Ivanin život u pismima

Život i djelo Ivane Brlić-Mažuranić dugogodišnji je izazov znanstvenici Dubravki Zimi. Izvanredna profesorica na Odsjeku za kroatologiju pri Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Dubravka Zima bavi se dječjom i adolescentskom književnošću, studijima djetinjstva i mladenaštva te srodnim temama. Objavila je knjige Kraći ljudi: povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu te u suautorstvu s Marijanom Hameršak Uvod u dječju književnost. Nakon što je 2001. objavila monografiju o Ivani, krajem prošle godine u izdanju Naklade Ljevak objavila je o njoj i prvu kritičku biografiju Praksa svijeta o kojoj razgovaramo uz Ivanin rođendan 18. travnja.

Snimio MIRKO CVJETKO

Kako objašnjavate da unatoč mnogim vrijednim radovima o Ivani i njezinu opusu, njezina kritička, referentna biografija dosad još nije bila napisana?

Ne može se reći da je u humanističkom istraživačkom i znanstvenom proučavanju Ivana Brlić-Mažuranić podzastupljena – bibliografija radova o njezinoj književnosti i o njoj kao književnoj i javnoj figuri obasiže nekoliko stotina jedinica. Također, prije desetak godina Sanja Lovrenčić je za odličan biografski roman o Ivani Brlić-Mažuranić dobila nagradu Gjalski. U novije vrijeme nekoliko je istraživača – Berislav Majhut, Marina Protrka Štimec, Sanja Lovrić Kralj, Jasna Ažman, Vinko Brešić – u tumačenju opusa Ivane Brlić-Mažuranić posegnulo za autoričinom korespondencijom kao validnim izvorom bilo za razumijevanje njezina stvaralačkog postupka, bilo kao za reprezentacijskom povijesnom platformom građanske kulture i građanskog života u Brodu početkom 20. stoljeća. Njihovi su rezultati vrlo vrijedni i vrlo zanimljivi. No, dokumentacija o Ivaninu životu i njezina privatna korespondencija predstavlja vrlo veliku građu, te je stoga rekonstrukcija cjelovite biografije i vremenski i istraživački velik zadatak – pretpostavljam da je i to jedan od razloga što dosad taj posao nije bio poduzet. Također, nesklonost književne znanosti prema biografizmu kao posljedica književno-znanstvenih i interpretacijskih tendencija 20. stoljeća vjerojatno ima stanovitu ulogu. No Ivana u tom smislu nije izuzetak – ni mnogi drugi relevantni i kanonski hrvatski pisci nisu u potpunosti biografski obrađeni.

Izvor podataka na koji ste se ponajviše usredotočili jest njezina opsežna korespondencija s obitelji. Koliko su ta pisma relevantan izvor, s obzirom na fikcionalni moment pisama?

Ivanina pisma nesumnjivo imaju dokumentarnu vrijednost, tek ponegdje vidimo i njihov narativni odnosno fikcionalni karakter, i to u slučajevima u kojima se o istom događaju piše različitim korespondenti/ca/ma. Također, pristup u korespondenciji jasno je određen primateljem pisma; teme, rakurs, narativizacija – sve se to prilagođava primatelju/ici. Teme u pismima majci najviše su vezane uz svakodnevicu i žensku povijest, u pismima ocu uočavam nastojanje na komunikaciji o književnim i društvenim temama i naglašeniju pažnju oko pismenog izraza, kako joj odrastaju kćeri i sin, teme se profiliraju s obzirom na odnos koji ima s pojedinom kćeri i sinom. Meni su se najviše sviđala pisma majci, posebice u prvim godinama braka, kada su ta pisma prepuna entuzijazma oko Ivanina položaja mlade supruge i majke, usprkos mnogim problemima – najčešće čestim dječjim i svojim bolestima. U pismima najstarijoj kćeri Nadi, pak, pisateljica pisama čini mi se najtankoćutnija i uspijeva, uz svakodnevne, praktične teme, suptilno artikulirati i svoju osobnu profinjenost i osjetilnost. I pisma suprugu, posebice u ranim godinama braka, imaju tu kvalitetu dvostrukosti, praktičnosti i nježnosti, usprkos mnogim evidentno retoričkim pomagalima kojima se iskazuje privrženost. U tome smislu vidim ih kao nesumnjivo relevantan dokumentarni izvor, pa i dvostruko funkcionalan: kao konkretan izvor za povijest svakodnevice i kao platformu autoričine književne artikulacije.

