Između Tadijanovića i crne kronike

Među autore koji zadnjih godina oplemenjuju naš literarni prostor nedvojbeno valja ubrojiti i Nadu Topić (r. 1977). Ta je Solinjanka dosad objavila zbirke pjesama Svetac u trajektnoj luci (2005), Meteorologija tijela (2015), Bezbroj i druge jednine (2017) i Otac (2019), slikovnicu Kako se rodila roda (2008) te zbirku kratkih priča Male stvari (2016). Povod ovome tekstu peta je njezina pjesnička knjiga Stope u snijegu.

37 mitema

Ta se knjiga po mnogočemu razlikuje od trenutačne produkcije, među inim po pristupu i načinu oblikovanja lirske teme, po žanrovskim i stilskim obilježjima. Stope u snijegu Nade Topić donose 37 lirskih zapisa. Svaki je od njih naslovljen jednom riječju (imenicom). U pitanju su tematske riječi, prigodni mitemi koje lirska kazivačica izdvaja, ekspresivno razrađuje, oživljuje, pridaje im simboličke vrijednosti i pretvara ih u dionike globalne priče koja se dade rekonstruirati na razini cjeline rukopisa. Prvi je zapis posvećen pahulji, a zadnji papiru. Između tih dviju na različite načine izazovnih bjelina „propitani“ su među ostalim: jelen, jastuk, mjesec, oblak, žarulja, vrabac, strašilo, Kozjak, vjetar, cipele, šuma, pećina, šal itd. Čitatelj brzo opaža da su Stope u snijegu pomno organizirana cjelina. Ključni se motivi  preklapaju, dodiruju, uviru jedan u drugi – recimo snijeg iz jednog teksta u drugom metamorfozira u perje da bi već u trećem to perje završilo u jastucima pod glavama dvojice dječaka čija je sudbina u središtu prikazivačkog interesa itd.

Budući da je uokvirena dvama jakim tekstualnim dodacima koji na bitan način usmjeravaju njezino čitanje, u osmišljavanje zbirke Nade Topić može se krenuti iz suprotnih smjerova. Na početku se kao moto pojavljuju završni stihovi Tadijanovićeve pjesme Stope u snijegu, koji glase: „Jutros je bio trag mojih stopa okrenut:/ Kako se kući vraća.// I nezasut.” S obzirom na to da je autorica citirala Tadijanovićeve stihove napisane 1921. pa još njegov naslov unaprijedila u naslov svoje knjige, čitatelj je pozvan da pokuša otkriti simbolički kapital koji sadrži ta dijaloška gesta. Pođe li od Tadijanovićevih stihova, čitatelj će lirsku priču Nade Topić vjerojatno motriti kroz optiku pjesničke tradicije, tražiti razloge neočekivanog susreta dvaju različitih iskustava i načina prikazivanja, uspoređivati simboliku izraza stope u snijegu u dva konteksta i sl.

Izd. Meandar, Zagreb, 2019.

No u osmišljavanje zbirke s jednako se dobrim razlozima može krenuti i s njezina kraja. Stope u snijegu naime okončavaju novinskom viješću, u kojoj su zatamnjeni osobni podaci i imena, a koja izvješćuje da su se 28. siječnja (neke godine) na Kozjaku smrznula dvojica dječaka te da je treći pukim slučajem živ dočekao spasitelje. Ta je vijest svojevrsni epilog lirskoj priči koju mozaikalno gradi 37 lirskih zapisa. S tom viješću stvarnost radikalno kontaminira literarni prostor, pričem literatura postaje mjesto eufemizacije tragedije i svladavanja traume. Poslije te vijesti knjiga se može početi čitati ispočetka tako da se u pojedinačnim tekstovima otkrivaju znaci tragedije koja još nije posve izvjesna.

Kako je vidljivo, poetska je storija oblikovana poliperspektivno. Svaka perspektiva (čitanje od početka ili s kraja, koncentracija na pojedinačni tekst ili na cjelinu, orijentacija na literarna ili na stvarnosna uporišta) nudi određene uvide i otvara vrata aktiviranju pojedinih mogućnosti razumijevanja pročitanoga.

Igra zamjena

Oblikovanje teme izrazito je artistično. Autorica naime u gotovo svim zapisima podaruje glas izdvojenim fenomenima. U prvom nam se zapisu obraća pahulja, koja kaže: „Sve što imam je ovaj pad. Čim dotaknem zemlju, nestat ću kao da nikad nisam ni postojala.“ Pahulja je dakle oživljena, ona govori, što je izrazito stilogen postupak. Njezine riječi s jedne strane u igru uvode simboliku snijega, koja uključuje vidljivo i nevidljivo, trag koji je veoma ćudljiv i kratkotrajan, a s druge otvaraju prostor subjektu teksta da imaginira zamišljajući kako bi se pahulja mogla vidjeti i što bi mogla kazati o sebi.  Iz teksta u tekst mijenjaju se iskustvena i iskazivačka pozicija te kut promatranja. Kako bi postupak i njegovi učinci bili što bjelodaniji, navodim još tri samopredstavljačka ulomka:

Oblak: Gdje počinjem?/ Na nebu ili na zemlji./ Na površini vode./ Ja sam njen dah./ Maloprije me nije bilo, a sad ne vidim svoj kraj. Trbuhom param vrh Kozjaka.

Vjetar: Šestorica su i hodaju po rubu./ Režem njihove obraze, vrhove nosa, prste, dah. Ostavljam crveni trag na njihovoj koži. Nitko mi ne može promijeniti smjer. Nitko i ništa. Uđem u sivo zvono kamene crkvice. Ono se i ne pomakne. Netko treba jako potegnuti konop. Povući ga svom težinom za metalni jezik./ Da progovori.

