Arogantno o aroganciji

Godine 2017. u prijevodu na hrvatski Borisa Vidovića pojavila se, u izdanju TIM pressa iz Zagreba, knjiga Zar ne znaš tko sam ja? – Povijest arogancije u kojoj na dvjestotinjak stranica Ari Turunen, finski „znanstveni novinar i urednik“ te komunikolog Europske Unije srednjega naraštaja, autor nekoliko popularnih knjiga o ponašanju, otporu, praznovjerju i opijatima, a prije svega o lažima, donosi „zabavne i informativne“, živopisne anegdote o obrascima ljudskoga ponašanja koji nisu tipični u povijesti kulture i na mapi svjetonazora. Pretpostavljam da je, iako to nije navedeno, njegova u nas prevedena knjiga o arogantnim neznalicama koji se prikazuju kao sveznalice i podcjenjivači drugoga bila poticaj autoru Ivanu Penoviću, po profesiji dramaturgu, koji se bavi i glumom i režijom, za pisanje teksta Znaš ti tko sam ja koji je 6. ožujka u njegovoj režiji praizveden u tonskoj dvorani pri krovu Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu za nas tridesetak gledatelja. Slijedeći zakonitosti arogancije mladi i već višestruko nagrađivan autor kao podlogu za svoj dramotvor navodi knjigu o Zanovićima autora Mirka Breyera koju je davne 1928. izdala Matica hrvatska pod naslovom Antun Conte Zanović i njegovi sinovi – roman života jedne paštrovsko-budljanske porodice u pretprošlom i prošlom vijeku (1720–1834); sa 16 slika po starim originalima. Mladi Penović tu knjigu naziva „suhoparnim tekstom Mirka Breyera“, a svoj tekst objavljen u kazališnoj knjižici na četrdeset i pet stranica žanrovski određuje kao Kazališni kung-fu s povijesno-fikcijsko-realističnom temom.

Montaži atrakcija u predstavi pridonijeli su i vrlo angažirani glumci Lana Barić i Livio Badurina / Snimila MARA BRATOŠ

Premda u stručnim i publicističkim krugovima nazvan svojevrsnom prekretnicom u hrvatskom teatru i novim rukopisom tzv. milenijalaca, svojom strukturom slagalice i ironizacijom povijesnih događanja i osoba podsjeća na znatno slojevitije, više ludične i ludistične tekstove trija Boris Senker – Nino Škrabe – Tahir Mujičić, npr. na njihov Priobalni triptih ili Domagojadu, na Glumijadu ili Autoanalitičku kozeriju, na Hist(o/e)rijadu ili Pučki otočki ljetopis...

Bio to skaz, persiflaža, satirična crna komedija, društvena parodija, farsa ili groteska, ovaj se „kung fu“ bavi usredištenjem deset osoba iz različitih razdoblja i djela u kontekst tzv. televizičnosti, što se pokušava pokazati i prikazati odabirom kazališno ne odveć adekvatna a mogućeg prostora televizijskoga studija ili filmskoga seta u navedenom prostoru zlatne kazališne zgrade nacionalnoga teatra.

Intertekstualno i intermedijalno isprepleću se osim Breyerova tekstovi Mihaila Ivanoviča Barsukova, Pavela Apolonoviča Rovinskog, publicistički i medijski izvori te glumačke improvizacije, a sve to da bi se minhauzenovski prikazala sudbina i život braće Stjepana i Primislava Zanovića, percipiranih kao „subverzivna braća hrvatsko-crnogorskoga podrijetla“, koji su svjetsku mizanscenu osvajali istodobno kao autori više knjiga, pustolovi, učitelji, savjetnici, kozmopoliti, političari, prije svega varalice, ovaj put stavljeni u zrcalnu sliku naše suvremenosti, s pokušajem uključivanja publike u brzinski tečaj doznavanja njihove povijesti uoči fiktivnoga snimanja televizijske emisije.

Taj tzv. „eksperimentalni, postmodernistički autorski projekt“ pokazuje se u predstavi onakvim kakvim ga je autor definirao, tj. „kazališnim supermarketom“ u kojem se mogu susresti fikcijski, povijesni i medijski protagonisti, epizodisti i antagonisti, svi željni da budu i ostanu zvijezde, ovaj put kostimirane u šarenu odjeću uzetu iz kazališnih i drugih fundusa u izboru samih glumaca, uz stilski namjerno izmiješane dijelove scenografije, od naslonjača i stolova zanovićevskih dvorskih i udvornih prostora do vješalica u garderobama scenografa Filipa Triplata i uz glazbu s reminiscencijama na crnogorski etno, mediteranske melodije i suvremene zvukove Karla Mrkše i Filipa Triplata.

U toj arogantnoj i namjernoj jednodimenzionalnosti s nekoliko padanja tempa u predstavi koja pokazuje apsurd i poželjnost treša i selfija uživao je dio publike najviše zahvaljujući iznimno angažiranim glumcima koji su pridonijeli toj montaži atrakcija. „Znaš ti tko sam ja!“ – upirali su prstom i pogledom u nas uvijek začudno blag i začuđen Livio Badurina kao Stjepan Zanović, najviše angažiran, precizan i „dostojno“ arogantan najmlađi Bernard Tomić (koji nije u angažmanu u HNK-u i o čijem talentu već dugo govorim) kao Primislav Zanović, ironično-sarkastičan Silvio Vovk kao Voditelj – Narator / Sluga Tanović, pomaknuto čas rezervirana čas aktivna Lana Barić kao Inkvizitorica / Trgovac Jordan / Ankica Kutle i eksplozivno groteskna i aktivistički glumstvena Nina Violić kao Antun Zanović / Trgovac Chomel / Mama Ubu.

Predstava je trebala biti zabavna, zabavljačka, duhovita i prštava, zafrkantska i „zezantska“. Je li takva, vidjet ćete sami ako je ubrzo pogledate kao snimku u eri pandemije i apsurdnoga bezizlaza.