Vijenac 681

Aktualno, Naslovnica

Zagreb dva tjedna nakon najvećeg POTRESA u posljednjih 140 godina

Potres 2020. i zagrebačka baština 19. stoljeća – kako dalje

Piše Dragan Damjanović

Zagrebački Donji grad na određeni je način produkt potresa iz 1880. Tadašnja obnova grada pomogla je oporavku gospodarstva i potaknula investicije, monumentalizirala Zagreb i pretvorila ga u važan urbani centar juga Austro-Ugarske. Do čega će dovesti obnova nakon ovog potresa, pokazat će vrijeme, no nadam se da neće doći do neprimjerene gradnje u centru koja bi uništila ambijent Zagreba i da će se iskoristiti prilika za revitalizaciju

Potres od nedjelje 22. ožujka 2020. u budućim pregledima povijesti grada Zagreba, kao što je uostalom slučaj i s potresom od 9. studenog 1880, bit će jedna od prijelomnih točaka u razmatranju razvoja grada. Nažalost, uz naselja na obroncima Medvednice, u potresu je upravo povijesno središte najviše oštećeno, kako se uostalom dogodilo i pri ranijemu potresu i kako se i moglo očekivati s obzirom na zapuštenost brojnih zgrada. Ovdje ću dati okvirni uvid u stradanje u potresu Donjega grada i drugih pojedinačnih spomenika iz 19. i s početka 20. stoljeća, a donekle i povući  paralele s potresom iz 1880. i osvrnuti se na pristup u skorašnjoj obnovi grada.

Stradavanja sakralnih građevina

Trenutno se čini kako su osobito velike štete pretrpjele crkve. O oštećenjima na katedrali, odnosno na njezinu južnome tornju, već sam pisao u prethodnom broju Vijenca. U međuvremenu se ispostavilo da se mora ukloniti i dio sjevernoga tornja jer se pomaknuo u gornjem dijelu, upravo na mjestu na kojemu se raspuknuo i vrh južnog tornja, kako ne bi došlo do njegova urušavanja na svodove ili sjeverno bočno pročelje katedrale te kako bi se sačuvao.


Mirogojske arkade,  jedan od rijetkih spomenika arhitekture Zagreba koji ga čine referentnim u povijesti arhitekture 19. stoljeća, u potresu su dosta oštećene zbog zapuštenosti  /
Snimio Sanjin StrukiĆ / PIXSELL

Nažalost, južni je toranj pri padu oštetio jedan od zabata na južnom bočnom pročelju katedrale, na kojemu se i zadržao križ koji je pao s vrha. Oštećeni su i svodovi u unutrašnjosti te brojne fijale kao i tornjevi sa stubištima u svetišnom dijelu katedrale. S glavnoga pročelja nadbiskupskoga dvora pao je pak dio središnjega zabata, a s krovova dio crijepa, dok su u unutrašnjosti popucali zidovi i svodovi, zbog čega je oštećen vrijedan stilski namještaj.


Zabat pročelja franjevačke crkve na Kaptolu
s reljefom Dragutina Moraka / D.D.

Oštećene su i gotovo sve druge građevine na Kaptolu (kao i 1880). Na franjevačkoj se crkvi uočavaju pukotine na zvoniku, središnji reljef na zabatu glavnoga pročelja dijelom se urušio, a oštećeni su i svodovi u unutrašnjosti. Stradala je i sjemenišna kapela te brojne kanoničke kurije koje se nižu uz glavnu kaptolsku ulicu, kao i neobarokna zgrada Kaptolske tiskare, kojoj se urušio zabatni zid. Gotovo sve je ove do sada nabrojane građevine restaurirao nakon potresa 1880. arhitekt Herman Bollé, čiji je opus u svim dijelovima Zagreba u većoj ili manjoj mjeri stradao. Zanimljivo je da je u obama zemljotresima nešto manja oštećenja pretrpjela, u odnosu na ostale sakralne građevine Kaptola, župna crkva Svete Marije na Dolcu. Župna crkva svetog Marka na Gornjem gradu također se zasad čini manje oštećenom – popucali su joj na mjestima svodovi.