Snijeg: Ne znam reći gdje sam ni koliko me ima./ Na zemlji sigurno, na stijenama, na granama stabala, na krovovima kuća, u očima trojice starijih dječaka koji se žustro spuštaju niz padinu.

Retorički je oslonac svim ovim ulomcima prozopopeja, figura kojom se daje mogućnost govora stvarima, biljkama, životinjama, konceptima, odsutnim i iščezlim bićima i sl. Izabravši upravo tu figuru za središnji postupak razvijanja teksta, Nada je Topić oblikovala poetski subjekt koji je koncentriran na stalno smišljanje diskurzā koji bi mogli prikladno animirati stanovnike njezina lirskoga svijeta. Taj subjekt na stanovit način primjenjuje strategiju usporedivu s onom za kojom je u pjesmi Zamjene svojedobno posegnuo subjekt Danijela Dragojevića kazavši: „Sa svim što vidim, slutim, znam, sa svim ću se zamijeniti samo da bih ostao u životu: nešto od toga jedem, nešto dodirujem, nešto sanjam. Čim osjetim umor i uvenuće preskačem.“ U oba slučaja događa se uživljavanje u položaj nekoga ili nečega drugog. U oba je slučaja taj napor bijeg od rutine i način stjecanja novoga, neočekivanoga iskustva. U Stopama u snijegu igra zamjena otvara prostor posvemašnjoj dinamizaciji kazivanja, pa i njegovoj ugođajnoj gradaciji. Dok početni zapisi djeluju živo, poletno, kao da se subjekt Nade Topić (prateći dječju igru) i sam infantilizira, u završnim zapisima atmosfera postaje tjeskobna, sve su brojnije i izrazitije mračne slutnje i zlokobne slike.

Poezija, proza, glosar...

Što se više odmiče s čitanjem knjige, sve jasnije postaje da se ukoričeni tekstovi mogu recipirati kao samostalni zapisi i kao dijelovi okvirne priče. Ta priča naime iznova semantizira svaki zapis, pokazuje se da su izabrani pojmovi i motivi međusobno čvrsto povezani i da se nižu poput narativnih sekvenci. Mogući sažetak te lirske naracije izgleda ovako: snijeg pada, dječaci željni igre najprije grade snjegovića, ali kako se snijeg topi, oni se penju na planinu gdje ga ima u izobilju; šestorica ih je, spušta se noć, trojica kreću kući a trojica ostaju; brižne ih majke čekaju, mole i plaču, planina Kozjak progovara o svojim vidicima i zamkama koje krije, a trojicu dječaka predočava kao „pomično crno trotočje na snijegu“; u jednom su trenutku fokusirane cipele koje govore o malenim stopalima desetogodišnjaka u borbi sa snijegom, dječaci se gube u šumi, skrivaju se u pećini, najmlađi zaspe, druga ga dvojica nastoje probuditi; stanje postaje dramatično, doznajemo da je siječanjska noć, da je pokrenuta potraga u kojoj sudjeluje deset ljudi i pas; potkraj knjige kazivačka je pažnja usmjerena na ormar s uredno poslaganom odjećom jednog dječaka i majku koja nijemo stoji ispred ormara dodirujući i preslagujući odjeću, te na papir koji izvješćuje da je priča tih dječaka zauvijek otisnuta na njegovim leđima – „Malena vijest izrezana iz novina. Crna kronika. Osmrtnica.“

Žanrovski, Stope u snijegu umješno plešu na granici između poezije i proze. Hibridni karakter rukopisa Nade Topić istaknuli su u prvi plan i njegovi zagovarači na zaslovnici knjige. Miroslav Mićanović ustvrđuje da je riječ o „zapisu na putu do kratke priče, do prijelaznog i nepouzdanog oblika, između pjesme u prozi i dnevničke forme“, a Branko Čegec precizira da smo suočeni s „autorskim glosarijem, u kojemu se preko pojmova dospijeva u kontekste, referentna mjesta, prožimanja između iskustva i znanja, književnosti i svakodnevice“. Većina tekstova formalno nalikuje prozi. Liričnost se obično ogleda na razini tematizacije koja je posredna, skokovita, slikovita, često temeljena na jakim simbolima i metaforama. Doduše stanovit broj „stopa u snijegu“ ima i uobičajenu (stihovanu) formu – Šiška, Konop, Kost. Štoviše dva su teksta (Bor, Zvono) organizirana kao grafostilemi, tj. oblikom zapisa grafički oponašaju ono što opisuju.

Na početku ustvrdih da su Stope u snijegu Nade Topić knjiga koja se vidno odmiče od recentnih poetskih praksi. Kada sam to kazao, imao sam uz ostalo na umu i njezinu veoma preciznu strukturiranost, jasno i tečno oblikovanje lirske teme, prikladna i nenametljiva retorička rješenja. Naime  dio autora zadnjih godina pribjegava hipermetaforizaciji što ima za posljedicu nastanak intrigantnih lirskih svjetova u kojima se – unatoč retoričkom blještavilu – najlakše izgubiti (što čitatelju može biti privlačno, ali ne kao trajno stanje). Na trenutke se čini da je na krajnju redukciju, upravo žurnalizaciju, lirskoga govora, koju su početkom stoljeća proveli predstavnici tzv. stvarnosne poezije, dio mladih pjesnika uzvratio jednako radikalno – sveopćom metaforizacijom. Nada Topić našla je sretno ravnovjesje između teme i načina njezina izlaganja; njezine Stope u snijegu potvrdile su staru istinu da oblik govora stvara svoj predmet, da su stil i tema dvije strane istog novčića.