Daroviti knjigoznanac renesansnoga kova

Knjiga Vere Blažević Krezić Književnimi radnjami za crkvu i domovinu, O novocrkvenoslavenskome jeziku Parčićeva misala iz 1893. obaseže 578 stranica.

Prvo veliko poglavlje u knjizi, Parčićev misal očima vanjske i unutarnje povijesti jezika, govori o glagoljaštvu i hrvatskoj cyrillomethodiani u kontekstu obnove crkvenoslavenskih liturgijskih knjiga u 19. stoljeću s osobitim obzirom na modernije pristupe srednjovjekovnim glagoljičnim tekstovima i na udio ukupne glagoljaške kulture u liberalno-demokratskim i nacionalnim pokretima modernih nacija. Na početku rada autorica je oblikovala svoje hipoteze (1. Parčić se vraća starocrkvenoslavenskom kanonu, ali ga i redigira, 2. njegova je jezična tvorba artificijelna i on u odabiru nerijetko poseže za hiperkorektnim rješenjima, 3. uz starocrkvenoslavenski kanonski temelj u njegovoj koncepciji ima mjesta za osobine hrvatske crkvenoslavenske tradicije, one klasične i one prožete istočnoslavenskim jezičnim elementima, 4. grafetičke posebnosti dio su njegova prinosa novocrkvenoslavenskoj hrvatskoj tradiciji, 5. formula „kanonski staroslavenski elementi + elementi hrvatskoga novocrkvenoslavenskoga i ruskoga novocrkvenoslavenskoga“ slična je onoj po kojoj su postupali autori novocrkvenoslavenskih čeških tekstova, 6. projekt obnove hrvatskoga novocrkvenoslavenskoga funkcionalno je ograničen na liturgijsku praksu, ali je praćen filološkim izdanjima kojima se pokušava opisati i propisati novocrkvenoslavenska jezična norma.) Iz hipoteza su izašli zadaci da se utvrde grafetičke osobitosti Parčićeva misala, da se istraži jezik te znamenite knjige na grafemskoj, morfološkoj, djelomice i na sintaktičkoj i leksičkoj razini, da se utvrdi koliko jezični izgled misal duguje staroslavenskom kanonu, koliko klasičnoj, a koliko istočnoslaveniziranoj hrvatskoj crkvenoslavenskoj tradiciji, da se ocijeni funkcionalnost tako građena jezika i u konačnici utvrdi Parčićevo mjesto u oblikovanju filoloških i širih koncepcija u 19. stoljeću.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

Za obstanak glagolice

Autorica u nastavku piše i o Parčićevoj ulozi u vezi s tim procesima, a zatim o polemikama koje su se vodile u vezi s pismom i jezikom kojim bi trebao biti otisnut njegov misal. Parčićevi se stavovi i njegova razmišljanja dobro iščitavaju iz pisama koja je pisao biskupu Strossmayeru, Franji Račkom i Vatroslavu Jagiću te iz njegova teksta Za obstanak glagolice. Završni dio poglavlja posvećen je recepciji misala, ponovljenim izdanjima, Parčićevoj duhovnoj i materijalnoj ostavštini te recepciji misala od 1893. (kada se pojavio) do naše suvremenosti.

Parčićev se misal zove Rimski misal slavenskim jezikom i ima ukupno 800 stranica. Prvih 56 označeno je rimskim brojevima i na njima su molitve prije i poslije mise, a osnovni misalski tekst ima 714. stranica. Spominjem to stoga da se podsjetimo da je riječ o velikom poslu koji je Vatroslav Jagić nazvao „trijumfom slavenske filologije“.

Naredno poglavlje zove se Novocrkvenoslavenski jezični tipovi i razvojna razdoblja i na samu njegovu početku posebno se govori o „istočnoslavenizaciji hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga“, dakle o procesima koje je starija filologija zvala rusifikacijom hrvatskoglagoljskih tekstova. Riječ je dakle o pokušaju Katoličke crkve da za sve slavenske katolike stvori jedan slavenski liturgijski jezik. To je imalo za posljedicu unošenje znatnoga broja jezičnih elemenata koji su pripadali istočnoslavenskom crkvenoslavenskom jeziku u hrvatskoglagoljske tekstove (poslom su u Rimu rukovodili ukrajinski unijati u 17. i 18. stoljeću) pa se Parčićev misal drži obnovom hrvatske inačice staroslavenskoga. Ta obnova, međutim, nije mogla posve izbjeći istočnoslavenske jezične osobitosti. Poglavlje nudi temeljne obavijesti o djelovanju R. Levakovića, I. Paštrića, M. Karamana i M. Sovića te se osvrće na pisanje suvremenih nam filologa (ne samo hrvatskih) o njihovoj djelatnosti. Nakon toga opisuje se početak hrvatske novocrkvenoslavenske obnove prije pojave Parčićeva misala. Opisuju se prije svega izvanjezične okolnosti koje su uvjetovale potrebu za oblikovanjem pomoćnih priručnika iz crkvenoslavenskoga jezika te se Parčićeva koncepcija (osobito vidljiva u Malom azbukvaru i nedovršenoj staroslavenskoj gramatici) uspoređuje s onodobnim europskim i hrvatskim gramatikama, ne samo onima staroslavenskoga jezika. Autorica oprimjeruje svoju tvrdnju da je Parčićeva jezična koncepcija eklektička i da će takva dominirati u njegovu uređivanju liturgijskih crkvenoslavenskih knjiga. Uzima u obzir i Parčićevo iskustvo u okviru Zagrebačke filološke škole.

