Puten križa do uskarsnuća

Stijepo Mijović Kočan

KORIZMENI
STRUČAK STIHOVA

(Ostanimo još u tom tamo trenutku)

 * * *

Ostanimo još u tom tamo trenutku

Ptice odletješe pojavio se Krist

Ja sam pripremio džepni notes

A ti boje platno tronožac i kist

Što li to kani te pitat Razapeti

Kroz tabane mu rupe krv na dlanu

Zar ne znate da su u hramu trgovci

Stranke i vođe – kaplja tada kanu

S krvava mu dlana meni na čelo

Rubac mi pružaš kao Veronika

Misliš li da išta mogu reći

Nekakve riječi ili kakva slika

Uze nas tad Isus pod ruku nježno

I odosmo u prvo selo

na neku svadbu pa na neko sijelo

(Uskrsnu davne obsjene)

* * *

Uskrsnu davne obsjene

Uskrsne i Pun Mjesec

Pa iznad lugova

Šeću – on i sjene

Te kuda god se krene

Huče zvona i dozivi

Do dubine pogleda

Nemani njega ni mene

Oživljuju Isusov proslov

No ne zna se dokle će

Shvatim da ipak dišem

Župnik šapće blagoslov

Bog nad Golgotu stao

Evo me dolje gledam

Prilazi mi mladi Jezus Krist

Bez križa – svježe pokisao

Čudnih je okolnosti splet

Pitam ga gdje mu je križ

Nisam još na njemu

Ali bit ću razapet

Mjesec i sjene uzlaze

u svemirski koloplet

(Gospon Pilat kaj veliste)

* * *

Gospon Pilat kaj veliste

Dečec ima svete rouke

Glava boli – spali nieste

Jezuš bu vas rešil muke

Pustite da z dlanom čelo

Tači vam – tad bol ta huda

Prešla bu a vaše tielo

Kušalo bu znamen čuda

Zakaj ste mu križa deli

Sudca tu ni pravde neje

Jeruzalem i Rim cieli

Sramni buju – hudo vse je

Ne gospone neje moči

Rouke oprat nohte prste

Z pekla bu vam vidle joči

Vsi krščani kak se krste

(Do mog groba razbojnikov)

zvonin / sonet

* * *

Do mog groba razbojnikov

A na Križu s obje strane

Isusove – teške rane

Imali su Tat i Nitkov

Zar njih rane bole manje

Isusa da bole više

Ono što u Knjizi piše

To ostaje trajno stanje

Ja u grobu neću zborit

S vladarom ni s razbojnikom

Srce sâmo ću otvorit

Svojoj Dragoj drugo nikom

I visokim čempresima

Zavičajnim nebesima

(Dvanaesta postaja)

* * *

Dvanaesta postaja

Isus umre

Postaje postoje

Još tek dvije

Četrnaest ima ih

Kao sonet versa

Isusa skidaju

U grob stave

Subotu preskoči

Uskrs zvoni

Tad moji zvonini

Slave Krista

On uskrsnu

Nedjelja zablista

 *

Tin Kolumbić

PUTEN KRIŽA DO USKARSNUĆA

Da je sveti križ

našoj noni bi puno drog,

dobro je zno i vrog.

Dosta je bilo

da se nona zlameno

i od sarca uzdahne

„Isuse moj propeti“,

u ti čas vrog bi se inkanto,

vas bi se zamanto,

prisikle bi mu se noge

i obisi bi roge.

Okli se nona rodila,

nikad bez križa ni hodila.

Nosila je križ

kad je bila mola

i kad se odola.

Iz dona u don

nosila je križe i križiće:

u brimenu darva i kiće,

u mizaroli i siću vodu,

grožje i smokve u sparti

i tako sve do smarti.

I noći i dnevi

prid nonon su kurili

kako da jin je priša.

Sad nona i križi

počiju u bloženon miru

ispod čenpriša.

U raju nona za nos

koje puno voli

sarčeno Boga moli

i starpjivo čeko

u svitlosti svanuće,

sveto uskarsnuće.

