Književnici moraju opstati

Društvo hrvatskih književnika (DHK), uz Sveučilište, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti i Maticu hrvatsku najstarija i najvažnija kulturna institucija u nas koja čuva hrvatski nacionalni identitet kroz afirmaciju hrvatskoga jezika i književnosti, u srijedu, 22. travnja, napunilo je 120 godina. U okolnostima zabrane socijalnih kontakata zbog pandemije koronavirusa, dodatno pogoršanim snažnim potresom koji je pogodio Zagreb i teško oštetio zgradu u kojoj se nalaze prostorije središnjice Društva, važnu obljetnicu svojega osnutka Društvo nije moglo posebno obilježiti, no to nikako nije razlog da se ne bismo ovim povodom prisjetili stožerne uloge koju DHK ima u razvoju i valoriziranju suvremenoga književnog stvaralaštva, poticanju književne memorije te njegovanju i promicanju hrvatskoga jezika.

Đuro Vidmarović / Snimio MIRKO CVJETKO

Aktualni predsjednik Đuro Vidmarović ističe da je riječ o instituciji duge tradicije koja se od osnutka do danas djelovanjem i članstvom zauzima za stalni napredak hrvatske književnosti te unapređuje i štiti slobodu književnog stvaralaštva i djelovanja, služeći kao trajni dokaz pripadnosti hrvatske kulture, umjetnosti, znanosti i društva uopće temeljnim europskim načelima. „Činjenica je da mnogi europski narodi nemaju udrugu književnika s tako dugim vijekom trajanja kao što je imaju Hrvati – riječ je o 120 godina kontinuirana djelovanja“, istaknuo je Vidmarović. Svoju je 120. obljetnicu Društvo trebalo 22. travnja obilježiti na svečan način, no prilagođavajući se aktualnim okolnostima kao što se, kako je rekao, uvijek prilagođavalo – dijeleći sudbinu svih ostalih – sve planirane aktivnosti do daljega su stavljene na čekanje.

Od Trnskog do Petrača
i Vidmarovića

Društvo hrvatskih književnika osnovano je 22. travnja 1900. u 11 sati ujutro u prostorijama Matice hrvatske, kao književna kulturna i socijalna udruga. „Matica hrvatska je, kako bi se popularno kazalo, naša matična kuća“, govori Vidmarović. Inauguralno članstvo Društva okupljalo je 135 književnika, za predsjednika je izabran vrlo cijenjen i popularan književnik Ivan Vitez Trnski, a od tada do danas tu su dužnost obnašali mnogi istaknuti književnici i intelektualci, među njima i Ksaver Šandor Gjalski, Milivoj Dežman, Slavko Kolar, Jure Kaštelan, Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Gustav Krklec, Ivo Frangeš, Nedjeljko Fabrio, Ante Stamać. Prije Vidmarovića, na čelu Društva od 2011. do 2017. bio je Božidar Petrač. Predsjednik Vidmarović ističe da je riječ je o velikim imenima koja su vodila Društvo, a to nije bilo uvijek lako jer je DHK dijelio sudbinu svoga naroda, u dobru i u zlu. „Politika se često nama bavila na grub način, posebno nakon Drugoga svjetskog rata, kada je veći broj naših kolega bio u izgnanstvu, ubijen ili osuđen na zabranu objavljivanja, a među njima i najveće ime koje smo imali, Tin Ujević. I kada danas gledamo popis članova Društva, onda vidimo kako su u njemu svi zaslužni hrvatski književnici“, govori Vidmarović. DHK danas ima 529 članova, književnika koji žive i djeluju u Republici Hrvatskoj, ali i izvan nje, a čije djelo pripada korpusu hrvatske književnosti. Središnjica Društva nalazi se u Zagrebu, ali članstvo se okuplja te djeluje i u devet ogranaka izvan Zagreba – Istarskom ogranku u Puli, Riječkom ogranku, Ogranku Čakovec–Varaždin, Ogranku slavonsko-baranjsko-srijemskom, Podravsko-prigorskom ogranku, Južnohrvatskom ogranku, ogranku Sisačko-moslavačke županije te ograncima u Zadru i Splitu.

