Kazalištu nije svojstvena tišina

Na pozornice i dalje pada prašina. Donedavni prostor slobode u radiodramskom stvaralaštvu sve je skučeniji. Otkazuju se dogovorena snimanja, pušta se staro. Od umjetnosti koja je najbliža stvarnosti, onome ovdje i sada, kazalište postaje umjetno stvorena kultura sjećanja na različitim internetskim platformama. Gledatelji koji su prvi put tamo zakoračili s kauča ovise o kvaliteti snimke ili dobrom kutu snimanja. Nemaju čovjeka pored sebe kojem će glasno izraziti oduševljenje ili negodovanje. Nemaju zajednički ritam disanja. Nemaju za kazalište nedvojbeno važan – društveni aspekt. Ne valja cjepidlačiti, pa trebali bismo valjda biti zadovoljni ovim što imamo. No kazalištu nije svojstvena tišina. Ono je mjesto dijaloga, a nekad i burne rasprave. I baš se nitko u neizvjesnim okolnostima nije zapitao kako će izgledati njegova budućnost tijekom socijalne distance, maski i straha. Hoćemo li zbilja tek tamo u rujnu posve bezbrižno obnoviti pretplatu i vratiti se u parter?

Velika scena naglo se sužava, a brojke su sumorne. Početkom travnja otkazan je najveći europski kazališni, plesni i glazbeni festival, edinburški Fringe. Ironično, pokrenut je 1947. kako bi nakon Drugoga svjetskog rata ujedinio ljude preko umjetnosti. Pridružio mu se i francuski Avignon. U obama slučajevima riječ je o milijunskim gubicima koji će se u velikom broju prelomiti preko leđa umjetnika ionako nesigurne egzistencije. U SAD-u se odgađa početak iduće sezone. Hrvatska nije iznimka. Marulićevih dana nema. Dubrovačke ljetne igre obustavile su prodaju karata i otkazale dio glazbenoga programa. Splitsko ljeto zasad ne otkazuje program. Ratna retorika više ne drži vodu jer su, primjerice, čak i nakon granatiranja osječkog HNK-a na sceni odjeknuli Beckettovi Koraci, a u Velikoj Britaniji tijekom rata stanka je trajala svega dva tjedna. Jedno po jedno kazališta su se ipak otvarala.

Kazalište ima moć stalnog približavanja, samo joj se u ovim SF-okolnostima treba brižljivo domisliti / Izvor Pixabay

Prvi dostupni podaci američke državne agencije za istraživanje tržišta, Shugoll Research, upućuju kako povratak neće biti gladak jer će 49 posto ispitanika čekati barem nekoliko mjeseci do posjeta kazalištu. Pritom je važno napomenuti da je samo ispitivanje provedeno na uzorku od 2762 gledatelja u Washingtonu, koji kazalište posjećuju minimalno dvaput godišnje. Iako bi se na prvi pogled moglo činiti da je razlog oprezna povratka zdravlje (46 posto), tri iduća iznimno slična ekonomska razloga upućuju na nešto drukčiju sliku (25 posto zbog recesije, 25 posto manjih primanja i 21 posto gubitka zaposlenja). No nije vrijeme odustajanja, nego važnoga promišljanja što kazalište jest i što bi moglo biti ako vrijeme izolacije postane trajno.

Dosad smo izvan streaminga mogli vidjeti različite dnevničke zapise na društvenim mrežama kazališta. Ušli smo i u domove mnogobrojnih ravnatelja, glumaca i redatelja. Saznali smo što čitaju i čime se tješe. No ni u jednoj se spomenutoj formi nismo približili sadašnjosti, koju izvan kazališnih krugova nadahnuto zagovara britanski slikar David Hockney. Pjesme s talijanskih balkona nisu idejno zamijenili monolozi. Nekadašnja drive-in kina u mašti nisu postala drive-in kazališta. Suvremene forme poput site-specific ili epic durational performansa tiha su blasfemija. Umjetnost, pogotovo trenutačno najugroženija poput kazališta, može i treba u trenutku kad svi zagovaraju socijalnu distancu raditi na bliskosti. Uostalom, reći će brazilski glumac i redatelj Augusto Boal, „empatija je najmoćnije oružje“.

Tu smo bliskost u forsiranoj hiperprodukciji usput izgubili, a potrebu za stvaranjem jednakom brzinom preselili online. Kazališna kritičarka Lyn Gardner ističe kako ne možemo odvojeno promatrati kazalište i privatni život jer je promijenjeni svijet, koji nas neće dočekati raširenih ruku, na njega itekako utjecao. Jednako će se tako promijeniti i odnos gledatelja prema kazalištu, zaključuje. Podaci drugog dostupnog američkog istraživanja IMPACTS pak upućuju na smirenje koje će nastupiti tek s pronalaskom cjepiva (85,8 posto) ili socijalnom distancom (64,7 posto).

S onu stranu statistike, antropolog Ashley Montagu u slavnoj knjizi Dodirivanje: značaj kože za čovjeka ustvrđuje kako možemo doprijeti do drugih planeta, no prečesto ne možemo do drugih ljudi. Kazalište ima tu moć stalnog približavanja. Samo joj se u ovim SF-okolnostima treba brižljivo domisliti. Onda možda ti spomenuti gubici postanu malene i vrijedne pobjede ljudskosti kad nas baš svi žele pretvoriti u robote.