Križanje Draškovićeve i Vlaške nakon potresa,
u pozadini oštećen južni toranj katedrale / Snimio Dragan Damjanović

Donjogradske crkve, kao i donjogradske stambene i poslovne palače, stradale su u još većoj mjeri, ponajviše crkva Srca Isusova u Palmotićevoj (završena 1902). Djelo Janka Holjca, poslije gradonačelnika Zagreba, izvanredan je primjer u nas u sakralnoj arhitekturi rijetka neobaroknog stila, koji se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće počeo vraćati u Srednju Europu, dijelom i zbog povratka reda koji je bio oslonac toga stila i u ranijim stoljećima – isusovaca. Svod glavnoga broda te sakralne građevine, poznate po akustičnosti zbog koje su u njoj organizirani koncerti sakralne glazbe, djelomično se urušio zatrpavši njezinu unutrašnjost. Srećom u crkvi se nisu nalazile orgulje, trenutno su na restauraciji, a i visoki glavni oltar ostao je sačuvan.


Oštećena neobarokna crkva Srca Isusova u Palmotićevoj / Snimio Borna FiliĆ / PIXSELL

Pravoslavni hram Preobraženja Gospodnjega izvana izgleda netaknuto, no u unutrašnjosti je također pretrpio znatna oštećenja. Najviše su stradali svodovi, koji su ostali stajati, no njihovo je pomicanje dovelo do pada dijela fresaka, izvedenih relativno nedavno, između 2005. i 2007, djelo ruskoga slikara Nikolaja Muhina. Pale su gotovo u cjelini freske sa svoda prvog traveja, a djelomično i s ostatka svodova i zajedno sa žbukom zatrpale su unutrašnjost crkve i oštetile dio vrijedne historicističke stolarije.

Jedna od najdojmljivijih slika potresa iz 1880, koja je distribuirana širom svijeta putem tadašnjega ilustriranoga tiska, bila je srušena župna crkva u Granešini. U padu njezina zvonika poginuo je kapelan, jedna od dvije žrtve tadašnjega potresa. Povijest se za ovu građevinu nažalost ponovila. Nova crkva, podignuta 1880-ih po projektu Hermana Bolléa, smještena na izvanrednoj poziciji, uzvisini iznad naselja, koja se dobro vidi s bregova koji okružuju Zagreb s istočne strane, ponovno je jako oštećena – urušili su se svodovi njezina središnjega broda. Ovaj vrstan primjer neogotičkog Gesamtkunstwerka, bogato oslikan, opremljen vrhunskim radovima zagrebačkih majstora Obrtne škole nažalost je time uvelike izgubljen. Visoki neogotički oltar, zvonik i bočni zidovi ovaj put su, srećom, ostali stajati pa se nadamo da će pri obnovi i konsolidaciji građevine biti zadržani.

Nekadašnja pavlinska, a danas župna crkva u Remetama pokazuje da je jedan mudar postupak njezina obnovitelja nakon potresa, Hermana Bolléa, spriječio ponovna veća oštećenja u ovome potresu – nakon što je u potresu 1880. pao njezin barokni svod iznad glavnoga broda Bollé je odlučio, naime, izvesti daleko lakši drveni strop. Nažalost, u toj je crkvi stradao dio Rangerovih fresaka i svetište.


Prizor ispred zgrade Ministarstva financija u Katančićevoj / Snimio Dragan Damjanović

Velika šteta na Mirogoju

Među najvažnije oštećene spomenike graditeljstva Zagreba u potresu 2020. svakako treba ubrojiti i mirogojske arkade, kako se kolokvijalno nazivaju u osnovi sve građevine podignute na zapadnome rubu središnjega zagrebačkog groblja. Izgradnja arkada započela je 1879. u vezi s prenošenjem kostiju pjesnika Petra Preradovića. U potresu koji je uslijedio godinu nakon početka njihove izgradnje bile su oštećene, no neznatno, usprkos okolnosti što su se nalazile u neposrednoj blizini epicentra (kao i pri ovogodišnjem potresu), što je bio svojevrstan dokaz kvalitete rada njihova projektanta, i ovaj put arhitekta Hermana Bolléa, kao i ispravnosti njegova pristupa arhitekturi, odnosno njegova ustrajavanja da se gradi, kako se tada govorilo, iskreno, bez pokrivanja pročelja žbukom, s pročeljima izvedenima od fasadne opeke i ornamentima koji su povezani čvrsto sa strukturom građevine.