 *

Petar Elez

NA GORU SE
S KRISTOM PETI

Na goru se s Kristom peti

u osami Boga naći

pa saznati naum sveti

da se dolje mora saći

među svijet pun zlobe, ljut,

koji će ga razapeti...

Nisam htio na taj put,

omilje mi naša gora,

al’ Krist reče da se mora.

SVJETLO RIJEČI

sv. Robertu Sothwellu
(1561–1595)

Braći sam nosio svjetlo Riječi,

braći u mraku katakomba,

od mene ne osta ni kosti ni groba,

ostalo samo svjetlo je Riječi.

DA TEBI HVALU KAŽEM

sv. Ignaciju Loyoli (1491–1556)

Da Tebi hvalu kažem,

da služenju se učim,

da svoju dušu spasim…

Dok svakodnevno važem,

dok svakodnevno lučim,

da čujem što mi veliš…

Da u Tebi se skrasim…

Da bude kako želiš…

PATER TOMA ZDELARIĆ DAVA UPUTE PUKU HARVACKOMU
O DVI HORUGVE

Svitlonoša sluge zove

od četiri strane noći,

pod horugvom crnom di im

kako kom će udit moći.

Koga silom, koga milom,

koga zlatom, koga tilom.

Koga žegom, koga gladom,

koga javno, koga kradom.

Koga jedom, koga jalom,

koga sušom, koga kalom.

Koga čašću, koga vlašću,

koga mržnjom, koga slašću.

Koga strepnjom, koga strahom,

koga slavom, koga krahom.

Koga ženom, koga dicom,

koga zorom, koga tmicom,

Koga kojom kužnom klicom,

koga kojom stranputicom.

Pod horugvom Krista Kralja

oni jesu ki bi tili

živit život kako valja,

Boga biti sinci mili.

I po vidu i po sluhu

i po tilu i po duhu.

I po volji i po trudu

i po rugu i po sudu.

I po snazi i po slozi

i po trsu i po lozi.

I po plaći i po radu

i po selu i po gradu.

I po brdu i po ravnom

i po svojem i po javnom.

I po tajni i po šutnji

i po bubnju i po lutnji.

I po težnji prvoj crti

i po nadi prama smrti.

Marijo i Kriste spase,

Bože dragi, Otče vični,

usliši nam molbe glase

da bi bili svi dolični,

da služimo Tvojoj volji,

da budemo sve to bolji.

Amen.

 *

Franjo Džakula

U ONO VRIJEME

Nećemo se još dugo ogledati

u staklu rijeke Cedrona.

I mjesto u komu se sastajasmo

postat će vrtom crnih ruža.

Onaj koga sam izabrao s vama

doći će uskoro po mene.

Dan će biti pjeskovit.

Lijesa će se vrtna otvorit,

ali škripa će se izgubit.

Zublje polite smolom

vjetar će češljat u dubini mraka.

Gorjet će mutno svjetlo,

progoniti će naše sjene.

Čudan zvon željeza, oružja,

osvojit će mirnu rijeku.

Zanijemiše dok im je govorio

o pashalnoj večeri,

nedavnog vremena i kamenog stola.

Jedan po jedan pristupiše

i poljubiše mu obraz.

Zatornika koji mu pristupi zadnji,

obuze samrtni strah,

dok je nosio o pojasu srebro krvarine.

Potresen tada uze On komad

beskvasnog kruha.

Sjetiše se, kako su čuli iznad glava

blagi šum nečijih krila.

I svjetlo se raspe po sobi.

Vino, do tada grimizno

što je ležalo u staklu čaša,

postade tamno kao krv.

Riječi Velikog saveza

postadoše manom zauvijek,

mnogima poslije njega.

Zaista vam kažem, prozbori…

I riječi proklijaše do latica,

noseći istinu

na sve četiri strane.

U zoru dok je sunce

oslobađalo svjetlo,

siđoše s brijega,

kušajući gorke plodove maslina.

I onaj Zatornik za njima.

