Preobražajna snaga ljubavi

U srcu europske kulturne baštine već gotovo dvije tisuće godina nalazi se pasija Isusa Krista, koja obuhvaća njegovu muku, raspeće, smrt, pomazanje i uskrsnuće. Opisani u evanđeljima, ti događaji kroz čitavu p(ripo)ovijest kršćanstva tvore suštinski sadržaj promišljanja i duhovnih poniranja vjernikâ. Liturgija i pobožnosti postupno su iznjedrili raznovrsne oblike umjetničkoga stvaralaštva. Tekstovi koji obrađuju navedenu tematiku – pasionska prikazanja – čine najbogatiji fond hrvatske srednjovjekovne književnosti. Kroz svoja četiri razvojna stupnja, od lirsko-narativnih pjesama preko dijaloških i dramatiziranih plačeva do crkvenih prikazanja u njihovu najrazvijenijem obliku, cikličkim prikazanjima, s petnaestak djela i ukupno oko petnaest tisuća stihova pasionska su prikazanja začetak hrvatskoga dramskog stvaralaštva. Nastala su u gradovima duž istočnojadranske obale (Novi Vinodolski, Osor, Zadar, Tkon, Hvar…) na starohrvatskom i srednjohrvatskom jeziku (čakavsko narječje, uglavnom ikavski govor), a pisana su najčešće glagoljicom.

Pored toga, diljem katoličke Europe pasionska su prikazanja po broju djelâ i stihova bila jedan od najopsežnijih književnih žanrova od 14. do 16. stoljeća. Njihovu je razvoju pripomogao niz pogodnih okolnosti, u tančine kojih ovdje ne mogu ulaziti. Tek ću naznačiti da od 12. stoljeća dolazi do promjene u načinu prikazivanja Sina Božjeg, pri čemu je naglasak na njegovoj ljudskosti [Izaijin „čovjek boli“ (Iz 53, 1–11)]; romanički prikaz Krista pobjednika nad smrću (lat. Christus victor) postaje naturalistički Krist koji pati (lat. Christus patiens). Intenzivna posvećenost počovječenju Mesijine pripovijesti dovela je do stvaranja brojnih tekstova na narodnim jezicima (vernakularu) umjesto na latinskom radi lakše dostupnosti laicima. Također, bogatstvo urbanih sredina, primjerice u sjevernoj Italiji i sjeveroistočnoj Francuskoj, omogućilo je održavanje predstava koje su zahtijevale velik prostor za pozornicu i gledalište te mnogo utrošena vremena, umijeća i resursa. Dok se najveće hrvatsko cikličko prikazanje, Muka Spasitelja našega iz 1556, sastojalo od 3664 rimovanih osmeračkih stihova i izvodilo se tijekom tri dana (na Cvjetnicu, Veliki četvrtak i Veliki petak), najveće francusko, Djela apostolska Simona Grébana iz 1460–1470. obuhvaćalo je velebnih šezdeset tisuća stihova, a njegova se izvedba protezala punih 35 dana. U tom svjetlu, s pravom je istaknuo Émile Mâle: „Kristova je pasija sačinjavala najuzbudljiviji, neprestani, posvemašnji i univerzalni spekulativni interes srednjeg vijeka.“

Muka Spasitelja našega, Zbornik prikazanja iz 1556, list 57b

U skladu s tim glavna je nakana ovog članka osvijestiti znanstvenu i širu javnost o vrijednosti pasionskih prikazanja kao dragocjenih vrela za proučavanje emocija u povijesnom kontekstu. Naime, povijest emocija izdašno je, uzbudljivo, intrigantno i zahtjevno područje, koje zadire u širok raspon disciplinā, poput filozofije, teologije, psihologije, književnosti, povijesti umjetnosti, kulturnih studija te teatrologije i izvedbenih praksi. Premda je staro svega nekoliko desetljeća, to polje bilježi neprestani napredak i razvoj, stoga se zbog njegova nagla procvata vodeći stručnjaci, poput Barbare Rosenwein, Williama Reddyja te Petera i Carol Stearns, slažu u konstataciji kako svjedočimo stanovitom „emocionalnom obratu“ (eng. emotional turn). Dapače, upravo je jedno od najvažnijih dostignuća suvremenih humanističkih znanosti otkriće da poput svakog ljudskog iskustva emocije imaju povijes(nos)t koja se mijenja s vremenom i za njome se može tragati u povijesnim vrelima.