Iako je riječ o jednom od rijetkih spomenika arhitekture Zagreba koji ovaj grad čine referentnim u povijesti arhitekture 19. stoljeća, jer nijedan drugi srednjoeuropski grad nema tako monumentalni arhitektonski okvir groblja, arkade su bile iznimno zapuštene. U potresu je to dakako došlo na naplatu. Oštećene su balustrade na krovovima arkada i paviljona, kao i stubišta te lukovi arkada. I ovdje, kao i u slučaju Donjega grada, potres treba biti povod da se sanira taj ključni spomenik hrvatske arhitekture 19. stoljeća, dapače da se uvede i stroža zaštita na cijelome Mirogoju.


Razrušena uglovnica na križanju Petrinjske i Amruševe / D.D.

Stambena i javna arhitektura

O oštećenjima stambenih, stambeno-poslovnih i javnih zgrada u Donjemu i Gornjem gradu, bez u ovom trenutku još dostupne detaljne statistike, nezahvalno je govoriti. Ono što se jasno može uočiti jest da su 2020, kao i 1880, stradali brojni vatrobrani i zabatni zidovi te dimnjaci, koji su pri padu često uništavali krovišta susjednih nižih kuća i automobile na ulicama. Najbolje se to može vidjeti na slikovitome reliktu stare Petrinjske, uglovnici smještenoj na križanju s Amruševom, kojoj se urušio veći dio sjevernoga zida.


Oštećeni Umjetnički paviljon / D.D.

Stradali su brojni antologijski primjeri stambeno-poslovnih zgrada s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Palači Kolmar na Trgu bana Jelačića, djelu arhitektonskog atelijera Hönigsberg i Deutsch, jednoj od najljepših primjera kasnog historicizma u nas, morali su biti uklonjeni ugaoni tornjevi. Velika oštećenja vide se i na kućama Demeter i Popp­ović na istome trgu. Palači Rado Ignjata Fischera na Strossmayerovu trgu, jednoj od prvih ostvarenja secesije u Zagrebu, urušio se dio krova, a na krovu palače Vranyczany na uglu Gajeve i Berislavićeve ulice bečkog arhitekta Otta Hofera, dio zida. Moglo bi se ovako nabrajati do beskraja, ići od zgrade do zgrade po Zelenoj potkovi i drugim blokovima u središtu Donjeg grada. Iako na mjestima njihova pročelja izgledaju netaknuto, tek će se u sljedećim tjednima, mjesecima pa i godinama, doznavati koliko su zapravo oštećene.

Osobno, bilo me je osobito strah što se dogodilo s kućom koju je Herman Bollé izgradio i projektirao za sebe u Žerjavićevoj 4 s obzirom na njezinu zapuštenost i okolnost da uz nju nije nikada sagrađena parcela koja leži prema istoku. Fascinantno je da se na tome zidu uopće ne vide oštećenja. Bollé je očito za sebe gradio solidno i zato je u još većoj mjeri pravi grijeh da već godinama to izvanredno djelo hrvatskog historicizma čeka obnovu.


Na Trgu bana Jelačića osobito je stradala Palača Kolmar
(zgrada sa zastavom) / D.D.