Novi pogledi na  hrvatski crkvenoslavenski jezik

Obnovu hrvatskostaroslavenskoga jezika Parčić temelji, kao što smo već istaknuli, na kanonskom staroslavenskom, na hrvatskim crkvenoslavenskim tekstovima 12. do 16. stoljeća i na istočnoslaveniziranim hrvatskim glagoljskim tekstovima 17. i 18. stoljeća.

Poglavlje Iz jezika Misala i o jezičnoj koncepciji D. A. Parčića po ponuđenim rezultatima, posebno po novim spoznajama, čini se osobito važnim dijelom knjige. S jedne strane, autorica nam je predstavila sociolingvističke poglede na hrvatski crkvenoslavenski jezik, na njegovu stariju i noviju inačicu, posebno je opisala slovopis i pravopis novocrkvenoslavenskoga jezika i njegove oblike te ponudila „pogled u češki novocrkvenoslavenski jezik“. Slijedi sinteza uvodnih poglavlja, tj. još se jednom sažeto nude teorijski alati koji su prethodno opisani i koji će u drugom dijelu knjige poslužiti za podrobnu analizu Parčićeva misala. Iz niza dragocjenih poruka i spoznaja izdvojit ću samo to kako je autorica uvidjela i čitatelja uvjerila u važnost prepiske među našim filolozima i drugim zainteresiranima za razumijevanje jezičnih koncepcija, u čemu se značenjem izdvaja prepiska između Parčića i Jagića. Pažljiv pristup toj i sličnim prepiskama nije dragocjen samo za razumijevanje jezičnih rješenja u Parčićevu misalu, nego i za razumijevanje ukupne naše jezične, pa i jezikoslovne, povijesti.

U nastavku knjige analiziraju se i sintetiziraju grafetičke, grafemičke, morfološke, sintaktičke i leksičke osobitosti Misala.

Grafetičke osobitosti (tip slova, interpunkcija / punktuacija, kratice, ligature, sastavljeno / rastavljeno pisanje, bilježenje brojeva) potvrđuju oslonjenost na normu hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika, dakle na izvornu hrvatsku tradiciju. Time se u kontekstu grafetičke analize potvrđuje načelo konzervativnosti. No u Parčićevim se rješenjima vidi i oslonjenost na rješenja u glagoljičnim hrvatskim protestantskim tekstovima i na izdanja u istočnim novocrkvenoslavenskim liturgijskim izdanjima i tako se potvrđuje načelo funkcionalnosti (razumljivosti).

Grafemička analiza također pokazuje obnovu izvorne hrvatske crkvenoslavenske norme, tj. oslonjenost na rješenja u hrvatskoglagoljskim tekstovima 14. i 15. stoljeća. No jasno se uočava i artificijelnost norme koju uspostavlja Parčić, što je autorica odlično demonstrirala na uporabi jerova, ali i na drugim osobitostima.

Morfološka analiza pokazuje veliku usklađenost s Assemanovim evangelistarom, dakle usklađenost s jednim kanonskim starocrkvenoslavenskim tekstom, što znači da je riječ ne samo o visokom stupnju konzervativnosti nego i o hiperkorektnosti. Uz to se zapažaju oblici koji su zajednički hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku i istočnom crkvenoslavenskom jeziku. Autorica oprimjeruje tu koncepciju na imenicama, pridjevima, zamjenicama i glagolima te svoju temeljnu tvrdnju obilno i uvjerljivo dokumentira. To dokumentiranje zapravo je vrlo uspio pregled morfoloških osobina Parčićeva misala.