Fizička i ekstatička ljubav

Emocija kojoj sam posvetio višegodišnji znanstveni rad jest ljubav. U svojoj sam doktorskoj disertaciji naslovljenoj Fizička i ekstatička ljubav u hrvatskim srednjovjekovnim crkvenim prikazanjima na primjeru lika Djevice Marije analizirao djela navedenoga žanra u kontekstu fizičke (grkotomističke) i ekstatičke (bezinteresne) ljubavi. Ta je dva oprečna koncepta razradio francuski isusovac Pierre Rousselot marljivo proučivši oglede srednjovjekovnih crkvenih mislioca u studiji pod naslovom Problem ljubavi u srednjem vijeku iz 1908. Prva, fizička ili grkotomistička ljubav, koje su zagovornici bili, između ostalih, Aristotel (384–322. pr. Kr.), sv. Augustin (354–430), Hugo od sv. Viktora (o. 1096–1141), sv. Bernard (1090–1153.) i sv. Toma Akvinski (1225–1274), temelji se na sklonosti prirodnih bića da traže vlastitu dobrobit i pronalaze je u ljubavi prema drugima i prema Bogu, te uz to podrazumijeva sklad i jedinstvo ljubitelja i ljubljenoga. Nasuprot tome, ekstatička ili bez­interesna ljubav odlikuje se dvojnošću ljubitelja i ljubljenog, nasilnošću ljubavi, iracionalnošću i samovoljnošću. Promišljanja o njoj mogu se primjerice naći u spisima sv. Alberta Velikoga (o. 1193–1280), Abelarda (1079–1142), sv. Aelreda iz Rievaulxa (1110–1167), sv. Bonaventure (1221–1274) i bl. Ivana Dunsa Škota (1266–1308).

Muka Spasitelja našega, Zbornik prikazanja iz 1556, list 59b

Gotovo je cjelokupni korpus hrvatskoga pasionskoga stvaralaštva prikupljen i objavljen 2010. u omašnoj antologiji Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo: pjesme, plačevi i prikazanja na starohrvatskom jeziku, koju su priredili Amir Kapetanović, Dragica Malić i Kristina Štrkalj Despot. Kao što je rečeno, djela toga žanra razvijala su se u četirima susljednim etapama: kroz lirsko-narativne pjesme ili dramske laude poput Pisan ot muki Hristovi (84 stiha, Pariška pjesmarica, okolica Splita, 1380), dijaloške plačeve ili dijaloške pjesme poput Prigovaranja blažene Dive Marije i Križa Isusova (92 stiha, Trogirska pjesmarica s kraja 16. stoljeća), dramatizirane plačeve ili dramatizacije poput onih u Klimantovićevu zborniku I. (1120 stihova, Lukoran na Ugljanu, 1501–1512) i II. (1120 stihova, Lukoran, 1514), te u konačnici kroz crkvena prikazanja ili skazanja (razvijena ciklička prikazanja) poput Muke Spasitelja našega (3664 stiha, Zbornik prikazanja, okolica Novog Vinodolskog, 1556).

U tim se djelima Nazarećanin žrtvuje za čovječanstvo, a njegova majka nastoji ga u tome spriječiti te umrijeti zajedno s njim ili umjesto njega. Oni kao protagonisti zapodijevaju dijalog u kojem ga ona kumi i moli, a ne preza ni od prijetnji vlastitom pogibijom, da sačuva svoju ovozemaljsku egzistenciju na račun one na nebesima, dok Spasitelj svoju izbezumljenu majku nastoji utješiti, duhovno okrijepiti i ljubazno joj objasniti da prima na sebe križ i prinosi najveću žrtvu kako bi čitavom ljudskom rodu podario otkupljenje grijeha i život vječni. Svojom analizom ustanovio sam kako pritom lik Isusa Krista sebedarnom žrtvom na križu iskazuje sve osnovne odlike fizičkoga koncepta ljubavi, dok Bogorodičin lik prosvjedujući izražava kvintesencijalne osobine ekstatičkoga koncepta ljubavi. Štoviše, artikulirani iskazi spomenutih koncepata protežu se kroz gotovo sva djela hrvatskoga pasionskog žanra i prožimaju ih prelazeći usto i na druge likove, poput Ivana i Marije Magdalene. To otkriće na argumentiran način opovrgava uvriježena stajališta o navodnom nedostatku dramskoga sukoba u njima, kao i o tome kako nemaju prave umjetničke vrijednosti jer su njihovi sastavljači tobože bili nevješti, neobrazovani ljudi. Naprotiv, udubimo li se pomnije u tekstove, uvidjet ćemo da kao što je doajen kroatistike Nikica Kolumbić ocijenio, protagonisti najčešće izražavaju i prenose učene teološke zasade i poruke.

