Dylan u doba korone

„Ja puštam i drugog da govori za me. / A i sam govorim druge same“. Ovaj distih iz Zapisa na pragu Tina Ujevića mogao bi biti moto najnovijih, u javnost iznenadno pripuštenih pjesama Boba Dylana: šekspirijanski naslovljene Murder Most Foul – riječ je o citatu iz Hamleta – objavljene prije četiri tjedna te I Contain Multitudes, što je navod iz Leaves of Grass Walta Whitmana, objavljene prošli tjedan. No ono što je u navedenim pjesmama posebno zanimljivo promotri li ih se kao cjelinu – ili dio nekoga možebitno nadolazećeg albuma – jest što Dylan o sebi ponajviše „govori“ u pjesmi koja pjeva o nečemu drugome, odnosno atentatu na Johna F. Kennedyja (Murder Most Foul), a o drugima u pjesmi u kojoj, kako joj naslov sugerira, „govori“ o sebi (I Contain Multitudes).

Bob Dylan

Pjevajući, naime, o Kennedyju, Dylan se sedamnaest minuta bez refrena te ikakvih instrumentalnih solaža implicitno kreće krajnjim točkama vlastita opusa: od narativnih metapolitičkih pjesama karakterističnih za razdoblje koje je Kennedyjeva smrt i obilježila (prvi album s većinski autorskim pjesmama Dylan je izdao upravo 1963, nedugo prije atentata) pa do metapoetičkih nenarativnih pjesama koje su obilježile kasniju stvaralačku fazu sastavljenu od radova premreženih citatima i aluzijama na druga književna i glazbena djela, od referiranja na glazbenike poput Big Joea Turnera ili Charlieja Pattona do eliotovskog „potkradanja“ književnih klasika u vremensko-tematskom rasponu od Homera do Hemingwaya, s više negoli prstohvatom onoga najboljeg između.

Za razliku, međutim, od pjesama karakterističnih za albume iz 21. stoljeća, poput Love & Theft, Modern Times ili Tempest, gdje ukazi na druge autore, suptilno utkani u lirsko tkivo pjesama, pletu teško razmrsivu mrežu aluzija i utjecaja, u novim se pjesmama Dylan, prethodno optuživan i za plagiranje, na druga umjetnička djela poziva urednim spomenom njihova naslova i autora, bilo da je riječ o glazbi (od Beethovena i Chopina u I Contain Multitudes do nepregledna niza pjesama čijim katalogiziranjem završava Murder Most Foul) ili o književnosti (od Poeove novele The Tell-Tale Heart do pjesničke zbirke Williama Blakea Songs of Innocence and Experience). U I Contain Multitudes dolazi do sinteze kolažne Dylanove poetike i pitke poetike autora poput Irvinga Berlina ili Colea Portera kao ključnih figura „velike američke pjesmarice“ kojom se bavio na prethodnom trolistu albuma Shadows in the Night, Fallen Angels i Triplicate.

U toj pjesmi, koja – ujevićevski rečeno – „govori“ o lirskome subjektu, Dylan gotovo svakim stihom upućuje na nešto izvan sebe; druga umjetnička djela, druga vremena, druge živote. Opet je moguće pozvati se na Ujevića: „Ima i drugih nego ti / koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. (…) Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. (…) Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti“ (Pobratimstvo lica u svemiru). U Murder Most Foul Dylan pak prešutnu autoreferencijalnost, osim stilskim pluralizmom, do vrhunca dovodi kružnom strukturom, podsjećajući prvim stihom na doba kada je započinjao („Bio je to mračan dan u Dallasu, studeni 1963.“), a zadnjim kupletom na sadašnjost („Pusti Love Me Or Leave Me velikog Buda Powella, / Pusti Star-Spangled Banner, pusti Murder Most Foul“).

Te dvije pjesme stoga ukazuju na krajnji paradoks svake umjetnosti: umjetnik govoreći o sebi uvijek „govori“ i o svemu izvan sebe, dok govoreći o onome izvan sebe ujedno uvijek „govori“ i o sebi. Ukazujući tako u doba svjetske karantene na vlastitu i tuđu umjetnost, Dylan – kao rijedak spoj kultnoga glazbenika i književnog nobelovca – svojom globalno popularnom, a institucionalno priznatom umjetnošću, kao nitko prije njega prokazuje lažnost podjele na „visoku i nisku umjetnost“, koja bi prvome automatizmom pridavala kvalitetu, a drugome banalnost. Da je stvarnost znatno složenija, odnosno da postoji loša „visoka“ i vrhunska „niska“ umjetnost, novim pjesmama Dylan podcrtava jasnije nego ikada prije.