U pregledu sintaktičkih osobina govori se o genitivno-akuzativnom sinkretizmu, o participskim konstrukcijama i o dvojini (dakle o pitanju sročnosti i upravljanja po broju). Participske konstrukcije prilično ovise o predlošku kojim se Parčić služio kad je oblikovao pojedine dijelove svojega misala. Tako se npr. u poslanicama i psalmima manje oslanja na Šišatovački apostol i Berčićeve ulomke nego što se na njih oslanja u tekstovima Evanđelja i u Kanonu mise. Na samu se jezičnom materijalu potvrđuje eklektičnost Parčićevih postupaka u izabiranju rješenja, eklektičnost koja se mogla pretpostaviti iz analize njegove jezikoslovne lektire i njegovih domisalskih radova, koju je autorica obavila na prethodnim stranicama svoje knjige.

I na leksičkom planu Parčić čuva arhaične crkvenoslavenizme (moravizmi, južnoslavenizmi, grecizmi), najčešće je pak usklađen s hrvatskim crkvenoslavenskim, ali upotrebljava i pomlađene lekseme pa se tu i tamo nalaze i oni koji su posljedica utjecaja suvremenoga hrvatskoga prijevoda Biblije.

Enciklopedijske natuknice

U zaključku su sažeto prikazani dostignuti rezultati. Treba, međutim, dodati da je autorica i iza svakoga poglavlja i iza svake analize pojedine jezične razine nudila sažetke te tako na određeni način dodatno pripremala čitatelja za ono što slijedi u sljedećim poglavljima.

Novost je u autoričinu pristupu u tome što Parčićev misal i ukupna njegova nastojanja promatra u kontekstu hrvatske cyrillomethodiane kao pokreta i posebno njezine znanstvene dionice. To znači da je zanima novi hrvatskocrkvenoslavenski jezik, onaj dakle koji je u liturgijskim knjigama trebao odmijeniti istočnoslavenizirana izdanja iz 17. i 18. stoljeća.

Vesna Blažević Krezić uočila je i dokumentirala da odmicanje od toga jezičnoga idioma nije nipošto značilo izbjegavanje svakoga rješenja koje su nudili hrvatskoglagoljski tekstovi nastali pod utjecajem istočnoslavenske (rutenske, ukrajinske) redakcije i pokazala koja je od rješenja u tim knjigama Parčić prihvatio. Novost je i dosljedno tretiranje hrvatskoga novocrkvenoslavenskoga kao dionice ukupne povijesti hrvatskoga crkvenoslavenskog, što se u analizi iskazuje kao traženje onih Parčićevih rješenja koja se nalaze u klasičnom razdoblju hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika, a ta su najbrojnija u Parčićevu misalu. Ti su se njezini znanstveni rezultati iznjedrili iz opsežnih stručnih opisa koje nudi i koji su posljedica opsežne lektire i vrlo požrtvovna i kompetentnoga uranjanja u nju. To se odnosi i na izvore i na znanstvene radove koje je proučila, pronalazila u njima vrijednosti i prevladavala njihove slabosti te tako izgradila primjerenu metodologiju i odgovarajući metajezik. U knjizi se nalazi 771 bilješka, od kojih veliki broj prerasta u prave leksikonske, pa i enciklopedijske natuknice o osobama, pojavama, povijesnim događajima koje obogaćuju osnovni tekst, ali bi ga razvodnile da se nalaze u njemu samu, tj. „iznad crte“.

Posebno je dostignuće opsežan i relevantan opis jezika Parčićeva misala, djela koje se često spominjalo, ali o jezičnim osobitostima toga djela i jezičnoj koncepciji iz koje se praktična rješenja izašla nismo do ovoga rada znali mnogo, a sada znamo. Riječ je o čuvanju oblika karakterističnih za različita jezičnopovijesna razdoblja (stsl. razdoblje do kraja 11. stoljeća, hcsl. razdoblje od 12. do 16. stoljeća,) uz variranje novijih i novih oblika (istočna novocksl. rješenja, stanje u modernim rječnicima i gramatikama) pa i originalna autorova rješenja. Osim što je vrlo podrobno i kompetentno opisala jezik Misala, autorica je rezultate svojih istraživanja stavila u pripadne kontekste obogaćujući naše spoznaje o cjelini hrvatskoglagoljske tradicije, posebice o istočnoslaveniziranim hrvatskim glagoljičnim tekstovima i o novom hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku koji Parčić gradi iz svega što mu stoji na raspolaganju, ali dajući u izboru prednost jeziku klasičnih crkvenoslavenskih tekstova hrvatske redakcije.

Knjiga Vere Blažević Krezić Književnimi radnjami za crkvu i domovinu. O novocrkvenoslavenskome jeziku Parčićeva misala iz 1893. doista je vrijedan jezikoslovni rad s važnim kulturološkim implikacijama koji utvrđuje pouzdanje u hrvatsku paleoslavistiku i paleokroatistiku, posebice u novi naraštaj istraživač(ic)a.