Prostori DHK teško stradali
u potresu

Zagrebačko sjedište Društva nalazi se u zgradi Kolmar na Trgu bana Jelačića 7, zaštićenom kulturnom dobru iz 1905, koja je u nedavnom potresu teško oštećena. Ostala je bez jednoga dekorativnog tornja, a drugi su iz mjera opreza srušili vatrogasci. Zgrada je dobila crvenu markicu, a osobito velika oštećenja, po riječima predsjednika Vidmarovića, pretrpio je dio DHK-ovih prostorija prema Dolcu. Oštećenja su na zidovima, dio ureda potpuno je uništen, no Vidmarović napominje kako se za sada čini da nema strukturnih oštećenja. „Nažalost, potres je zadesio i zgradu u kojoj se nalazi naše sjedište i mi se sada nalazimo u vrlo teškoj situaciji. Ukoliko bude trebalo dugo vremena dok se ta zgrada obnovi, morat ćemo potražiti alternativni smještaj. No uzdamo se kako će situacija ipak završiti bolje nego što u ovome trenutku izgleda. Još čekamo stručnu procjenu inženjera i nadamo se da bi zgrada mogla biti stavljena pod znak žuto“, rekao je. Društvo i u tim okolnostima nastoji održavati nakladničku djelatnost, dok je administracija privremeno prebačena u privatni stan glavne i poslovne tajnice DHK Ružice Cindori. Nadalje, napominje Vidmarović, postavlja se pitanje i arhiva DHK-a, čiji se jedan dio nalazi u podrumu zgrade, a drugi u prostorijama Društva. „Za sada nemam spoznaje da je oštećen naš arhiv u podrumu, no dio na našem katu jest. Morat ćemo pronaći alternativni smještaj“, upozorio je.

Arhivski fond DHK neiscrpan je izvor najrazličitijih dokumenata važnih za proučavanje ne samo književne nego i društvene, kulturne, povijesne i političke povijesti. Vidmarović posebno naglašava nezaobilaznu nakladničku djelatnost Društva, koja od 1903. traje sve do danas. „Prva knjiga koju je objavilo naše društvo bila je zbirka pjesama Silvija Strahimira Kranjčevića – na neki način to je bilo i signifikantno“, rekao je. Nemoguće je, napominje, zaobići ulogu koju je u hrvatskoj književnosti odigrao časopis Društva Savremenik (1906–1941) ili antologiju Hrvatska mlada lirika (1914), prijelomnu knjigu u hrvatskoj književnosti u kojoj su prvi put objavljene pjesme Ive Andrića i Tina Ujevića. DHK i danas ima bogatu nakladničku djelatnost unutar svoje Male knjižnice DHK, u kojoj se godišnje objavi petnaestak knjiga, većinom poezije, eseja i kritika suvremenih hrvatskih književnika. Neki od ogranaka također organiziraju nakladničku djelatnost, posebice u Puli, Đakovu i Koprivnici, čime se, kako je istaknuo predsjednik Vidmarović, nastoji disperzirati književno stvaralaštvo od centra prema cijelom hrvatskom kulturnom prostoru.

Nekomercijalni naslovi
prvoga reda

Govoreći o položaju književnosti i književnika u suvremenoj Hrvatskoj te koliko tom položaju Društvo danas može pridonijeti, Vidmarović ističe kako DHK u tom smislu „dijeli sudbinu hrvatske knjige sa svima ostalima“. „To znači da ovisimo o Ministarstvu kulture – moramo se s rukopisima natjecati za potporu i distribuciju. Mi objavljujemo estetski vrlo relevantna i vrijedna djela, tako da ne možemo računati na profitabilnost – nismo zanimljivi profesionalnim izdavačima. No s time se nosimo zasad dosta uspješno, objavljujući vrijedna djela – do sada bez i jednog promašaja“, pojasnio je.

