Aristokratizam s idealom

Nismo se nikada vidjeli, nismo se nikad ni čuli. Bili smo uvijek strogo na „vi“. Naša je prepiska počinjala s „Poštovani“. Ali suza za Božidarom Alajbegovićem potekla je baš zato što je njegova smrt imala okus tragičnog. Ne samo zato što sam prvo pomislio na nenadoknadiv gubitak za njegovu obitelj, kojoj je bio dušom i srcem predan, nego i na njegovu neshvaćenost i samoću u hrvatskoj književnoj pustinji. Za njega nije vrijedilo ono tinovsko neshvaćanje da mu književna zajednica za života ništa nije dala pa će poslije smrti kao avet doletjeti do spomenika i odgristi mu nos; Božidara Alajbegovića književno i drugo općinstvo ignoriralo je. Za razliku od mnogih fatalnih ishoda od koronavirusa u vremenu bolesti zemlje i ljudi, smrt je Božidara Alajbegovića drukčije naravi i etiologije, i čovjek ne mora biti liječnik da nasluti u kojoj je mjeri povezana s njegovom neizvjesnom i stresnom egzistencijom književnika i oca obitelji. Pokazala je da u Hrvatskoj biti marljiv, produktivan, kvalitetan i pouzdan književni kritičar, razviti eros i strast za knjige (proizveo je novu kovanicu naslovom svoje knjige Librido) nije dovoljno da bi se podmirile osnovne životne potrebe. Nakon što je bio prisiljen biti recepcionar uza svoj književni rad, umro je kao taksist, o čemu svjedoči njegova bilješka s bloga 27. studenog 2019: „Ono kad si zadovoljan samim sobom jer i uz 9 sati dnevno taksiranja (i tako 6 dana u tjednu) i dalje uspijevaš napisati 3 književne kritike mjesečno (ukupno cca 11 kartica teksta) i pročitati 9-11 knjiga mjesečno. [...] od svega toga zajedno mjesečno uprihođuješ tek cca 65% jedne prosječne mjesečne plaće u Hrvatskoj.“

Da je Božidar Alajbegović bio često ime s lista odbijenih raznih natječaja državnih institucija, mogu posvjedočiti kao njegov nakladnik (objavio je pet odličnih knjiga eseja i kritika u Litterisu), i to do te mjere da je jednom kad mu je konačno odobrena potpora za knjigu pomislio da je posrijedi pogreška koju sam morao demantirati.

Božidar Alajbegović

Imao je razloga da sebe vidi kao pogrešku u sustavu, on koji je, prema mišljenju nadležnih komisija, morao toliko sumnjati u svoj identitet i vrijednost kao književnog kritičara u Hrvatskoj, gdje priznavanje jednih, često pretjerano, rezultira nepriznavanjem i odbacivanjem drugih, jednako vrijednih ako ne i boljih. I u toj naizgled neoliberalnoj, a zapravo promiskuitetno državno potpomognutoj oplodnji književnih djela, njegova smrt baca jako svjetlo na aktere književnog života: jedni su razvikano povlašteni te akumuliraju materijalnu, marketinšku i intelektualnu dobit, maženi i paženi medijski, a drugi jedu gorak kruh književnosti, osuđeni na nezaposlenost, bijedu, prekvalifikaciju, „širenje područja borbe“ (Houellebecq). Božidar Alajbegović, unatoč nesumnjivim i visokim kvalitetama, pripadao je ovima drugima. Zašto? Meni se čini da bitan razlog leži u njegovoj nezavisnosti i načelu nepripadanja grupi i grupama. Jer što to znači biti nezavisan danas u Hrvatskoj? Izvan medijskih senakla, moćnih književnih gomilica, institucionalnih zaštitnika? To je ravno prokletstvu. A tu je poziciju critique maudit, po uzoru na mnoge proklete pjesnike, osvojio i uporno držao upravo Božidar Alajbegović. Njegova smrt odjeknula je tako tragično jer se osjetila njegova bespomoćnost protiv degradirane zbilje i svega lošeg što se nagomilalo u hrvatskoj literaturi i protiv čega nije imao šanse: nešto prazno, napuhano, nevjerodostojno, megalomansko, lažno i neutemeljeno. A od svih pridjeva koji određuju prolaz, po uzoru na politička, postoje i literarna kumstva sudionika scene u sustavu valorizacije i nagrađivanja – prolaze najčešće povezani, samohvalisavi, umreženi, drski, kupujući tuđu naklonost, arogantni, a Alajbegović je bio jedino umrežen vodeći niz godina svoj blog Knjiški moljac, oglasnu ploču pojavnosti i njegovih stavova o hrvatskoj književnosti, društvenu kroniku.

Rekoh kao prvo: sloboda njegova duha. Pa aristokratizam čovjeka s idealom. Pa nepotkupljivost. Kao što se Sainte-Beuve Flaubertu usudio prigovarati na usiljenom stilu, tako i Alajbegović nije imao straha od autoriteta, znao je pisati jednostavno i sadržajno o suvremenicima, zadržavši nepotkupljiv kriterij i odmak, znao je čitati njihove knjige iznutra te druge učiti čitanju svojih i tuđih knjiga. Nije bio samo književni kritičar nego i promicatelj pravih vrijednosti u društvu, njihov čuvar i tvorac, čovjek britka, oštroumna stava, budne svijesti. Poput Branimira Donata, imao je i posebno razvio osjećaj za zanemarene pisce koji objavljuju kod malih nakladnika i iza kojih ne stoji medijska potkova, valorizirao one koje su zaobišli trendovski filteri i usmjerena recepcija. Bio je briljantan esejist i kritičar, i tih, dobar, fin čovjek.

„Ako netko u usamljenoj planini, u zazidanoj špilji, misli istinu i umre, a da je nitko nije čuo, istinu negdje zabilježe i sačuvaju i uslijed toga i svijet postaje svjesniji“ (Béla Hamvas). Hoće li nam smrt Božidara Alajbegovića malo više otkriti istinu i čovjeka kojega smo imali i zanemarili, hoće li nam pomoći da shvatimo kakvo je naše literarno društvo i nagnuće, i ima li u njemu uopće potrebe za istinom?