Uistinu, promatrajući hrvatsku pasionsku poeziju i crkvena prikazanja u kontekstu fizičke i ekstatičke ljubavi, nama naočigled rastvara se, poput kriptična diptiha konačno izvučena na svjetlo dana, dosad posve nezapažena drama. Njihov sukob ne samo da pridonosi razvoju dramatske napetosti već izmjeničnim replikama protagonista tvori njezino ishodište. Bez tog saznanja argumentirano tvrdim da jednostavno ne bismo bili u mogućnosti pojmiti djela toga žanra u njihovoj čuvstvenoj, duhovnoj i spoznajnoj sveobuhvatnosti. Nadalje, usporedivši rezultate svoje analize s nekima od najčuvenijih pasionskih prikazanja s europskog zapada (Cena et Passione di Christo, Das St. Galler Passionsspiel, Le Mystère de la Passion, York Plays...) ustvrdio sam kako su se fizička i ekstatička ljubav na gotovo istovjetan način očitovale i u tim djelima. Ističem da takvo interdisciplinarno istraživanje, tumačenje i vrednovanje srednjovjekovnih književnih izvora, koje se bavi poviješću emocija, odnosno ljubavi, nikad dosad nije bilo poduzeto u hrvatskoj historiografiji.

Krist

•      Sad sam prišal na ’vo vrime
da se uzvisi Božje ime.
To mi j’ tribi i svaršiti,
narod č(lově)čski odkupiti
s prolijanjem karvi moje
i semartju tolikoje.
(623–628)

•      Draga majko, ni podobno,
nije Otcu to ugodno,
da prij umreš ne budući
vrata rajska gdo odprući,
(733–736)

•      Majko, ništar ne naprudiš,
 neg ča život svoj već trudiš,
to je tribi izvaršiti,
 voļu Otca ispuniti!
Ako ja to ne učinim,
veće nisam ja ńegov sin.
(815–820)

•      Ni skončanje, majko mila,
neg spasenje sega svita
i tvoj život vikovični
kim su otci v limbi dični,
da put svaršim i moju voļu,
ja te ovo, majko, moļu,
da budem častan na ’vo[m] puti,
ti me, majko, blagoslovit hoti.
(825–832)

•      bud’ blaženo ono tilo,
 ko me nosi, sveta Divo!
(865–866)

Marija

•      Ajme, sinko, ča me koļeš?
Vid’, narod ov odkupit moreš
prez prolitja tvoje karvi
 za Adamov on grih parvi.
(659–662)

•      “Poštuj oca i tvu mater!”
To je, sinko, on tvoj psalter.
(…)
jer ne mogu ja prez tebe,
sinko, živit ja o sebi.
Zato ti si me živļenje,
ne budi mi umorenje!
(675–686)

•      Slatki sinu, daj me smarti
prija neg jet budeš va varti,
al’ čin’ da tva smart ne bude
pogarjeno grozno vsude,
(721–724)

•      Ojme sinko, ojme tuga,
mati sam ti, a ne sluga!
(749–750)

•      Gdo me oće pomagati,
oh, nesrićna ka sam mati?
Znam da mi je umriti,
da b’ mi daļe ne živiti,
neka da bih ne vidila
smarti i rane tvoga tila!
(809–814)

•      Moja glavice, prim’ moj celov,
ki ti dajem, i blagoslov,
(843–844)

Da bih dočarao žustrinu i dramatičnost očitovanja fizičke i ekstatičke ljubavi u pasionskim prikazanjima, donosim ovdje isječke iz dijaloga vođena između Sina Čovječjega i Majke Božje iz Muke Spasitelja našega, koji se inače proteže kroz gotovo 300 stihova (585–876).

Scena razgovora Djevice Marije i Krista u sklopu Škofjeloškoga pasijona u ožujku 2015. / Snimio Ivan Missoni

Iz svega predočenoga proizlazi da su hrvatska pasionska prikazanja prvorazredni primjer kako viševjekovna domaća književna vrela mogu poslužiti za proučavanje značaja emocija u srednjem vijeku. Ako im se pristupi na znalački način, mogu se iz njih iščitati podaci o duhovnim, estetskim i misaonim zaokupljenostima toga vremena, vjerskom senzibilitetu puka te najzad ne samo o svojstvima i svrsi emocija obilato iskazivanih u prikazanjima nego i onih koje je njihovo javno izvođenje moglo pobuditi u srednjovjekovnim gledateljima. Budući da spomenuti tekstovi sadrže elemente učenih skolastičkih rasprava o ljubavi, kao i ulomke filozofskih, retoričkih i pravnih rasprava, to ukazuje kako su ih sastavljali vješti i obrazovani ljudi, a ujedno se i podiže status toga cijeloga žanra. Time se, štoviše, potvrđuje njihova neprijeporna pripadnost srednjoeuropskom i sredozemnom kulturnom krugu. Naime, imajući u vidu povezanost i ujednačenost kulturnih težnji europskog katoličanstva u srednjem vijeku, treba istaknuti da je hrvatsko dramsko stvaralaštvo, njegujući pritom izvornost i samoniklost, vjerno pratilo europska gibanja.