I prestade vjetar donositi pijesak

iz pustinje.

Samo su se u blizini počeli iskriti

nazubljeni mačevi.

Znao je da je došlo vrijeme u vremenu.

Izabrani padoše od nesna ničice,

a on ih poče moliti.

Zar ne možete budni čekati

još ovo malo omeđenog vremena.

Okrenu se k istoku,

moleći svoga Oca da ga mimoiđe

čaša pelina.

Molio je jer je imao tijelo čovjeka.

Ni jedno tijelo ne može skončati

bez straha.

Doskora dojahaše četvorica,

stadoše pred onog Zatornika.

On pak stade pred Otkupitelja

i poljubi mu znojno čelo.

Kao četiri jahača Apokalipse,

zavezaše uzlove,

i zavrnuše mu udove.

A onaj Zatornik,

kad vidje što je učinio,

pođe k rijeci koja ga uskoro prekri.

A on se okrenu k sunčanoj strani.

I vidje grad koji mu se činio

kao jedna kamena kocka.

I sva mjesta kuda je kročio.

I lica ljudi koja je ljubio.

I bi mu žao rastanaka.

Ali živeći,

znamenovan kao Otkupitelj,

još jednom zamoli onoga

koji ga je poslao:

Povedi me Oče gdje laste morske lete.

Pokri me otkosom zlatoveznog žita.

Vesti će moj sag od svjetlosti duga.

U mirnom jutru ko kad bijah dijete.

Gdje nema škrguti, plača niti sjete.

Ostavi mi jedan bijeli srh zime.

Nek mi hladi čelo dok se znojim.

Već pletu krunu od jesenjeg gloga.

Plač je moj zamro, ja se tako bojim,

jantarne gorčine na usnama svojim.

Pođimo posipat žuti pelud boja.

Gle, pored žita idu učenici.

Dok ne proklije opet novi život,

daj svima da se u Svemiru smire.

I mome srcu smirenje pokoja.

Sine, reče mu Otac,

naći ćemo se uskoro

na poljanama iza oblaka.

I sva mu se zemlja tada učini

pustopoljinom.

Vjetar mu prekri kosu po očima,

i on pođe.

Neprekidno se osvrćući.

I vidje kako posrće za oružnicima,

onaj koji reče da ga neće odati.

Ispred svih koračaše Bijes,

i uskoro razvali vrata od grada.

Na trgu zatekoše Velikog suca,

koji je sudio mnogima iz njegovih.

Budući da bijahu robovi,

i da bijahu dani Pashe,

zamoliše Rimljanina da sjedne

na zaglavni kamen i da mu sudi.

Zašto da ga ja pogubim,

nije li on jedan od vas?

Onaj koji može razvaljivati zidove,

pomicati planine,

krivovjerjem puniti uši neukima,

neka se razapne.

Tada onaj Rimljanin, vjerujući

da je nevin,

predade Zatornicima pravednika,

zatraži vode te opra ruke.

Gavrani se spustiše na okolne vrhove,

tamo gdje bijahu dvojica prebitih koljena,

tresući se pribijeni.

I dadoše mu križno drvo,

da ga nosi posrćući.

Izađoše na mjesto zvano Lubanjsko,

I pobodoše križ.

Onaj što reče da će ga obraniti.

Zataji ga od straha.

Učitelj ga pogleda umornim očima,

Gledajući ga,

predade mu tajnu kojom

ga obveza da svaki dan bude

spomendan na njega.

Gledali su onoga koga su proboli,

dok srce zemlje

ne uzdrhta.

Vode se počeše spajati u jedno,

ali silan potres posloži do malo

biće zemlje,

da ostane sve onako kako se

svidjelo Tvorcu.

Pogleda na majku i reče:

Evo ti ovoga za sina koga

doista ljubljah.

Onaj koji će reći do malo,

na pustom poljskom putu:

Ostani Gospodine s nama

već se mrači.

Tada Otkupitelj poviče iz svega glasa:

Eli, Eli, lama sabahtani?

I ispusti dušu!