Gdje se čuva građa povezana sa životom Ivane Brlić-Mažuranić?

Najobimnija je građa sadržana u Spomeničkoj knjižnici i arhivu obitelji Brlić u Slavonskom Brodu, no kompletna građa iz tog arhiva dostupna je na mikrofilmovima u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Arhiv obitelji Brlić ujedno je primjer izvrsno obrađenog arhivskog gradiva, barem iz moje istraživačke perspektive. Dio građe čuva se u Fondu Ivane Brlić-Mažuranić u Arhivu Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU, a dio korespondencije između Ivane i njezina brata Želimira čuva se u fondu Odvjetničke pisarnice Želimira Mažuranića u Državnom arhivu u Zagrebu.

Koliko se nakon ovog istraživanja vaše znanje o Ivani promijenilo?  Je li bilo neočekivanih otkrića, saznanja?

Naravno. Promijenila se moja opća slika o njoj koju sam ipak prije ovoga istraživanja primarno poznavala kao književnicu, a sada mi se bližim čini njezin osobni lik. S obzirom da sam više puta pročitala biografski roman Sanje Lovrenčić o Ivani, nije me iznenadila ni njezina duhovitost i profinjenost koje su dojmljivo prisutne u korespondenciji, a koje Sanja Lovrenčić pažljivo i obzirno prezentira u svom romanu. Najveće mi je istraživačko zadovoljstvo bilo u postupnom izranjanju Ivanina duhovnog i praktičnog svakodnevnog okružja, oblikovanje obrisa ženske klasne građanske povijesti i povijesti svakodnevice, prepoznavanje pojedinosti ženskih življenih iskustava kao povijesno i kulturno-povijesno relevantnih tema; „mala“ mi je povijest bila zanimljivija od velike.  Od otkrića mogu spomenuti najstariji objavljeni članak Ivane Brlić-Mažuranić koji nismo bili poznavali; riječ je o članku Sajam u Drventi objavljenom u rujnu 1900. u Narodnim novinama i potpisanim inicijalom M. Zanimljiva mi je bila i veza s Kristijanom Solvejgs, spisateljicom koja se javlja književnim prilozima u hrvatskoj periodici već od kraja 1880-ih godina – riječ je o pseudonimu Gjene Vojnović, sestre Ive i Luje Vojnovića, s kojom je Ivana prijateljevala i koju, posredno, spominje u kontekstu poticanja i u konačnosti odluke za pisanje.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2019.

Veliki dio života IBM je provela trudna i u babinju, rodila je sedmero djece, od kojih je dvoje umrlo, pa se veliki dio pisama odnosi na te teme. Na kojim se premisama bazirao njezin odgoj djece?

Ivana svoju prvu kćer rađa s osamnaest godina – u siječnju 1893, dva i pol mjeseca prije 19. rođendana. Sina Ivu rađa s dvadeset godina, potom joj umire sin kojega je rodila s 21 godinom, drugu kćer Zoru rodila je s dvadeset i tri godine, a Zdenku s dvadeset i pet. U tome smislu mogli bismo pratiti i razvoj i promjene njezinih majčinskih i odgojnih sustava, ponajviše povezanih s društvenim promjenama, primjerice s razvojem spoznaja o dojenju i utjecaju dojenja na dobrobit majke i djeteta. I zdravstvene i prehrambene prakse mijenjaju se u tom periodu i te promjene vidimo u pismima koje Ivana razmjenjuje s majkom, primjerice praksu cijepljenja djeteta i načine samozaštite obitelji od bolesti, uključujući i nama danas aktualnu samoizolaciju, primjerice u vrijeme epidemije šarlaha. S druge strane, neke se ljupke i lijepe roditeljske i obiteljske prakse ne mijenjaju u obitelji Brlić cijelo vrijeme Ivanina života: tako sva djeca slave tzv. postupaonicu, odnosno svečano proslavljaju prve samostalne korake, i to uz proslavu, tortu i dječje uzvanike, što se ne mijenja niti s najmlađom kćeri Nedjeljkom koja je rođena već duboko u 20. stoljeću, u veljači 1917. 

