(Ostanimo još u tom tamo trenutku)
* * *
Ostanimo još u tom tamo trenutku
Ptice odletješe pojavio se Krist
Ja sam pripremio džepni notes
A ti boje platno tronožac i kist
Što li to kani te pitat Razapeti
Kroz tabane mu rupe krv na dlanu
Zar ne znate da su u hramu trgovci
Stranke i vođe – kaplja tada kanu
S krvava mu dlana meni na čelo
Rubac mi pružaš kao Veronika
Misliš li da išta mogu reći
Nekakve riječi ili kakva slika
Uze nas tad Isus pod ruku nježno
I odosmo u prvo selo
na neku svadbu pa na neko sijelo
(Uskrsnu davne obsjene)
* * *
Uskrsnu davne obsjene
Uskrsne i Pun Mjesec
Pa iznad lugova
Šeću – on i sjene
Te kuda god se krene
Huče zvona i dozivi
Do dubine pogleda
Nemani njega ni mene
Oživljuju Isusov proslov
No ne zna se dokle će
Shvatim da ipak dišem
Župnik šapće blagoslov
Bog nad Golgotu stao
Evo me dolje gledam
Prilazi mi mladi Jezus Krist
Bez križa – svježe pokisao
Čudnih je okolnosti splet
Pitam ga gdje mu je križ
Nisam još na njemu
Ali bit ću razapet
Mjesec i sjene uzlaze
u svemirski koloplet
(Gospon Pilat kaj veliste)
* * *
Gospon Pilat kaj veliste
Dečec ima svete rouke
Glava boli – spali nieste
Jezuš bu vas rešil muke
Pustite da z dlanom čelo
Tači vam – tad bol ta huda
Prešla bu a vaše tielo
Kušalo bu znamen čuda
Zakaj ste mu križa deli
Sudca tu ni pravde neje
Jeruzalem i Rim cieli
Sramni buju – hudo vse je
Ne gospone neje moči
Rouke oprat nohte prste
Z pekla bu vam vidle joči
Vsi krščani kak se krste
(Do mog groba razbojnikov)
zvonin / sonet
* * *
Do mog groba razbojnikov
A na Križu s obje strane
Isusove – teške rane
Imali su Tat i Nitkov
Zar njih rane bole manje
Isusa da bole više
Ono što u Knjizi piše
To ostaje trajno stanje
Ja u grobu neću zborit
S vladarom ni s razbojnikom
Srce sâmo ću otvorit
Svojoj Dragoj drugo nikom
I visokim čempresima
Zavičajnim nebesima
(Dvanaesta postaja)
* * *
Dvanaesta postaja
Isus umre
Postaje postoje
Još tek dvije
Četrnaest ima ih
Kao sonet versa
Isusa skidaju
U grob stave
Subotu preskoči
Uskrs zvoni
Tad moji zvonini
Slave Krista
On uskrsnu
Nedjelja zablista
*
Da je sveti križ
našoj noni bi puno drog,
dobro je zno i vrog.
Dosta je bilo
da se nona zlameno
i od sarca uzdahne
„Isuse moj propeti“,
u ti čas vrog bi se inkanto,
vas bi se zamanto,
prisikle bi mu se noge
i obisi bi roge.
Okli se nona rodila,
nikad bez križa ni hodila.
Nosila je križ
kad je bila mola
i kad se odola.
Iz dona u don
nosila je križe i križiće:
u brimenu darva i kiće,
u mizaroli i siću vodu,
grožje i smokve u sparti
i tako sve do smarti.
I noći i dnevi
prid nonon su kurili
kako da jin je priša.
Sad nona i križi
počiju u bloženon miru
ispod čenpriša.
U raju nona za nos
koje puno voli
sarčeno Boga moli
i starpjivo čeko
u svitlosti svanuće,
sveto uskarsnuće.
*
Na goru se s Kristom peti
u osami Boga naći
pa saznati naum sveti
da se dolje mora saći
među svijet pun zlobe, ljut,
koji će ga razapeti...
Nisam htio na taj put,
omilje mi naša gora,
al’ Krist reče da se mora.
sv. Robertu Sothwellu
(1561–1595)
Braći sam nosio svjetlo Riječi,
braći u mraku katakomba,
od mene ne osta ni kosti ni groba,
ostalo samo svjetlo je Riječi.
sv. Ignaciju Loyoli (1491–1556)
Da Tebi hvalu kažem,
da služenju se učim,
da svoju dušu spasim…
Dok svakodnevno važem,
dok svakodnevno lučim,
da čujem što mi veliš…
Da u Tebi se skrasim…
Da bude kako želiš…
Svitlonoša sluge zove
od četiri strane noći,
pod horugvom crnom di im
kako kom će udit moći.
Koga silom, koga milom,
koga zlatom, koga tilom.
Koga žegom, koga gladom,
koga javno, koga kradom.
Koga jedom, koga jalom,
koga sušom, koga kalom.
Koga čašću, koga vlašću,
koga mržnjom, koga slašću.
Koga strepnjom, koga strahom,
koga slavom, koga krahom.
Koga ženom, koga dicom,
koga zorom, koga tmicom,
Koga kojom kužnom klicom,
koga kojom stranputicom.
Pod horugvom Krista Kralja
oni jesu ki bi tili
živit život kako valja,
Boga biti sinci mili.
I po vidu i po sluhu
i po tilu i po duhu.
I po volji i po trudu
i po rugu i po sudu.
I po snazi i po slozi
i po trsu i po lozi.
I po plaći i po radu
i po selu i po gradu.
I po brdu i po ravnom
i po svojem i po javnom.
I po tajni i po šutnji
i po bubnju i po lutnji.
I po težnji prvoj crti
i po nadi prama smrti.
