našim glavama naglo počnu urušavati svodovi. Središte Zagreba prekriveno prašinom neugodan je prizor: gomile starih cigli tu i tamo, dizalice koje uklanjaju porušene dimnjake, prizor koji sliči ratnom – jer i rat i potres ubrzavaju neminovno, ruiniranje i starenje kuća, od kojih ostaju samo sablasni goli zidovi. Zgrade moraju umrijeti, naslov je knjige koju su napisali Stephen Cairns i Jane M. Jacobs, zainteresirani za fenomen da su arhitekti posvećeni samo nastanku građevina, a poslije ih prepuste samima sebi. Nisu, međutim, svi arhitekti bili tako kratkovidni. Kada je Sir Joan Soane u 19. stoljeću predstavio guvernerima svoj projekt veličanstvene nove zgrade za Englesku banku, uz nacrte građevine priložio je još dva crteža: zgrade kad ostari, i zgrade za tisuću godina, svedenu na monumentalne ruševine – bila je to moćna banka za glavni grad svijeta, pa je bilo logično da i njezine ruševine budu impozantne poput Foruma u Rimu.

Upravo su antički ostaci fascinirali renesansne umjetnike, ali ne samo njih. U anatomskim prikazima flamanskog liječnika Andreasa Vesaliusa razuđena tijela prikazana su uz ruševine, što naglašava paralelu između prolaznosti tijela i građevina. Barok se ruševinama i poigravao: Giovanni Paolo Panini u 18. stoljeću rearanžirao bi stare rimske monumente tako da ih što više stane na sliku, a Giovanni Battista Piranesi išao je i korak dalje pa bi imaginirao veličanstvene ruševine, složene od ostataka u maštovite manirističke tvorevine – toliko zanimljivije od pravih relikvija da je Goethe bio malo razočaran kad je došao u Italiju i otkrio da ona uopće ne izgleda tako. Ruševina kao novum, to uostalom vidimo i na prikazu Babilonskoga tornja Pietera Bruegela: na njemu se radi, a istovremeno se čini drevnim; sliči razgrađenom Koloseumu, tisuću puta uvećanu, a usto je i work in progress.

Ruševina doista živi jer ju priroda aktivno destruira. Ništa nije primjereno duhu romantičara kao uvjerenje u nadmoć prirode pa je očekivano da će ih privlačiti ruševine – Nijemci, dakako, i za to imaju riječ: Ruinenlust, žudnja za ruševinama. Joseph Mallord William Turner naslikao je opatiju Tintern, uspravnih zidova i čvrstih gotičkih lukova, ali bez krova i prozora, prekrivenu lišćem, kako dočekuje posjetitelje u svojem apokaliptičnom smirenju. Pisac William Gilpin napisao je o opatiji da ju je „priroda učinila svojom“ i da je ljudskim uresima dodala „urese vremena“. Nije manje poetična slika američkoga slikara Frederica Edwina Churcha, Sirija uz more, iz 1873, što se čuva u Detroitskom umjetničkom institutu – pijesak vremena prekriva antičke stupove, okrhnute pod zubima nadmoćnih elemenata mora, sunca i stijena. U tom istom Detroitu, poharanu ekonomskom krizom, francuski fotografi Yves Marchand i Romain Meffre 2010. objavili su knjigu Ruševine u Detroitu posvećenu oronulom industrijskom gradu. Uostalom, vizija propasti stalno je s nama: francuski slikar Hubert Robert naslikao je usred Revolucije, 1796, Louvre u budućnosti, kao razvalinu; Gustave Doré prikazao je 1872. London u ruševinama; u filmu Loganov bijeg iz 1976. Michael York bježi iz umjetnog grada budućnosti, sterilna i sigurna pod kupolom, da bi otkrio ruševine naše civilizacije, pod debelim slojem bršljana; ali ništa se ne može usporediti s veličanstvenim završetkom Planeta majmuna iz 1968, kada Charlton Heston na kraju filma, na nepoznatoj plaži, naiđe na napola zatrpan prastari Kip Slobode.

Sveta Terezija Avilska upozorila je svoje sestre karmelićanke da nakon njezine smrti ne grade velebne samostane jer će se „sve srušiti na Sudnji dan“. Da, sve će propasti, ali ta nas misao ne uznemiruje jer smo odrasli među ruševinama i one su nam bliske. I Biblija je puna ruševina, od prvih do zadnjih stranica, i to ruševina Babilona: u Postanku se govori o napuštenoj Babilonskoj kuli, u Otkrivenju o požaru i propasti Velikog Babilona. I pravi je Babilon nastao na ruševinama Asiraca i Sumerana, okružen ostacima Ura, Uruka i Ninive, o čemu svjedoči njihova karta iz 6. stoljeća pr. Kr., na glinenoj pločici što se čuva u Britanskom muzeju, gdje su označeni „srušeni gradovi“ nad kojima bdiju „srušeni bogovi“ – baš kako piše prorok Izaija: „Jer si grad pretvorio u ruševinu, utvrđeno mjesto u ruševine, palače oholih u grad izgubljeni i nikad se više ne sagradi.“ Romantični čovjek, kako to kaže Antun Gustav Matoš, „razumije glasa propalih viteških urvina i ruševina“. Glas je to melankoličan, ali i utješan. Ruševine su mrtve, ali nisu u toj smrti zastrašujuće, nego nas dočekuju blago i nježno. Ruševine su izašle iz vremena i očekuju nas s dobrodošlicom kada iz njega želimo izaći i mi. Da posudimo misao Marchanda, u ruševinama vidimo i prošlost, i sadašnjost, i budućnost.