Djeca Brlićevih odgajana su dakle po starom kanonu 19. stoljeća.

Tako je. Imala su obveznu plesnu poduku, učila su strane jezike uz plaćenu tzv. Francuskinju koja s njima konverzira isključivo na francuskom, satove tenisa...

O svojim odgojnim i obrazovnim politikama Ivana je ostavila nekoliko usputnih promišljanja: u pismima majci svoje odgojne postulate opisuje kao strože od obitelji u njezinu okruženju, u pismima kćeri Nadi prilikom lošijih školskih svjedodžaba i u redovnoj korespondenciji s kćeri Zorom inzistira na tome da obrazovanje nije nužno priprema za zaposlenje nego da je naglasak na učenju i sazrijevanju, a možda najzanimljivije svjedočanstvo o problematici ženskoga odgoja i obrazovanja ostavila je u pismu kćeri Zdenki iz Ženeve 1930, kada izvještava o svom posjetu institucijama Lige naroda u kojima susreće brojne zaposlene žene, pa komentira njihovu lijepu odjeću ali i dobro obrazovanje, napominjući da je na tom primjeru lijepih, mladih, uspješnih i marljivih žena poljuljano njezino dugogodišnje opiranje ženskom zaposlenju, ali i da se takvi „obiteljski prevrati“ odnosno inovacije u pogledu ženskoga zapošljavanja moraju događati sporo i promišljeno. Ne mogu procijeniti što je bolje, piše ona kćeri, odgajati udavaču za Brod na Savi ili tajnicu u Ligi naroda. Dakle, tek u zadnjim godinama života priznaje da je došlo do promjena u kontekstu ženskih životnih i odgojno-obrazovnih odabira.

Kao kuriozitet možemo reći kako je voljela vožnju biciklom.

Bicikl je zanimljiva tema u kontekstu ženske povijesti i predstavlja važan korak u ženskim emancipacijskim procesima, a Ivana se, u povijesnom smislu, biciklom vozila vrlo rano. Znamo li da prvi bicikl s pneumatskim gumama ulazi u širu upotrebu krajem 1880-ih odnosno početkom 1890-ih, činjenica da je Ivana prvi put sjela na bicikl u ljeto 1898. čini se impresivnom. To upoznavanje s biciklom dogodilo se u Đakovu, kod prijateljice Zdenke Prebeg, i prema Ivaninu svjedočenju u pismu majci, brzo je savladala biciklističko umijeće. To joj se toliko svidjelo da joj muž kao iznenađenje u rujnu iste godine daruje bicikl, od „prve svjetske firme“ Dürkopp, kako se pohvalila majci u pismu. Oduševljena biciklistkinja morala je sašiti posebnu biciklističku odjeću, o čemu opširno raspravlja s majkom, no riječ je o biciklističkoj suknji – koliko je poznato, Ivana za života nije nosila hlače. Iz korespondencije razabiremo i da je rado plivala, jahala konja, odlazila u lov, voljela duge šetnje, i uopće uživala u tjelesnoj aktivnosti.

Svjedočila je važnim političkim zbivanjima. Kako se ta „velika povijest“ prelamala preko ženske svakodnevice?