Marijo i Kriste spase,
Bože dragi, Otče vični,
usliši nam molbe glase
da bi bili svi dolični,
da služimo Tvojoj volji,
da budemo sve to bolji.
Amen.
*
Nećemo se još dugo ogledati
u staklu rijeke Cedrona.
I mjesto u komu se sastajasmo
postat će vrtom crnih ruža.
Onaj koga sam izabrao s vama
doći će uskoro po mene.
Dan će biti pjeskovit.
Lijesa će se vrtna otvorit,
ali škripa će se izgubit.
Zublje polite smolom
vjetar će češljat u dubini mraka.
Gorjet će mutno svjetlo,
progoniti će naše sjene.
Čudan zvon željeza, oružja,
osvojit će mirnu rijeku.
Zanijemiše dok im je govorio
o pashalnoj večeri,
nedavnog vremena i kamenog stola.
Jedan po jedan pristupiše
i poljubiše mu obraz.
Zatornika koji mu pristupi zadnji,
obuze samrtni strah,
dok je nosio o pojasu srebro krvarine.
Potresen tada uze On komad
beskvasnog kruha.
Sjetiše se, kako su čuli iznad glava
blagi šum nečijih krila.
I svjetlo se raspe po sobi.
Vino, do tada grimizno
što je ležalo u staklu čaša,
postade tamno kao krv.
Riječi Velikog saveza
postadoše manom zauvijek,
mnogima poslije njega.
Zaista vam kažem, prozbori…
I riječi proklijaše do latica,
noseći istinu
na sve četiri strane.
U zoru dok je sunce
oslobađalo svjetlo,
siđoše s brijega,
kušajući gorke plodove maslina.
I onaj Zatornik za njima.
I prestade vjetar donositi pijesak
iz pustinje.
Samo su se u blizini počeli iskriti
nazubljeni mačevi.
Znao je da je došlo vrijeme u vremenu.
Izabrani padoše od nesna ničice,
a on ih poče moliti.
Zar ne možete budni čekati
još ovo malo omeđenog vremena.
Okrenu se k istoku,
moleći svoga Oca da ga mimoiđe
čaša pelina.
Molio je jer je imao tijelo čovjeka.
Ni jedno tijelo ne može skončati
bez straha.
Doskora dojahaše četvorica,
stadoše pred onog Zatornika.
On pak stade pred Otkupitelja
i poljubi mu znojno čelo.
Kao četiri jahača Apokalipse,
zavezaše uzlove,
i zavrnuše mu udove.
A onaj Zatornik,
kad vidje što je učinio,
pođe k rijeci koja ga uskoro prekri.
A on se okrenu k sunčanoj strani.
I vidje grad koji mu se činio
kao jedna kamena kocka.
I sva mjesta kuda je kročio.
I lica ljudi koja je ljubio.
I bi mu žao rastanaka.
Ali živeći,
znamenovan kao Otkupitelj,
još jednom zamoli onoga
koji ga je poslao:
Povedi me Oče gdje laste morske lete.
Pokri me otkosom zlatoveznog žita.
Vesti će moj sag od svjetlosti duga.
U mirnom jutru ko kad bijah dijete.
Gdje nema škrguti, plača niti sjete.
Ostavi mi jedan bijeli srh zime.
Nek mi hladi čelo dok se znojim.
Već pletu krunu od jesenjeg gloga.
Plač je moj zamro, ja se tako bojim,
jantarne gorčine na usnama svojim.
Pođimo posipat žuti pelud boja.
Gle, pored žita idu učenici.
Dok ne proklije opet novi život,
daj svima da se u Svemiru smire.
I mome srcu smirenje pokoja.
Sine, reče mu Otac,
naći ćemo se uskoro
na poljanama iza oblaka.
I sva mu se zemlja tada učini
pustopoljinom.
Vjetar mu prekri kosu po očima,
i on pođe.
Neprekidno se osvrćući.
I vidje kako posrće za oružnicima,
onaj koji reče da ga neće odati.
Ispred svih koračaše Bijes,
i uskoro razvali vrata od grada.
Na trgu zatekoše Velikog suca,
koji je sudio mnogima iz njegovih.
Budući da bijahu robovi,
i da bijahu dani Pashe,
zamoliše Rimljanina da sjedne
na zaglavni kamen i da mu sudi.
Zašto da ga ja pogubim,
nije li on jedan od vas?
Onaj koji može razvaljivati zidove,
pomicati planine,
krivovjerjem puniti uši neukima,
neka se razapne.
Tada onaj Rimljanin, vjerujući
da je nevin,
predade Zatornicima pravednika,
zatraži vode te opra ruke.
Gavrani se spustiše na okolne vrhove,
tamo gdje bijahu dvojica prebitih koljena,
tresući se pribijeni.
I dadoše mu križno drvo,
da ga nosi posrćući.
Izađoše na mjesto zvano Lubanjsko,
I pobodoše križ.
Onaj što reče da će ga obraniti.
Zataji ga od straha.
Učitelj ga pogleda umornim očima,
Gledajući ga,
predade mu tajnu kojom
ga obveza da svaki dan bude
spomendan na njega.
Gledali su onoga koga su proboli,
dok srce zemlje
ne uzdrhta.
Vode se počeše spajati u jedno,
ali silan potres posloži do malo
biće zemlje,
da ostane sve onako kako se
svidjelo Tvorcu.
Pogleda na majku i reče:
Evo ti ovoga za sina koga
doista ljubljah.
Onaj koji će reći do malo,
na pustom poljskom putu:
Ostani Gospodine s nama
već se mrači.
Tada Otkupitelj poviče iz svega glasa:
Eli, Eli, lama sabahtani?
I ispusti dušu!
681 - 9. travnja 2020. | Arhiva
Klikni za povratak