Uspjela humorna drama

Šesti cjelovečernji igrani film novozelandsko-američkog filmaša Taike Waititija, Jojo Rabbit bio je jedan od iščekivanijih naslova sezone, ostvario je zapaženu gledanost (bruto zarada od 90.3 mil. dolara u odnosu na proračun od 14 mil. dolara) i nanizao je brojne nominacije i nagrade. Među inima sedam nominacija za Oscara od kojih je Waititi osvojio onoga za scenarij prema postojećem djelu, romanu Utamničeno nebo (Caging Skies) američko-novozelandsko-belgijske spisateljice Christine Leunens.

Mahom hvaljena, humorna ratna drama Jojo Rabbit o njemačkom desetogodišnjaku koji 1944-45. zaneseno obožava Adolfa Hitlera, očekivano je naišla i na određen otpor, odnosno prigovore usmjerene na osnovnu postavku cjeline. Središnje kritičko pitanje koje glasi: „Smije li se snimiti komedija o nacizmu?“ zapravo podrazumijeva i da je odgovor na nj: „Ne smije!“ O tomu postoji li uopće i gdje je granica do koje humor smije zalaziti, odnosno što je i zašto tabu humornom pogledu, mozgale su i potkrepljena mišljenja dale mnoge mudre glave i nevezano uz ovaj film. Ovdje nećemo zalaziti u tako složeno područje, no možemo se podsjetiti da je u povijesti kinematografije njemački diktator Adolf Hitler, jedan od protagonista Joja Rabbita, figurirao kao lik više filmova komično ugođenoga pristupa. I tim su slikopisima, u većoj ili manjoj mjeri, upućivani slični prigovori, no neki od njih danas se drže klasicima filmske baštine. Veliki diktator (The Great Dictator, 1940) Charlieja Chaplina je, doduše, odmah prigrljen kao antinacistička satira, dok je Biti ili ne biti (To Be or Not to Be, 1942) Ernsta Lubitscha nailazio na odbijanje i kod publike i kod kritike. Slovenski filozof i filmofil Slavoj Žižek, međutim, taj film smatra najboljom komedijom svih vremena, a čak i oni koji ne odobravaju spajanje humora i nacizma, Chaplina i Lubitscha skloni su opravdati time što se tad, kad su stvarali rečena djela, nije znalo dokle doseže zlo holokausta. Najglasovitiji šaljiv film o holokaustu snimljen do kraja stoljeća talijanski je Život je lijep (La vita è bella, 1997) Roberta Benignija (nagrađen, između ostaloga, Oscarom za najbolji strani film), a u 21. stoljeću razmjerno je zapažena njemačka satira Opet on (Er ist wieder da, 2015) Davida Wnendta, u kojem je reinkarnirani Hitler svojevrstan parametar nevaljalih odsječaka života u suvremenosti.  

Iako nedvojbeno zabavan, film Jojo Rabbit ne relativizira zlo nacizma

Jojo Rabbit otpočinje tempom i duhom bodre, poletne, energične komedije što već u prvim minutama jasno naznačuje svojevrsnu dvostrukost komunikativnih i interpretacijskih razina. Odjeven u službenu odoru malih nacista, protagonist, vedar i bistar dječarac Johannes Jojo Betzler, za svoj deseti rođendan čilo hrli ususret vikend-treningu Jungsvolka, Hitlerjugendova ogranka za najmlađe. Jojov adrenalinski trk prema očito najuzbudljivijem događaju njegova dosadašnjega života glazbeno je popraćen pjesmom – Beatlesa! Britanskog pop-rock sastava koji će se oformiti tek petnaestak godina poslije. Usto, začudno, Beatlesi pjevaju na njemačkom (posrijedi je Komm, gib mir deine Hand, službena, iako manje poznata inačica njihova hita I Wanna Hold Your Hand iz 1963.), a tomu dometnute crno-bijele, dokumentarne arhivske snimke njemačke mladeži koja ekstatično kliče Fűhreru itekako asociraju na slično oduševljenje koje su u tinejdžera izazivale rock i pop zvijezde 1950-ih i 1960-ih. Također, uz Joja se, kao proizvod dječakove mašte, pojavljuje sam Hitler i s njime prijateljski razgovara, što je filmski prikazano kao da je Hitler uistinu fizički nazočan.

Tim dvama potezima Waititi daje do znanja da u ostatku filma možemo očekivati bilo što, odnosno otvara prostor za skretanje u svakom neočekivanom i nepredvidljivom smjeru. No osim toga što će i nadalje rabiti anakronu (uglavnom pop-rock) glazbu i voditi izmaštanog Hitlera kao Jojova sugovornika, Waititi neće povlačiti nove odveć radikalne poteze. Ali će prštavo-šareno-dinamično-zabavan inicijalni ugođaj postupno preoblikovati u onaj s mnogo više staloženosti, kontemplacije i prijetnje. Razbibrižnost će pretopiti u dirljivost s naznakama potresnoga, razgledničku pitoresku isprat će bljedilo neizvjesnosti. Humor se ipak neće izgubiti, a oprečne sastavnice Waititi sljubljuje iznimnim darom.

Iako nedvojbeno zabavan, Jojo Rabbit, doima se, ne relativizira zlo nacizma, već pokazuje kako je jedan inteligentan mališan - rođen u to vrijeme, na tom mjestu, ne vlastitim izborom - brzim sazrijevanjem u nemilim okolnostima spoznao svoju dječačku zabludu koju su mu ucijepile  društvene okolnosti.