SLATKI SANAK

Dobro je poznato da ljudi obično imaju svoje omiljeno jelo, omiljeno doba dana, omiljeno godišnje doba, omiljenu životinju, i tako redom. E pa isto tako većina ima i svoje omiljeno vozilo, samo što toga ljudi često i nisu svjesni. Ja jesam svjestan, i otvoreno ću reći: moje omiljeno vozilo su oni veliki kamioni, oni što danima putuju s kraja na kraj kontinenta i prevaljuju udaljenosti od kojih čovjek ostaje otvorenih usta. Ali razlozi za tu moju opčinjenost kamionima prilično su neobični, pa o njima moram reći koju riječ.

Ta fascinacija započela je još u djetinjstvu, pa su i razlozi za nju izrazito djetinjasti. Meni se, naime, kamioni nisu toliko sviđali ni zbog snage, ni zbog izgleda, ni zbog veličine. Mene je očarala činjenica da u njima uvijek postoji krevet.

Znate, dakako, o čemu govorim: kabina je prilično velika, u njoj je onaj volan golema promjera i sve one komande od kojih se čovjeku zavrti u glavi. A otraga, iza vozačevih leđa, postavljena poprijeko u odnosu na smjer vožnje, nalazi se udobna postelja na kojoj se može sasvim lijepo spavati. E, to me je ostavljalo bez daha.

Kad sam poslije – već kao odrastao čovjek – razmišljao tome svom divljenju kamionima, često mi je padalo na um da ono dolazi od činjenice da vozači u nekom smislu voze svoju kuću sa sobom. Viđao sam ih kako objeduju za volanom iz golemih lonaca, viđao sam ih kako se briju ogledajući se u retrovizoru, pa sam zato pomišljao da je za njih kamion nešto slično kao ona kućica na šlepu kod lađara, gdje postoji i kuhinja i spavaća soba i sve što kućanstvu treba.

Osim toga, činilo mi se da takav raspored stvari proizvodi i osobitu vrstu odnosa među ljudima: postoje dva vozača, koja, po logici stvari, moraju biti prijatelji i imati jedan u drugoga golemo povjerenje, pa zato jedan vozi, a drugi dotle spava i odmara se, kako bi potom i sam preuzeo volan. I sve mi se to činilo lijepo i privlačno, ali mi još nekako nije bilo dovoljno da objasni tu moju opčinjenost kamionom i krevetom u njemu.

Onda sam u jednom času shvatio: riječ je o spavanju. To da se u vozilu smije, može, pa čak i mora spavati, to je mene sasvim pridobilo. Jer ja sam se u djetinjstvu bio naslušao svakakvih ružnih priča o vožnji i spavanju, a ovo s tim kamionima bilo je sasvim suprotno tim pričama, pa je čak u nekom smislu bilo i lijek za njih.

Vozači voze svoju kuću sa sobom – objeduju za volanom, a u kamionu i spavaju

U to vrijeme naime nije po cestama bilo tako mnogo automobila kao danas, pa je, po logici stvari, i prometnih nesreća bilo manje. Ali, kad ih je bilo, onda se kao njihovo objašnjenje najčešće navodila samo jedna činjenica: vozač je zaspao za volanom. Vozio je na dugoj relaciji, proveo je za upravljačem mnogo više vremena nego što propisi dopuštaju, i tako je na kraju klonuo: zaspao je i tako odveo u smrt i sebe i druge. Dugo se vremena san meni činio kao nešto što je sasvim protivno upravljanju automobilom, a što je još gore, i kao nešto što je protivno samoj vožnji u tom automobilu.

Zato nikada nisam mogao zaspati kad bih se vozio u autobusu, ili kad bih kao suputnik sjedio na stražnjem sjedalu, baškareći se ondje do mile volje, jer je bilo dovoljno mjesta. Svagda mi se činilo da će se, ako samo na trenutak pridrijemam, nešto strašno dogoditi, koliko god da ja na samu vožnju nemam nikakva utjecaja. Zato sam oduvijek zavidio onima koji bi, čim sjednu u autobus, prekrili lice kaputom, pa zaspali i spavali do sama odredišta. Uvijek sam zavidio djeci koja bi se opružila na stražnjem sjedalu i zaspala ne brinući se mnogo o tome tko upravlja vozilom i koliko je tomu vješt.

