Nagnuh se u sebe

Brid strmoglavljenja

Suci lupaju o stolove,

zipka progutala čedo!

Nasred polja, pod vlatima,

mrav biva izgnan

od svojih, iz svojega.

Utrnuta noga i tupa bol,

od plama nestade obzorja.

Gutam hladnu vodu

iz zatrovana vrela

rijeke što žilom bje.

Ruka majke

na čelu čini križ!

Odmak od zbilje

primiče sanje dnevne,

u lutanju bridom mogućega.

Pupkovina potrgana

od rođenja vezanih sramota

za ime čovjeka, utvare

kojemu ptice crne letahu

ponad groba budućega.

Strmoglavljenje u ponor!

Drži težinu nemoćni korov

jadan, bijedan,

uglavljen u bitak

moj, svoj, njezin, njihov.

Čekanje

Otkucaj. Mir.

Otkucaj. Čekanje.

Pogled na izvan.

Noć tiho curi dobnikom.

Ne dolaziš!

Čekanje s otkucajima.

Mir zamiče!

Grijehom smaknuto potomstvo

Studena mi kiša, u mjesecu studenom

studen u kosti uvlači,

natapa mi suzom natopljenu dušu

oduškom od svagdanjosti,

zbiljnosti uozbiljene u prolaznosti

prolaza kojima grubo fijuče vjetar,

bez zavjetrine kao zaklona

koji bi ponudio otklon od vremenske nepravde

koja pravednomu i znači i ne znači

na vjetrometini dok on traži mir,

pomirenje u smiraju zagađena duha,

zagrađena od prisnih i poniznih,

koji bijahu onomad krotki,

od gamadi rastrgani vrhom motki,

pouljenih posljednjim pomazanjem

kojemu je izmakao blagoslov

na časoslovu zaranka, nestanka, jala,

kvarna od ustajalosti u istobitnosti,

sveudilj u bešćutnosti,

učtivo učmaloj na vrhuncu snošaja

dvaju pokvarenih protuha –

kurvi obješenih na murvi

suhoj, posnoj, popišanoj od isposnika

koji bješe raspet na gredama mudrosti

i sada revući reve, da mu se glasnice trgaju

u istrgnutosti iz njedara smežurane majke

i usahle joj dojke iz koje curi krv

na bijelu haljinu, zakrvavljenu opačinom,

otrovom kojim zatrova potomstvo,

tijelom, krvlju i dušom.

 

Mrtav

Na kraju obzorja planina,

hodim krhka znanja.

Donošče plače,

pucaju gromi…

Biseri uokolo i ljudi mračni

nude skupi spas.

Zrno iz praska! Padam i kunem,

bez skrušena priznanja.

Mrtav!

Otišlo je vrijeme

Britka je stud zasjekla!

Ledena oštrica tvoje sjene…

Poražena je nada!

Nemir. Doskok. Kraj.

Iskon ječi iz nutrine!

Izmiče jutru svitanje…

Padaju vjeđe!

Nigdina. Praznost. Kraj.

Nabori jalove postelje!

Zakrivene očima visine…

Zjapi grob!

Mrzlost. Zebnja. Kraj.

‘Zalud istiskah riječi!

Došlo je kraju vrijeme…

Pravorijek Velikoga –

Nizina. Tmina. Kraj!

Stari most

Kamena spona

na humku umrlih duša…

Na putu od mosta do znamena

proletješe stoljeća…

Kaldrmu izdjeljale čizme

zločinaca i junaka…

Nagnuh se
u sebe

Uvukoh se u sanak i

umaknuh tako tmici istine.

Moja oslabljena duša

ne podnosi više breme jave

i biram sanje, nagnutost u sebe.

Hrabro se povlačim jer živjeti želim

za sutra, za svoje dijete.

Nakon

Lončanica na rubu stola,

suha grana, gola.

Trošan stražar trošne kuće,

podno ranjena krova.

Na prozorskomu oknu pauk,

zavjesa se njiše šuplja,

okamenjeni kruh čeka

na umrla, otišla usta.

Stjenice po podu, u hodu,

živina, imena razna.

U prašini ni tragovi nogu,

jadna vojska jadnoga stana.

Pokošen uzama

Sablasne doline i pustoš,

nagriza tamu jeka

hrđava, mirisa čudna

koja smeta pojavnost

čovjekovu na postelji

dok mu žena gladi kosu

u vječnosti,

bez stida, nagnut nad bezdan

dašće i uzdiše prema prostranstvu

užasnutomu na kraju bitka

svega stvorenoga

u ognju, vatri uništavajućoj

koju ne gasi zrak

kojega nema

niti voda koje ima,

koja gori po površini i na dnu,

koprca se u njoj riba

dišući dim

crni, gusti, smrdljivi

okot pod sisom mačke

crne s mrljom podno brade

gdje je oznaka, biljeg

zapečaćena sudba, usud, ženidba

luđaka svezanih ruku

s kapuljačom i kamenom,

noga u mjestu,

glava u pijesku, na tuti dijete

napreže se, stenje,

izbacuje strah i puca oklop

oko čovjeka, spadaju lanci

i progovara, prozbori, reče

a onda umuknu, bi pokošen jer

rekao je…

Propitivanje

Nagnutost u iza.

Zrcalo.

Plamen sa svijeće dogara.

Miris dunje sakati sadanjost,

upleću se upiti.

Bremenita je uloga odraza.

Svjetlo i tmina

Pao je tračak svjetlosti

na smiraj noćnoga mraka,

u širini od tek par koraka.

Ulična svjetiljka i ti –

ogrnuta tminom

zrcališ oris u mojemu oku.

Ja – u tmini, gdje sam

nestao, ostao, sam…

U tamnu mi je
noć poć’

Zagrljen dimom u ostavljenomu kutku,

gledam u čašu. Sam!

Nagnuti ju, duša mi išće…

Čemer utopiti... Sam!

Odveć zamoren, a rano je…

Možda zakašnjeli oproštaj čekam? Sam!

Moj je pokop tamo gore previđen…

U tamnu mi je noć poć’. Sam!