Veliki čovjek u svjetlosti zvijezda

Prof. Anto Mišković u prostorijama Ogranka Matice hrvatske u Livnu

Prof. Ante Mišković bio je ratno siroče, otac mu je poginuo u Drugom svjetskom ratu. Ipak se trudio i školovao pa je završio Filozofski fakultet u Sarajevu te postao profesor francuskog jezika u livanjskoj gimnaziji. Bio je inspektor u livanjskim osnovnim i srednjim školama. Pedantan, temeljit i omiljen među učenicima, a posebno među njihovim roditeljima, koji su bili uvjereni da će kod prof. Miškovića njihova djeca steći najbolje znanje. Bio je dopisnik Oslobođenja i Slobodne Dalmacije kao i jedan od glavnih urednika Livanjskih vidika. U četiri mandata bio je predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Livnu. Pod njegovim vodstvom Ogranak je doživio najsvjetlije dane.

Prof. Mišković u društvu je bio ugodan sugovornik i od njega se uvijek moglo mnogo dobroga i istinitoga naučiti. Ujedno bi priznao da i on od svojih sugovornika uči. Antun Branko Šimić bio mu je uzor među pjesnicima. Često je znao izgovarati njegovu Opomenu:

Čovječe, pazi, da ne ideš malen ispod zvijezda!

Pusti da cijelog tebe prođe

Blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ,

Kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!

Na svom koncu, mjesto u prah –

Prijeđi sav u zvijezde!

(Fra Ćiro Lovrić)

--------------------------------------------------------------------------

Dragi naš Anto,

Ispraćen si na vječni počinak uz crnu (malu) povorku koja je tužna po namjeni, jer je izazvana prirodnim fenomenom što nikad ne stari, koji ne gubi svoju snagu, svoju aktualnost. To je jedina istina, vječna i neminovna, jer je prirodno umrijeti, kao što je prirodno biti rođen. Sve nas to uzbuđuje i potresa. Uzbuđuje nas prvi dječji plač, a užasava posljednji uzdah i izdisaj naših najmilijih. Jer to je smrt čiji nam oblik ostavlja najgorče pamćenje, čiji je dolazak tako tajanstven, a putovi tako čudni i nestalni, moć tako i toliko posvemašnja.

No ni najrječitiji, najsadržajniji, najistinitiji nekrolog nikoga nije vratio u život. Stoga mi moramo biti svjesni neumoljive činjenice da je smrt posljednja granica svih pojava u prirodi. To je dobro znao i osjećao dobri i mudri rimski pjesnik Horacije pa je u svojim Pismima zapisao tvrdnju: Mors ultima linea rerum est. (Smrt je, dakle, posljednja crta svih stvari). Stoga, empirija nas uči i opominje – vratimo se životu i u život, i to snažno vitalistički, jer je bolji i pesimistični vitalist nego optimistični iluzionist. Tomu nas je učio i pokojni, naš dragi i poštovani prof. Anto Mišković, s kojim je bilo ugodno raditi i družiti se.

Neka mu je vječni mir i pokoj!

(Mila Krišto)