Ukratko, za mene su vožnja i spavanje postali suprotnost kao vatra i voda, i činile su mi se kao nešto od čega nema gorega spoja. Dapače, to se pretvorilo u pravu pravcatu fobiju, pa sam zato poslije, kad sam i sam postao vozač, uvijek za volanom – bez obzira na doba dana i bez obzira na to koliko sam bio umoran – bio raspoložen tako kao da sam popio na prazan želudac pola litre kave (što sam, uostalom, prije vožnje često i činio), pa mi svi živci trepere kao strune.

Jer činjenica je – toga sam istom mnogo kasnije postao svjestan – da u upravljanju automobilom ima nešto hipnotičko. Pred vama je cesta s bijelom središnjom prugom, sa strane su vam one mačje oči, farovi buše u tami svoj svjetlosni tunel pravilno i ustrajno, i vama se počinje činiti kao da ste se našli i izvan vremena i izvan prostora. I nije nikakvo čudo što vam se može dogoditi da pred sobom ugledate – ili povjerujete da ste ugledali – ploču s natpisom mjesta koje ste prošli već prije pola sata, a da vam se pružni prijelaz na koji nailazite učini nekako poznat, samo što ste – prije, recimo, sat vremena – prešli preko njega iz suprotnoga smjera. Sve postaje nerealno, sve vas uljuljkuje i zavodi, a kapci se sami od sebe počinju sklapati.

Jedino što vam pri tome može pomoći jest da se sjetite što se sve može dogoditi kad čovjek zaspi za volanom. A ako ste iole sabrani – ako pola litre kave još djeluje – doći ćete možda i do nekih općenitijih zaključaka. Ja sam, recimo, došao do ovoga: na to hoće li netko zaspati za volanom manje utječe njegovo opće psihofizičko stanje, a više stanje ceste po kojoj se kreće. Objasnit ću to na primjeru.

Bilo je razdoblje kad su turski gastarbajteri mnogo putovali automobilima kroz naše krajeve, vozeći se kući ili vraćajući se u Njemačku. I njima se događalo mnogo prometnih nesreća, i to upravo kod nas, baš negdje kod Slavonskog Broda. Ljudi su to onda objašnjavali fiziološkim razlozima. Ako je vozač krenuo, recimo, iz Hamburga, pa stalno vozio, onda ga je kriza morala uhvatiti upravo negdje u Slavoniji. A ako je krenuo iz Adane u Hamburg, opet se dogodilo isto. Ali ja nekako ne vjerujem u tu teoriju, premda joj priznajem stanovitu vrijednost. Meni se čini da je riječ jednostavno o prometnim karakteristikama ceste. Ondje, oko Slavonskoga Broda, nema nikakvih zavoja ni serpentina koje bi natjerale vozača da se malo pozabavi volanom i mjenjačem, nema nikakvih velikih varijacija u pejzažu poput brda i mostova, nego je sve sam asfalt, ravan kao strijela, jednoličan i pust. Upravo zato, on za vozača postaje mek poput jastuka i onda se vozač lako prepusti njegovu zovu, pa sklopi oči na onih fatalnih nekoliko sekundi; a što poslije toga slijedi, zna se. Kao dokaz toj tvrdnji ne mogu navesti ništa drugo do neobična statističkog podatka; nesreće se na tom mjestu nisu događale samo Turcima koji su prevalili već tisuće kilometara, nego isto tako i našim ljudima, koji su krenuli iz Osijeka u Zagreb ili iz Karlovca u Vinkovce.

A najgore i najopasnije od svega učinilo mi se ovo: dok se tako za volanom bori sa snom, vozaču se čini da bi taj san – samo da mu se smije prepustiti – bio slađi i krepkiji od ijednoga drugog sna koji je dotad usnuo. On ima u sebi nešto od sirenskog zova, pa pomalo nalikuje onomu stanju u kojem se nađe čovjek koji se smrzava, jer tada mu se, na samome kraju, čini da mu je toplo i udobno i ne želi više ništa poduzeti.

E, vidite, taj je zov mene oduvijek plašio, njega sam se najviše bojao. Jer nisam se nikako mogao osloboditi misli da bi jednom trebalo provjeriti koliko je istinit taj naš osjećaj da bi san što nas vreba na cesti kao drumski razbojnik bio najljepši i najzdraviji san u koji smo ikad pali.

I zato se sad, kad je djetinjstvo već davno iza mene, često sjetim one svoje fascinacije kamionima i posteljama u njima. Otkako imam problema sa spavanjem, nekako mi se čini da bih se – da se nekako mogu domoći mjesta u kamionskoj kabini – sit naspavao i da bih se probudio svjež, odmoren, pa čak i mlad.