Dramaturgija emocija

Razmatrane su drame bile javno izvođene, najčešće tijekom Velikog tjedna, sa svrhom pružanja moralno-didaktičke pouke i pobuđivanja emocija, osobito onih vjerskog karaktera, kod okupljenoga naroda. Podudarale su se vremenski s liturgijom Velikog tjedna, ali isto tako i s obredima i običajima pučke pobožnosti (poput, recimo, glasovite hvarske procesije Za križen). Primjerice, sudjelovanje vjernikā u procesiji unutar prostora crkve na Veliki petak, kao i zastajanje pred svakom postajom križnoga puta, oživljavalo je srednjovjekovnu dramsku sliku – misterij. Vjernik se tako istodobno susretao s riječju i slikom. Tadašnja publika, po sudu Dubravke Brezak-Stamać, mora da je misterije doživljavala kao „materijalizaciju“ propovijedi. Dapače, kad je riječ o pasionskim prikazanjima i ikonografiji, njihov je međuutjecaj sveprisutan. U hrvatskim okvirima, Igor Fisković opisao je slojevite podudarnosti između književnih djelā pasionskog sadržaja s onima u slikarstvu i kiparstvu u kasnom srednjem vijeku. Mahom su to bile omiljene teme europskog zapada: raspeće, odnosno predstavljanje Kristove muke na križu, te Gospe rastužene nad mrtvim sinom.

Do 12. stoljeća kršćanska afektivna pobožnost povezala je emocije prikazane u dramatizaciji Kristove muke s pobožnim praksama u kojima su ljudi mogli meditirati, identificirati se i podijeliti patnju Jaganjca Božjega. Dramatizacije spasenjske pripovijesti pružale su tako priliku za utjelovljeni, afektivni odgovor na apstrakcije teologije. Alfred Simon nazvao je pasionska prikazanja „kazalištem zajedništva i emotivnog sudjelovanja“, jer osim što potvrđuju crkvene istine, ona imaju i obrednu dimenziju kao izvedbe od iznimne važnosti za zajednicu. Ne treba smetnuti s uma da je organiziranje tih nerijetko višednevnih događaja okupljalo čitavu zajednicu oko istog cilja. Srednjovjekovnim je vjernicima afektivna pobožnost nudila način priopćavanja svoga osjećaja pripadnosti široj kršćanskoj zajednici. Iziskujući od publike da se angažira i primjereno odgovori na prikazane emocije i sama prikazanja preobražavaju se u svojevrsno bogoštovlje. Drama tako postaje poprištem proizvodnje emocija.

Zapitajmo se kako su gledatelji konkretno mogli reagirati? Izravno obraćanje i prizivanje u svijest gorkih muka, boli i proizašle patnje kojima se Raspeti svojevoljno podvrgnuo služilo je nerijetko kao retoričko sredstvo kako bi sve one koji ta djela izgovaraju, čitaju ili slušaju nezadrživo uvuklo i umah uživjelo izravno u središte zbivanja, ispunjavajući im srca neobičnom mješavinom zahvalnosti i grizodušja. Puk radnju nije samo pratio već je u njoj i sudjelovao, postajući aktivni primatelj, ali i tumač Božje spasenjske poruke. Glavni poticaj za to dolazio je iz silnih poziva na plač, nukajući vjernike (vsi h/rst/jane) da se s razjađenom Gospom predano združe u ronjenju suza, te zbiju redove i zaštite je od njezinih naznačenih „neprijatelja“, Židova: Gdo bi mog(a)l ne plakati / gdě ga plače draga mati! (Pisan ot muki Hrstovi, 45–46), Plačite se vsi vrhu mene, / moga S(i)na lice vene! (Ja, Marija, glasom zovu, 85–86), Vapij glasom plačuć mene / jer mi tužni sardce vene, / jere ostah udovica, / zgubih sinka, nevoļnica (Mišterij vele lip i slavan od Isusa, 409–412). Ta tko od adresata ne bi prosuzio s njom, osobito kada bi za to slijedila nagrada u obliku spasenja duša:

Vi, karstjane, Bogu mili,

ki ste Gospu sad združili

tere ste š ńom protužili,

za Isusom procvilili,

on vam vsim daj vičńu slavu

i radovat se š ńim u raju,

kadi s majkom jest proslavļen

va vse vike vikom. Amen!