Ivanin građanski život vidim kao reprezentativan i kao relevantan izvor za proučavanje ženske povijesti na podlozi već dostupnih historiografskih istraživanja, u prvom redu studije Iskre Iveljić Očevi i sinovi o Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. S druge strane, njezina je pozicija i specifična zbog bliskosti, obiteljske i društvene, ključnim političkim i povijesnim figurama hrvatske devetnaestostoljetne i rane dvadesetostoljetne povijesti – njezin je djed prvi ban pučanin, otac joj je svojedobno bio predsjednik JAZU, a godinama je predsjedao Banskim stolom, vrhovnim hrvatskim sudom, suprug joj je zastupnik u Saboru, brat joj je u tridesetima na visokim upravljačkim ili nominalno upravljačkim pozicijama vlasti u Kraljevini Jugoslaviji – ona neposredno svjedoči velikoj povijesti. Primjer „prelamanja“ koje spominjete mogao bi biti indikativan primjer političkoga djelovanja njezina djeda, koji u mjesecu njezina rođenja počinje s pripremama za novi školski zakon, koji je donesen i potvrđen kad je imala šest mjeseci, a prema kojem svako dijete u Banskoj Hrvatskoj mora pohađati četiri razreda javnoga obrazovanja, što se izravno odnosi i na banovu unučicu, koja ipak ne sjedi četiri razreda u školi, nego dva razreda polaže u privatnim ispitima. Javna, velika povijest ima izravne implikacije na ženske živote, a zahvaljujući opsežnom i odličnom očuvanom i uređenom arhivu obitelji Brlić, te se implikacije plastično mogu pratiti u Ivaninu životu.

Već u tinejdžerskom dnevniku iskazuje snažnu nacionalnu svijest i ogorčenost mađarizacijom te je čak s petnaest godina napisala da se neće zaljubiti u nekoga tko nije Hrvat. Dodaje: „Ne mogu moju sreću bez sreće moje domovine podpunu si pomisliti.“ Što je njoj značila domovina? S čime povezuje nacionalni osjećaj?

U Autobiografiji spominje nacionalni osjećaj – ljubav prema hrvatskoj domovini, ali i prema pojmu slavenstva čije je hrvatstvo dio, što je nesumnjivo utjecalo na zadovoljstvo pri osnivanju Države SHS, ali i na razočaranje jugoslavenskom unutrašnjom politikom i odnosom prema Hrvatskoj već sredinom dvadesetih godina 20. stoljeća. Ljubav prema domovini bitno je povezana s jezikom i velikom pažnjom, ljubavlju i posvećenošću prema jeziku koje vidimo u različitim artikulacijama u tekstovima sve do tridesetih godina 20. stoljeća. Kao mlada djevojka bila je razmjerno buntovna, barem na papiru, pišući u dnevnik da bi trebalo potjerati sve nehrvate iz domovine i politički se osamostaliti; kasnije se njezin nacionalni osjećaj razvija u pragmatičnijem smjeru, a zanimljiva je i pozicija između podržavanja narodnjačke pozicije njezine prve obitelji i pravaštva njezina supruga. Ipak, nacionalni je osjećaj, rekla bih, kod nje ponajprije emocionalno pitanje, tek potom političko, što se zanimljivo ogleda upravo u citatu koji ste spomenuli, a koji zapisuje u dnevnik kao mlada djevojka. Taj se osjećaj, rekla bih, u većoj ili manjoj mjeri zadržao do kraja njezina života.

Također je o političkim temama kompetentno raspravljala s mužem, pa i utjecala na njegove stavove. Bila je politički idealist, gajila je vjeru u čast i poštenje kao odlike narodnog karaktera, a na kraju iskazuje prezir, pa i gađenje prema politici. Zašto se razočarala?

Njezin interes za politiku nije samo povezan sa suprugovim političkim djelovanjem, budući da se već iz djevojačkih dnevničkih zapisa vidi da je politika zanima, no nakon udaje i suprugova političkog aktiviranja prati njegove političke aktivnosti, komentira ih u pismima, s ocem i suprugom raspravlja o politici. No, nakon suprugove smrti u ljetu 1923. i potom povodom političkih atentata u 1920-ima, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi, ona gubi povjerenje u politiku kao javnu stvar koja je usmjerena na dobrobit zajednice, dapače, političko i društveno okruženje u tim godinama duboko joj se gadi i plaši je, i to ponajviše u kontekstu gubitka povjerenja u ljudskost, razum i moral kao zaloge političkoga djelovanja.