Stradale su i brojne javne građevine podignute u drugoj polovini 19. i početkom 20. stoljeća. Bolléov Muzej za umjetnost i obrt, kako je dobro poznato, jedan je od najoštećenijih. Dok se glavno pročelje, osim što je s njegova zabata pao dio arhitektonske plastike, doima gotovo neoštećeno, urušio se dio krovišta krila u kojemu se nalaze spremišta. Stradao je i tek nedavno obnovljen Etnografski muzej, remek-djelo važnoga zagrebačkog secesijskog arhitekta Vjekoslava Bastla. Obližnji pak Gesamtkunstwerk i ključno ostvarenje ne samo hrvatske nego i srednjoeuropske secesije, zgrada Hrvatskog državnog arhiva (odnosno stare NSK) arhitekta Lubynskog također je pretrpjela niz oštećenja, osobito središnje kupole iznad glavne čitaonice. I Umjetnički paviljon, kolektivno djelo budimpeštanskih i bečkih arhitekata (Korb & Giergl, Fellner & Helmer), sjajan primjer arhitekture fin-de-sièclea, čija je obnova također tek nedavno dovršena, pretrpio je niz oštećenja, doduše ne toliko na pročeljima (dio tornjića sa strana kupole napukao je) koliko iznutra. Stradala je i središnja zgrada HAZU-a, djelo Friedricha Schmidta, a još više današnja Bolléova knjižnica HAZU-a (nekada Lučbeni zavod Sveučilišta) te Hrvatski glazbeni zavod u Gundulićevoj i Hrvatski školski muzej na Trgu Republike Hrvatske. Središnja zgrada Sveučilišta, djelo bečkog arhitekta Ludwiga von Zettla, u unutrašnjosti je toliko oštećena da je trenutno neupotrebljiva. I najveća javna građevina koju je podigla hrvatska Zemaljska vlada u nagodbenom razdoblju povijesti Austro-Ugarske, palača Odjela za unutrašnje poslove i sabora (danas Sabor RH), djelo zagrebačkih arhitekata Lava Kalde i Janka Kolarića, proglašena je privremeno neuporabljivom. Obližnje sijelo Kršnjavijeva Odjela za bogoštovlje i nastavu sa Zlatnom dvoranom također je oštećeno, no u manjoj mjeri.

Stradale su i monumentalne javne građevine koje su podizali budimpeštanski arhitekti u Zagrebu. S glavne pošte u Jurišićevoj pao je zabat. Pao je i dio arhitektonske plastike sa zgrade Ministarstva financija (arhitekt Lajos Zobel). Golema secesijska ukrasna vaza koja je uništila auto parkiran sa sjeverne strane zgrade, uz urušeni toranj (odnosno uskoro tornjeve) zagrebačke katedrale i uklonjene tornjeve palače Kolmar ostat će zasigurno jedan od simbol stradavanja grada 2020.


Oštećeni krovovi Gornjeg grada s tornjem crkve svetog Marka i kupolom zgrade Hrvatskog sabora / D.D.

Kada bi kojim slučajem mogao vidjeti sve te popadale skulpture, vaze, zabate, tornjeve, kupole, balustrade i koliko su štete napravili automobilima, pročeljima, krovovima i na ulicama (dakako davno pokojni) bečki arhitekt Adolf Loos, vjerojatno bi citirao naslov svog poznatog teorijskog djela Ornament i zločin. Možda će to nekima služiti i kao povod za dodatnu „purifikaciju“ središta Zagreba. Ja ipak mislim da ornament postaje opasan samo kada se ne održava i kada se zaboravi na protupotresne mjere. Iako oštećenja u nekim budućim potresima u Zagrebu nećemo moći svesti na nulu, moramo biti svjesni da će se oni dogoditi i s tom sviješću obnavljati zagrebačku arhitektonsku baštinu.

Oprezno s obnovom

Prvi izvještaji o zemljotresu od 1880. govorili su o golemoj šteti. Pisalo se tako da će se sve kaptolske kurije morati srušiti jer da su posve neupotrebljive. Na kraju su srušene samo dvije. Talijanske novine javljale su pak da su potpuno uništena dva grada u Hrvatskoj – Agram i Zagabria! Na kraju se ispostavilo da dakako nije uništen ni (taj) jedan.

Kada se panika stišala, pokazalo se općenito da oštećenja nisu tako velika kako se prvotno pretpostavljalo. Nadam se da će se isto pokazati i u slučaju potresa od 22. ožujka 2020. Nadam se kako zbog svih onih koji su morali napustiti svoje domove, tako i zbog Zagreba. Jer, nakon ljudi, baština Zagreba najveći je i najvažniji kapital koji ovaj grad ima.