[Mišterij vele lip i slavan od Isusa:
623–630, Osorsko-hvarska pjesmarica:
2211–2218]

Zacakljene oči srednjovjekovnog gledatelja

Pokušajmo zamisliti prosječnoga srednjovjekovnog hrvatskog građanina, odnosno prostodušnog seljaka koji se možda prilikom izvedbe zatekao u gradu. Po svoj prilici, on je imao stanovito predznanje o obrađenim događajima, te je bio dobro verziran kroz liturgiju, osobito blagdansku, pučku predaju, i možebitno sudjelovanje u radu bratovština, čime je sabirao i nadograđivao vlastito vjersko iskustvo. Domaća su pasionska djela, kako je ustvrdio Ante Stamać, izražavala gorljivu pučku pobožnost, duboku ganutost Isusovom zemnom sudbinom, strahopoštovanje prema misteriju muke, ali i osjećaj vlastite grešnosti i smrtnosti. Osim toga, sudeći po popularnosti toga žanra i njegovoj privlačnosti, kako kod nas tako i diljem katoličke Europe, pasionska je tematika najsnažnije potresala i najdublje angažirala emocije srednjovjekovnoga gledatelja. Usto, ulijevala je puku itekako nužnu vjeru u trajnost Božje zaštite i oživljavala nadu u otkupljenje grijeha. Pregnuvši dočarati kroz njih vrhunaravnost Božje ljubavi prema čovjeku, naši su pisci-pasionci tekstovima prenijeli univerzalnu poruku požrtvovnosti i vjere unatoč patnji, gubitku i stradanju, koja se preko kralja i kraljice neba može primijeniti na život svakoga pojedinca. Po pitanju autentičnoga doživljaja prilikom scenskih izvedbi prikazanja možemo zato s pravom vjerovati da su okupljeni vjernici duboko suosjećali s predočenom patnjom i mukom, zacakljenih očiju, suspregnuta daha, skrušena srca, i svake su se godine revno vraćali izvođenjima pasionskih djela koja su im krijepila dušu, gradila njihov vjerski identitet i čvršće ih integrirala u zajednicu vjernika, ekumenu.

Kad joj Marija Magdalena priopći da je Pomazanik nadvladao smrt ili nakon katarzična susreta s uskrslim sinom, u pjesmama poput Cantilena pro sabatho (Jegda čusmo željne glasi), Uskrse Isus treti dan, Raduj se, vsaki verni i prikazanju naslovljenu Uskrsnutje Isusovo, Gospa prestaje zastupati ekstatičku ljubav i preobražava se u gorljivu zagovornicu fizičke ljubavi. Preuzevši na sebe ulogu blagovjesnice Kristova otkupljenja, ushićena Bogorodica kreće krijepiti i iscjeljivati emotivne rane njegovim sljedbenicima. Zacijeljena srca, Diva Marija posljednji je put zaječala; mater dolorosa preobratila se ponovno, kao kod Spasiteljeva rođenja, u mater speciosa, a njezine suze žalosnice pretočile su se u radosnice. Od neutješne majke postala je majka tješiteljica svim vjernicima.

U hrvatskim srednjovjekovnim pasionskim prikazanjima patnja ili pasija Sina Božjega (lat. passio) iz iskonske ljubavi prema čovječanstvu neraskidivo je prožeta s kompasijom (lat. compassio) odnosno suosjećanjem Majke Božje s njegovim mukama. Imajući u vidu netom iznesene činjenice u ovom članku, podvukao bih kako je osnovna emocija u prikazanjima ljubav odnosno preobražajna snaga ljubavi. Sveti Ivan, apostol i evanđelist, u tom smislu izjavljuje: „Tko ne voli, nije otkrio Boga, budući da je Bog ljubav“ (1 Iv 4, 8; 4, 16). U tim djelima protagonisti – Krist i Marija – kao i svi njihovi sljedbenici u stihovanu kazivanju nastoje primjerom podučiti vjernike kako treba, kao temeljnu odrednicu kršćanskog života, ispravno gajiti emociju ljubavi. Oni pritom nipošto nisu suzdržani ni pasivni, nego upravo pasionirani.