Oduvijek je postojala svojevrsna fama oko njezina samoubojstva. Koliko je tu činjenicu usvojila povijest književnosti? Vi ste također pomalo diskretno opisali njezinu smrt, niste se posebno bavili ni  temama mnogih samoubojstava u velikoj familiji Mažuranić. Zašto?

Čini mi se da se u (površnom) javnom govoru o Ivani Brlić-Mažuranić može steći dojam da tema samoubojstva nadrasta i zakriva druge teme i pristupe Ivaninoj privatnoj figuri. U knjizi sam Ivaninu smrt prikazala na jednak način kao što sam pisala o njezinu životu: nastojeći zadržati istraživačku objektivnost, prepoznati kulturno-povijesno relevantne diskurse i podatke, s minimumom interpretacijske subjektivnosti i s razumijevanjem da je riječ o važnom biografskom i povijesnom podatku te da je moja istraživačka odgovornost da ga adekvatno prenesem. S druge strane, rekla bih da je sam čin samoubojstva lišen političkih i društvenih konotacija i da je primarno osobna, intimna tema pa sam i u tom smislu zadržala pravo na istraživačku diskreciju.

Otkud naslov Praksa svijeta? Ili bolje je zapravo pitati kakva je danas praksa svijeta prema ženama? Što bi najviše začudilo Ivanu da može vidjeti ovo naše vrijeme?

Naslov Praksa svijeta dolazi iz dnevničkoga citata kada je imala petnaest godina, žaleći se kako su odrasli ljudi u razgovoru s adolescenticama skloni podcjenjivati njihovu intuiciju i povlašćivati životno iskustvo – praksu svijeta – kao važnije. Ta praksa svijeta ima negativnu konotaciju i implicira svojevrsno razočaranje, pa i ispraznost životnoga iskustva, kao i ironiziranje djevojačkoga idealizma i naivnosti, što Ivana komentira s gorčinom, napominjući da bi radije zadržala svoju iskrenost i nevinost u pristupu svijetu, nego stekla gorku praksu i postala cinična. Naslov je ambivalentan jer uključuje i djevojačku znatiželju i idealizam pred životnim iskustvima koji je čekaju, ali i iskustva i prakse zrele žene, koja, doduše, u svojim diskursima nije cinična, ali je nerijetko ironična i autoironična.

Vaše pitanje o današnjim praksama koje bi Ivanu začudile je odlično, ali mi se čini da zahtijeva cijelu jednu malu studiju…. recimo da bi vjerojatno bila zapanjena političkim cinizmom i – njoj vjerojatno potpuno nedokučivim – trendom infantilizacije političkoga diskursa. Ne bi joj se svidjela ni suvremena umjetnost – znamo da je njezina književna i umjetnička poetika oblikovana na postavkama antimodernizma i da odbacuje, pa i prezire mnoge suvremene umjetničke pravce i poetike, i to kako s estetskog, tako i s moralnog aspekta.

Često je zovu hrvatskim Andersenom. Čini li joj pravdu ta etiketa?

Nadimak „hrvatski Andersen“, interesantno, nije nastao u Hrvatskoj: njime je Ivanu Brlić-Mažuranić nazvala kritičarka engleskoga izdanja zbirke Priče iz davnine 1924. Nadimak može signalizirati jednaku površnost u britanskom javnom govoru o (dječjoj) književnosti kakvu smo skloni upisivati i u naše korištenje toga nadimka, a koje implicira da je Hans Christian Andersen najvažniji ili najpoznatiji autor dječje književnosti na svijetu, pa se vrijednost bilo kojega drugoga opusa u dječjoj književnosti omjerava o njegov lik. Ja bih tom nadimku pripisala površnost i simplificiranje predodžaba o dječjoj književnosti. No, čitamo li taj nadimak kao signal veze između Mažuranićkina i Andersenova opusa ili u kontekstu inovativnosti kojom je konotiran Andersenov prinos svjetskoj dječjoj književnosti, taj joj nadimak pristaje, i to kako zbog inovativnosti i autorskog, samosvjesnog preispisivanja bajkovnoga inteksta, tako i zbog središnjeg kanonskog statusa u hrvatskoj (dječjoj) književnosti.

