Poezija potresa

U jutro 6. travnja 1667, prije točno 353 godine, cunami je u nekoliko valova pogodio dubrovačku luku, prevrnuvši i potopivši lađe i čamce, oštetivši utvrdu sv. Ivana. Veza potresa i mora drevna je i posvuda proširena. Tales je mislio da svjetsko kopno leži na moru i da ga ono ljulja poput broda te da tako nastaju potresi; Seneka je smatrao glupom pomisao da bi stijene plutale na vodi pa je odbio tu teoriju, začudno blisku današnjim predodžbama, no da voda ima neke veze s potresima, mislio je i Demokrit, a i Anaksimen, koji je smatrao da ih izaziva izmjena suhoće i vlage. Japanci su pripovijedali da potrese uzrokuje praćakanje divovskog soma Namazua, a Grci su vjerovali da je potres u djelokrugu Posejdona pa ga Homer i u Ilijadi i u Odiseji naziva zemljotrescem; zbog povezanosti Posejdona s konjima postoji osnovana sumnja da je trojanski konj zapravo prerušen zemljotres, odnosno da desetogodišnju grčku opsadu nije okončalo Odisejevo lukavstvo, nego prirodna katastrofa, poput one koja je pogodila Dubrovnik.

Dubrovnik je 1667. pogodio razoran potres

Deset sekundi trajao je razorni potres u Zagrebu 1880, kako je zabilježio August Šenoa, točno koliko i ovaj recentni. Ali dok potres traje – to „rikanje podzemnog vatrenog zmaja“, kako kaže Šenoa, ta „podzemna oluja“, kako kaže Plinije Stariji – svaka sekunda čini se kao vječnost. Jedan svećenik u crkvi Male braće tijekom dubrovačkog potresa stigao je izgovoriti samo passio domini nostri Iesu Christi secundum („prema muci Gospodina našeg Isusa Krista“), ali drugi su uspjeli izgovoriti čitavu molitvu Oče naš, a neki čak i Vjerovanje, pretpostavljamo ono kraće, apostolsko, a ne nicejsko-carigradsko. U pisanoj povijesti Hrvata zagrebački i dubrovački potres bili su najjači, i o njima najviše znamo. Šenoa je, recimo, uočio da se svjetiljka njihala u smjeru istok-zapad, a također je nabrojao da je u osam dana bilo ukupno 27 potresa; zanimljiva je i njegova opaska da su Zagrepčani bili omamljeni, blijedi, napetih živaca i u vrućici, da ih je, ukratko, zahvatio delirij – i mi danas osjećamo isto, samo bismo to stanje nazvali masovnom psihozom; Frano Bobaljević iz Dubrovnika, primjerice, izgubio je sve svoje rođake i gotovo svu imovinu pa je sluđen pobjegao iz Grada.

Dva zemljotresa, a kako različita sudbina gradova. Procijenjena snaga dubrovačkog potresa bila je 7,2 stupnja po Richteru, što znači da je bio deset puta snažniji od zagrebačkog, čija se razorna moć očitovala u 6,2 stupnja. U Zagrebu su poginula samo dva građanina, pa se i njihova imena znaju – bili su to litograf Stanić i bankovni službenik Lavoslav Smetana – a točno 29 ljudi bilo je teško ozlijeđeno; u Dubrovniku je izginula gotovo polovica stanovnika, njih dvije tisuće, zatrpani u kućama, pod stijenama što su se odronile sa Srđa, u naknadnom požaru, onako kako je to opisao Jaketa Palmotić Dionorić u epu Dubrovnik ponovljen: „A u gustom crnom oblaku, čim sve ujedno pade i sruši, sunce sakri svoju zraku i sve od svudi prah zaduši.“

U Zagrebu je osim crkava i javnih zgrada stradalo točno 1758 kuća – 485 bilo je određeno za rušenje, 462 bile su oštećene teško, a 451 manje; u Dubrovniku se srušilo uglavnom sve, uključujući i katedralu u kojoj je tada, na Veliku srijedu, bilo stotinjak ljudi; preživjeli su tek samostani i crkve dominikanaca i franjevaca, doduše bez krova, crkva svetog Vlaha, crkva svetog Spasa, Sponza i zidine. Petar Kanavelić ovako je opisao destrukciju: „Iako blago moje milo, crkve, dvori, kuće, zgrade u pepeo se obratio i već mi ga nije sade.“ U Zagrebu je nakon potresa na kolodvoru bilo prodano 3800 putničkih karata; iz Dubrovnika su pobjegli svi. Doprinos za obnovu Zagreba dali su car i kralj Franjo Josip i papa Lav XIII, a pomoć je stizala iz cijele Austro-Ugarske i Europe; Dubrovnik je podigao na noge, vlastitim novcem, ali i okretnošću, isusovac i diplomat Stjepan Gradić iz Rima, komu je Bernard Giorgi napisao ove potresne riječi: „Nijesam kadar da vam opišem naš rasap, jer nemam sigurna mjesta da naslonim glavu. Ruševine, vatra i pljačkanje svršili su grad.“

Jaketa Palmotić Dionorić opisao je rasap apokaliptičnim stihovima: „A u gustom crnu oblaku mnogo dana gladovasmo, bojasmo se i strašismo, smrt prid očim sveđ gledasmo, sve što imasmo izgubismo: grad, rođake, blago i zlato, i svu slavu našijeh dika, i s tijem biće još bogato, ke među nam bješe od vika, ter smo sada svi ostali lačni, goli i ubozi, i na ništa tako pali da od glada ginu mnozi.“ Zvuči kao lamentacija starozavjetnog proroka Jeremije, i to ne slučajno: potres priziva apokalipsu. Starozavjetni prorok Amos u 8. stoljeću pr. Kr. navodi da piše dvije godine nakon potresa, i doista na više mjesta spominje urušene kuće, povezujući te grozote s Danom Gospodina, njegovim gnjevnim ukazanjem; Bog se, uostalom, na Sinaju objavio sa zemljotresom, a pucanje zemlje i otvaranje rasjeda – uočeno i u Dubrovniku – opisano je u biblijskoj Knjizi brojeva. I Evanđelja završavaju potresom koji je popratio Kristovu smrt, čime je otvoreno novo poglavlje spasenja. Kada Dante počne silaziti u Sedmi krug, gdje Minotaur čuva nasilnike, naiđe na dojmljiv odron, koji ga podsjeti na neku sličnu kamenu lavinu na rijeci Adige. Vergilije ga je uputio da je taj infernalni odron nastao upravo od spomenutoga novozavjetnog potresa – kada je Krist sašao nad Pakao, kako stoji u Apostolskom Vjerovanju, i kada je iz Podzemlja izveo brojne duše, napose starozavjetne proroke i pravednike, te ih uveo u Nebo.

Unatoč razlikama između dubrovačkog i zagrebačkog potresa, jedno je isto: nakon paklenskog iskušenja oba su grada dobila novi izgled. Pregrađena je katedrala na Kaptolu i prilagođena za milijunski grad, kojem i danas služi, a udareni su i temelji Donjem gradu s parkovima i reprezentativnim zgradama, dok je Dubrovnik dobio nove crkve i palače, uobličen u remek-djelo kakvo danas spoznajemo. Doduše, kako smo nedavno osjetili, sve to ipak stoji na vodi.