Zagrebački Donji grad, kako je dobro poznato, na određeni je način produkt potresa iz 1880. Obnova koja je uslijedila već od kraja te godine pomogla je oporavku gospodarstva u gradu nakon velike gospodarske krize započete 1873. Potaknula je investicije koje su postupno monumentalizirale Zagreb i pretvorile ga u jedan od najvažnijih urbanih centara južnoga dijela Austro-Ugarske. Do čega će dovesti obnova nakon nedavnoga zemljotresa, vidjet ćemo u sljedećih nekoliko godina. Nadam se samo da se ovaj događaj neće iskoristiti za neprimjerene pretjerane gradnje u središtu koje bi uništile ambijent Zagreba, te da se istodobno neće propustiti šansa da se centar Zagreba revitalizira na prikladan način.

Treba podsjetiti da se pri obnovi nakon potresa 1880. išlo u brojne radikalne zahvate. Što iz straha od urušavanja građevina (ponajprije prisutnoga u vezi s katedralom), što zbog estetskih principa vremena koje je proklamirao prvi hrvatski povjesničar umjetnosti Iso Kršnjavi, u sljedećim su desetljećima nedvojbeno učinjene neke pogreške pri obnovi povijesnih građevina. Arhitektonska transformacija niza crkava, izbacivanje starije opreme, u režiji Kršnjavija i Bolléa, i danas su kritizirani. Nadam se da smo iz toga naučili lekciju i da se slične radikalne intervencije neće ponoviti.

Posljednjih nekoliko godina svjedoci smo snažnoga rasta turizma u Zagrebu. Glavni grad bilježio je veće stope rasta turističkog prometa od cijele države, uključujući i turističke meke na obali. Sada je pravi trenutak da se upitamo zašto su ti turisti dolazili. Mislim da je jasno da ih je na prvome mjestu privlačila sačuvana povijesna jezgra grada u kojoj su mogli uhvatiti nešto od duha stare Srednje Europe. Obnovi središta grada, sudeći po zakonu koji se trenutno nalazi u javnoj raspravi, pristupit će se vrlo brzo. Na nama je da ne dopustimo da pritom središte Zagreba postane igralište za građevinske špekulacije, da od njega nemaju koristi samo pojedinci, već cijelo društvo. U svakoj sličnoj situaciji dio poduzetnika vidi priliku za zaradu, i to je legitimno, ali i njima i svima treba biti jasno da ako se uništi ambijent središta Zagreba, ako se uništi njegov specifični urbani identitet, koji na prvome mjestu tvore ne pojedinačni objekti već čitavi gradski blokovi, taj prostor neće više biti privlačan za turiste i time neće imati ni onaj gospodarski potencijal koji je prije imao.

Borba za veću zaradu na račun potresa, borba za uvećanjem vrijednosti zemljišta s novom gradnjom, na kraju bi mogla dovesti do uništenja povijesnih ambijenata te naposljetku ne povećanja već smanjenja vrijednosti investicija i njihove potpune neisplativosti. Ni ekonomska logika dakle ne ide u prilog velikim rušenjima i uklanjanjima građevina u središtu Zagreba.

Čuju se ovih dana kritike na račun povjesničara umjetnosti kao struke koja sve želi čuvati na račun razvoja. Situacija je upravo suprotna. U vremenima kada je Zagreb velikim dijelom dezindustrijaliziran mnogi su kruh našli upravo u baštinskom turizmu, kao iznajmljivači, kao turistički vodiči, organizatori raznih kulturnih manifestacija. Povjesničari umjetnosti, konzervatori, arhitekti i stručnjaci brojnih drugih struka koji su aktivno radili na očuvanju povijesne jezgre to su im omogućili. Nemojmo stoga iskoristiti ovaj tragičan događaj da u trci za brzom zaradom upropastimo ono što su generacije prije nas stvorile i očuvale.

Dragan Damjanović redoviti je profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti
Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Vijenac 681

681 - 9. travnja 2020. | Arhiva

Klikni za povratak