Bila je Ivana „zdrava čvrsta srčana i najburnijim igrama sklona curica“ koja se voljela igrati „dječačkih igara“, juriša, pucanja...“. Koliko je ona razmicala granice očekivanog i u djelu, i u životu, koliko je prekoračivala granice?

Meni je to teško procijeniti: njezin književni opus toliko mi je dugo istraživačka tema da gotovo da više nisam objektivna u tom kontekstu. Njezin književni rad započinje na početku 20. stoljeća, u periodu koji tradicionalna hrvatska književna historiografija određuje kao razdoblje književne moderne, a koje neki istraživači u novije doba (Kravar, Žmegač) određuju kao esteticizam. Termin esteticizam i njegove književno-povijesne implikacije dobro odgovaraju književnom opusu Ivane Brlić-Mažuranić, a termin moderna nešto manje, i to ponajviše zbog metaforičke figure kojim naši književni povjesničari poput profesora Šicela i Frangeša određuju modernu – kao tzv. središnji tok književnoga stvaralaštva u kojem dominiraju naši kanonski autori Matoš, Vidrić, Vojnović, Begović, kojima se pridružuju rubni stvaralački opusi u koje se ubraja i Ivana Brlić-Mažuranić. Ivo Frangeš i izrijekom je smješta u dvostruku provinciju – u Brod na Savi i u dječju književnost. Meni se, međutim, njezin književni opus, a ni književni položaj, ne čine nimalo rubnim ni provincijalnim – upravo suprotno.

Zašto?

U njezinim su bajkama i u drugim tekstovima vidljivi esteticistička poetika i antimodernistički idejni kompleks, koje Zoran Kravar nalazi i kod drugih autora u razdoblju kraja stoljeća, pa čak i u tzv. središnjem toku hrvatske književnosti, na primjer kod Matoša. Iz Ivanine korespondencije vidimo da je održavala književne, pa i osobne veze s mnogim važnim književnim figurama toga razdoblja, primjerice s Matošem, Ivom i Lujom Vojnovićem, Dragutinom Domjanićem, Vladimirom Nazorom, Vladimirom Vidrićem i drugima, a epizoda s kongresom PEN kluba u Dubrovniku 1933. pokazuje da je Ivana bila glavna kandidatkinja da održi pozdravni govor na tom kongresu (što se nažalost nije dogodilo), što također ne implicira njezin rubni položaj. Četiri su puta dva predsjednika JAZU (Gavro Manojlović i Albert Bazala) potpisala nominacijske dokumente za Nobelovu nagradu za nju, uz nešto peripetija primljena je u JAZU kao prva žena akademkinja – svi ti podaci prilično zamućuju našu percepciju „granica“ koje je razmicala u kontekstu književnog stvaralaštva. U osobnom, privatnom životu te su potencijalne „granice“ također fluidne, a ako i jest izašla iz okvira predviđenih tradicionalnom, esencijalističkom konceptualizacijom ženstva, to se možda više odnosi na našu današnju percepciju književne povijesti dječje književnosti, nego na njezine konkretne životne odabire za koje na više mjesta ona sama napominje da su tradicionalni i da joj su njezini majčinski i supružnički identitet važniji nego književni. U vrijeme početaka njezina aktivnog književnog stvaranja književnice svakako predstavljaju manjinu u ukupnosti književnoga života, ali Ivana nikako nije prva autorica dječje, pa ni nedječje književnosti, što se još i više odnosi na kasnija razdoblja njezina stvaralaštva. Ona je, međutim, što mi danas dobro znamo, najbolja među njima – zato smatram da se njezina iznimnost tiče našeg današnjeg kulturnog i književno-kanonskog znanja, a ne njezina pregovaranja s ondašnjim društvenim i književnim očekivanjima.