Angažiran renesansni umjetnik

U svom najpoznatijem proznom djelu, 1988. objavljenu te i kod nas prevedenu romanu Čovjek koji je čitao ljubavne romane, nedavno u dobi od sedamdeset godina od koronavirusa preminuli čileanski pisac, novinar, aktivist i filmaš Luis Sepúlveda, uz Roberta Bolañoa, Antonija Skármetu i Gabrielu Mistral međunarodno najpoznatiji i najcjenjeniji književnik iz države pojednostavnjeno kolokvijalno nazvane zemljom suprotnosti, pripovijeda priču o Antoniju Joséu Bolivaru Proañu, jedva pismenu čovjeku na rubu starosti koji godinama nakon ženine smrti u skladu s prirodom i pomiren sa sudbinom živi u neimenovanoj južnoameričkoj prašumi, uz rijeku Amazonu.

Starac koji je čitao ljubavne romane, red. Rolf de Heer

Protagonisti su storije o ciničnom, ali naglašenim racionalizmom i humanizmom obilježenu čovjeku koji sričući rečenice iz trivijalnih ljubavnih romana ne samo što usavršava svoju pismenost nego i uči o ljubavi, čime će privući i senzibilnu lokalnu prostitutku Josefinu, Indiosi iz plemena Shuar predvođeni mudrim Nushinom, iz čega se može zaključiti da se zbivanja u romanu odigravaju na području Perua i Ekvadora. Literarnu tradiciju vješto spajajući sa suvremenim trendovima, Sepúlveda na tragu Márquezova magičnog realizma gradi priču o prosvijećenom pojedincu koji će se istodobno suočiti s neobrazovanim, sirovim i agresivnim, a samim tim i destruktivnim predstavnikom vlasti oličenu u načelniku mjesta kao antagonistu, te s neukrotivim i nepobjedivim animalizmom za ljude potencijalno kobna okoliša, oličena u ranjenoj ženki jaguara kojoj su bijeli američki lovci ubili mlade te koja se ljudskom rodu osvećuje ubijajući svakoga tko joj se nađe na putu.

Luis Sepúlveda

Roman Čovjek koji je čitao ljubavne romane s priličnim je uspjehom 2001. ekranizirao australski redatelj Rolf de Heer, u svojim djelima kakva su kod nas nedistribuirane drame The Trackers i Ten Canoes intenzivno posvećen etničkim temama i motivima o životu, povijesti, kulturi i tradiciji australskih domorodaca. De Heer je u Sepúlvedinoj prozi pronašao te iste teme i motive, samo posvećene južnoameričkim domorocima koje životno ugrožavaju bijelci, poglavito bezobzirni i imperijalno-kolonijalnom sviješću obilježeni Amerikanci poput načelnika i skupine turista koji uz njegovu pomoć obezvređivanjem i destrukcijom ugrožavaju njihovo elementarno preživljavanje. Tzv. civilizacija i bjelačka (američka) dominacija ono je što uništava domoroce, ljude koji baš poput ženke jaguara slijede prirodne nagone i bore se za opstanak, a mudri i ljubavi vrijedni bijelci (Amerikanci) su oni koji poput Antonija Bolivara (sjajni i nažalost dobrano zaboravljen Richard Dreyfuss iz Ralja i Bliskih susreta treće vrste) te s prirodom i tradicijom srođena bijelca, zubara Rubiconda Loachamina (izvrsni Hugo Weaving iz trilogija Matrix i Gospodar prstenova), razumiju, poštuju i u potpunosti prihvaćaju domoroce, njihovu kulturu i običaje. U tom se kontekstu Antonio Bolivar može smatrati i svojevrsnim piščevim alter egom, jer je – osim kao ljevičar i član Armije nacionalnog oslobođenja, koji je kao gorljivi pobornik Salvadora Allendea bio dva puta uhićen i osuđen na dugogodišnje robije, da bi pod pritiskom Amnesty Internationala i intelektualaca diljem svijeta prvi put bio oslobođen, a drugi, i kao član pokreta otpora, naposljetku osuđen na osmogodišnje izgnanstvo – Sepúlveda bio i izraziti ekološki aktivist, pripadnik Greenpeacea.

I drugo njegovo najvažnije ostvarenje, ono koje mu je donijelo svjetsku slavu, i kod nas objavljena kratka proza Priča o galebu i mačku koji ga je naučio letjeti, adaptirana je kao nagrađivani animirani film u režiji Enza D´Alòa. U Hrvatskoj objavljena u ediciji knjiga za djecu, mlade i tinejdžere izdavačke kuće Znanje, Priča o galebu..., protagonisti koje su veliki crni mačak Zorbas i mlada ženka galeba koja na moru jedva preživi naftnu mrlju, nastala je iz piščeve težnje da najprije vlastitoj, a potom i ostaloj djeci približi načine na koje ljudi uništavaju svoj okoliš, prirodu, životinje, a naposljetku i same sebe. U tome je u potpunosti uspio, kreiravši maestralno napisanu, razigranu i stilski bogatu, toplu i emotivnu storiju za sve generacije koja osvaja duhom i plemenitošću. Od ostalih Sepúlvedinih djela valja izdvojiti romane Svijet na kraju svijeta i Ime terora, prozu u žanrovskoj formi trilera u kojoj pisac šiba totalitarne ideologije 20. stoljeća, te kratke romane Dnevnik sentimentalnog ubojice i Kajman, u kojima se Sepúlveda na tragu Georgesa Simenona i Raymonda Chandlera okušao u žanru krimića.

Sepúlveda je režirao dva dugometražna filma, drame Vivir a los 17 i humorne drame Nowhere, za koje je i (su)potpisao scenarije, i kratkometražne filmove Mano armada i Corazón-bajo. Napokon, veliki čileanski pisac često je dolazio u Hrvatsku, osobito tijekom emigrantskih godina provedenih diljem Europe, od Njemačke preko Francuske do Španjolske, gdje je i preminuo, a kao jedno od svojih najdražih utočišta izdvajao je Mali Lošinj, kojem je u zbirci Rubne pripovijesti iz 2000. godine posvetio priču Izgubljeni otok.