Turisti u Nazorlandiji

Dizajnersko rješenje Zlatne opekline, četvrte zbirke priča Nevena Ušumovića (7 mladih, 1997, Makovo zrno, 2009, Rajske ptice, 2012; roman Ekskurzija, 2001), može na prvu čitatelja iznenaditi, jer se s takvim oblikovanjem knjiga ne susrećemo baš svaki dan. Kad se skine zaštitni omot, i na prvoj i na stražnjoj tvrdoj korici knjige čitatelj će vidjeti identičan simboličan crtež magnetofonske kasete s naslovom zbirke, imenom autora i izdavača, s tim da je prednja strana označena velikim slovom A, a stražnja velikim slovom B. Tu, naravno, još nema ništa neobično. Iznenađenje dolazi kad listajući knjigu prijeđete njezinu polovicu: opažate da su stranice postavljene naopako, a i paginacija kreće u suprotnom smjeru…

Ali da ne dužim, nema greške u slaganju stranica, a nije posrijedi ni onaj slučaj kad je jasno da se dizajner malo zaigrao. Naprotiv, intervencija Nikše Eršeka nije samo efektna nego je i funkcionalna (tematska je razdjelnica) i ima puno opravdanje u Ušumovićevim tekstovima. Tako strana A knjige sadrži pet priča koje su tematski vezane uz turizam, a strana B okuplja četiri priče koje tematiziraju autorove mladenačke glazbene naklonosti. To objašnjava i onaj spomenuti crtež kasete s magnetofonskom vrpcom, medija na kojem su se, uz gramofonske ploče, pohranjivali zvučni, dakle i glazbeni, zapisi u vremenu koje autor opisuje u svojim pričama (osamdesete godine prošlog stoljeća). Radnja najvećeg dijela priča zbiva se u Rovinju, neke pak na drugim lokalitetima hrvatskoga dijela Istre.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2019.

U prvom tematskom bloku, koji otvara odlično pogođenim završnim pasusom eseja Književnost, globalizacija, turizam Hrvoja Tuteka, pjesnika i asistenta na zagrebačkoj anglistici, Ušumović se bavi strategijama menadžmenta u turističkoj djelatnosti ili, kolokvijalno rečeno, opisima privlačenja gostiju u turističke destinacije. Zbirku otvara priča Lov na sezonke, u kojoj se pripovijeda o selekciji kandidatkinja za hotelsko osoblje u Istri. Austrijski menadžment šalje trojicu svojih istarskih zaposlenika i fotografa iz Graza na poluilegalno organiziran izbor u Županji. Kroz cijelu priču provlači se sumorna atmosfera koju stvara opskurno ponašanje muškaraca i izgubljenost mladih žena u svijetu u kojem isključivo fizički izgled odlučuje hoće li se izboriti za koru kruha.

Priča Zlatna opeklina – svojevrsna posveta Fulviju Tomizzi – složena je dvodijelno: u prvom prevladava esejistički diskurs, što se može pripisati i činjenici da se glavni junak, ujedno pripovjedač, u tom dijelu priče javlja ponajprije u ulozi sveučilišnog profesora u Grazu, dok u drugom dijelu sudjeluje u obiteljskim i karnevalskim događajima u selu Šferki pa je tekst „bliži“ fikciji. Kao pripremu za samostalno čitanje jednog Tomi­zzina romana dao je svojim studentima dva umaška turistička vodiča – Travašev (hrvatski) iz 1970. i Fachinov (talijanski) iz 2002. Želio im je na tim primjerima pokazati kako turistički diskurs stvara jedinstvenu ikonografiju, „ispražnjenu i očišćenu od svih konotacija, od svih nejasnoća, od nerješivih, a dugotrajnih sporenja, od onog višeznačnog, skrivenog šapata prošlosti koji ne prestaje i koji predstavlja neodvojivi dio ovdašnje sadašnjosti“. Profesor kaže kako se Travaševa knjiga može čitati u ključu kolonijalnog diskursa, koji se očituje u „veličanju izgradnje, turizma, gospodarskog zamaha usporedo s omalovažavanjem prekinutih tradicija života na ovim prostorima“. Fachin se pak posredno koristi diskursom dijaspore, njegova je knjiga „konzervativna, odnosno doslovno konzervatorska, teži muzealizaciji, pa na nekim mjestima i sakralizaciji predsocijalističke prošlosti“. Ono što i jednu i drugu knjigu čini turističkim vodičima jest nepodnošljivo izbjegavanje „kontekstualiziranja lokalnih pojava u političku povijest 20. stoljeća“.

Priče Divlji Lovro i Dobra vila funkcioniraju samostalno, ali su na stanovit način i povezane. U prvoj priči, koja naginje prema groteski, dvojica „mutnih tipova“, menadžeri turističkog poduzeća u Dortmundu koji u Umag dovode turiste iz Njemačke, žele izgraditi zabavni park Nazorlandiju, a ideju im je dala Nazorova priča Veli Jože. „Treba se vratiti (…) fantastičnim bićima, Nijemci su navikli da ih prodavatelji zavode“. Ali u Dobroj vili, „nastavku“ Divljeg Lovre i svojevrsnom bumerangu, pisac se doista vraća fantastici – njegov junak, pretvoren u psa, dospijeva u vilinski svijet i sluša priču o tome kako su Nijemci počeli graditi zabavni park Veli Jože, ali kako nisu pitali vile za dozvolu, one su ga uništile.

Na B-strani knjige četiri su priče s glazbenom tematikom, koje potvrđuju kako je i ovom piscu u ranoj mladosti glazba bila „najvažnija stvar na svijetu“. Te su priče njegova posveta koncertima, bendovima i pjevačima koje je cijenio: Einstürzende Neubauten, Disciplina kičme, Let 3 (priča Hej, Slaveni Neubauteni), mađarski rock-pjevač i glazbenik Ferenc Feró Nagy (priča Bikini), novosadski pisac i glazbenik Slobodan Tišma, osnivač novovalnih bendova La strada i Luna (priča Neke stvari su nepromenljive), Grauzone, Kraftwerk, Can, Ekatarina Velika, Haustor, Idoli (priča kalt & klar). U cjelini taj dio knjige ne doseže razinu A-strane, s iznimkom priča kalt & klar i Neke stvari su nepromenljive. U prednjem dijelu zbirke ističu se Zlatna opeklina i Divlji Lovro, a pridružio bih im i priču Le anguille, jegulje, jedinu koja se ne uklapa u „turističku“ tematiku i vodi nas u nešto dalju prošlost, u vrijeme optacije u Istri.