Nadalje, DHK u okviru izdavačke djelatnosti objavljuje i književne časopise, ponajprije cijenjeni mjesečnik Republiku, koja kontinuirano izlazi od 1945. i prati recentnu književnu produkciju, Most / The Bridge, časopis koji izlazi od 1966. na stranim jezicima i tako hrvatsku književnost čini dostupnijom u svijetu, časopise Nova Istra i Književna Rijeka te internetski časopis za kritiku Stav. U aktualnim okolnostima izazov je organizirati distribuciju časopisa, naglasio je Vidmarović, a posebno se osvrnuo i na činjenicu da su sve DHK-ove tribine trenutno obustavljene.

Palača Kolmar, u kojoj je smješten DHK, jako je stradala u potresu - Snimio Patrik MaCek / PIXSELL

Na tradicionalnoj tribini Susreti u DHK predstavljaju se najbolja djela godišnje suvremene hrvatske produkcije i javno se progovara o pitanjima bitnim za hrvatsku književnost i kulturu, dok Mala tribina organizira susrete književnika s djecom osnovnih i srednjih škola. Tribina u gostima omogućuje i susrete s književnicima izvan prostorija DHK, u dječjim bolnicama, domovima za starije i nemoćne, Caritasu Zagrebačke nadbiskupije i sl. Društvo organizira brojne manifestacije, skupove i obljetnice, a Vidmarović je naglasio kako je posebno ponosan na tradicionalne Zagrebačke književne razgovore, koji se održavaju već 41 godinu, a okupljaju oko pojedine teme istaknuta književna imena iz Hrvatske i svijeta. Svake Razgovore prati objava Zbornika radova.

Društvo organizira i / ili podupire brojne književne susrete i skupove diljem Hrvatske, poput Pulskih dana eseja, Dana Antuna Šoljana u Rovinju, Galovićeve jeseni u Koprivnici, Dana hrvatskih književnih kritičara u Đakovu, književno-novinarskog susreta Grad to ste vi u Vukovaru, Dane Ivana i Josipa Kozarca u Vinkovcima… Nadalje, DHK dodjeljuje i više uglednih književnih nagrada: Tin Ujević za najbolju zbirku pjesama objavljenu u protekloj godini, Ksaver Šandor Gjalski za knjigu proze, nagrade Dana hrvatske knjige (Judita, Davidias i Slavić), nagradu Fonda Miroslav Krleža, nagrade Zvane Črnja, Fran Galović, Fra Lucijan Kordić, Anto Gardaš.

Osim od proslave svojeg 120. rođendana, koja je zasad odgođena do jeseni, DHK je zbog trenutnih okolnosti bio prisiljen odustati od nekoliko književnih manifestacija, među kojima i od obilježavanja Dana hrvatske knjige i Marulovih dana. Posebnu pozornost u aktualnoj krizi, smatra Vidmarović, treba posvetiti profesionalnim samostalnim književnicima koji žive samo od svojega rada. „U ovome trenutku, oni su vrlo ugroženi“, upozorio je predsjednik, koji je, kako je rekao, u pogledu budućnosti, ipak optimističan. „Ja sam osobno optimist. Mi imamo velike potencijale i, ako želimo objavljivati visoko vrijedne knjige na koje se ponosimo, država mora pomagati, jer narod bez književnosti je nezamisliv. Književnici moraju opstati“, zaključio je.

Time se, možda i nesvjesno, nadovezao na poruku koju je onoga 22. travnja 1900. u 11 sati u prostorijama Matice hrvatske utemeljujući Društvo izrekao predsjednik pripremnoga odbora Đuro Deželić: „Gospodo! Poslije tolikih decenija, što smo živo osjećali potrebu ovakova društva; poslije tolikih godina, što su se u XIX. stoljeću, u tom vijeku udruživanja, već stvorile udruge radnika gotovo svake struke, ispunila se je napokon i naša želja: da i mi, prosvjetni radnici našega naroda, imamo svoje društvo sa najplemenitijom svrhom što se samo i pomisliti dade. Bog dao, da u radu za ovu svrhu budemo složni! Poslovica naša veli: Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari.“