Poezija je uvijek potrebna

Otkad se pojavila na poetskoj sceni 1998. zbirkom Pisaljka nekog mudraca do danas Ana Brnardić afirmirala se kao vlasnica jednog od najsuptilnijih i najmoćnijih pjesničkih glasova. Sintagma koja o njoj kaže da ima „motore na pogon od cvijeća“ zato je izvrsno opisuje, njezinu biofilnu liriku, njezinu začudnu metaforiku, bajkovitu atmosferu njezinih stihova, njezin odnos prema poetskome svijetu i tekstu. U izdanju Hena-com objavila je novu zbirku Vuk i breza pod uredničkim vodstvom također iznimne pjesnikinje Dorte Jagić.

Snimio Nikola Kuprešanin

Ovaj razgovor vodimo u posve nevjerojatnim okolnostima, u vrijeme pandemije COVID-19 virusa, nekoliko dana nakon razornog potresa što je zadesio naš grad, naš Zagreb, u kojemu je tragično stradala petnaestogodišnja djevojčica. S obzirom na to da je vaša zbirka Vuk i breza posvećena uvelike i temi majčinstva, koliko bi ona izgledala drukčije da je nastajala nakon ovih nemilih događaja?

Nekoliko desetaka puta počela sam sastavljati odgovor na ovo pitanje. Svaki čas bi odgovor preuzeo drukčiji smjer, ali nikad ne bi završio cjelovitom rečenicom. Između ostalog i zato što se i dalje trese tlo, jer mislim na krovove s polomljenim dimnjacima i ljudima koji pod njima jure u dućan na tri dopuštene minute, i jer rad od kuće podrazumijeva izmišljanje nekoliko novih parova ruku koje još nisu koordinirane. Ali i zato što sam najviše od svega sada svedena na zebnju.

Zbirka Vuk i breza je, neovisno o ovim događajima koji nas polagano, temeljito, dubinski mijenjaju, čija sedimentacija nije još ni započela, koji još imaju oblik nijemih usta, završila svoj krug prije, i da je nastala kasnije, sigurno bi preuzela neku gestu, novu nijansu i novu boru za koju je zaslužno vježbanje novih pokreta zbog novih okolnosti, a koji se onda neprimjetno uvuku u tektoniku jezika. Nakon pisanja Vuka i breze osvijestila sam mnoge zamračene teme, prostore koje sam si tijekom vremena zaključala, započela sam polaganu borbu sa samom sobom i uživala u upiranju barem blaga snopa svjetla u te prostore čijih se eksplikacija još uvijek malo strašim, ali shvaćam da je to važno u pisanju – osvještavanje otpora prema sebi u sebi – otpor koji se ponavlja od djetinjstva, a određuje ga društveno nametnut sram i suptilno kažnjavanje bilo kakvih otklona.

Izvanjski događaji imaju silu koja utječe na iglu u tebi na način da ova ispisuje nepredvidive linije. Ali taj ispis dobijemo nakon nekog vremena, nakon hlađenja, ali i nakon provjere samih sebe u tuđim iskustvima i rečenicama drugih. I ova pandemija i potresi radikalna su destabilizacija, ispadanje iz putanje i prihvaćanje lebdećeg, lutajućeg statusa. Važno je pažljivo bilježiti sve sada, osobito sada kad nikad kao prije nisam svedena na instinkt i tjeskobu. Važno je prije svega i ogledanje u tekstovima drugih, jer vjerujem da se iskustvo artikulira samo u tom susretu.

Nikad se kao sada nisam više nadala dobrim promjenama i stanovitom nužnom svrgavanju pogrešnih ljudi predugo na položajima moći, i redefiniranja tog položaja uopće. Iz perspektive katastrofe, oni napokon izgledaju neodrživima i nemoćnima. Barem ta nada da prirodna katastrofa ne trpi ljude nahvao donosi neko uporište u ovom svakodnevnom protresanju plitko ispod grada.

Dobivaju li već napisane pjesme nakon takvih presudnih, sudbonosnih događanja novu dimenziju, nova značenja?

Kao čitateljica, tekstove doživljavam kao neku vrstu poroznog tkiva koje prima, koje donekle prožima iskustvo i sve znanje koje čitatelj/ica sa sobom nosi, što je dakako promjenjivo i što se tijekom vremena preslaguje. Tekstovi su živi jer ih čitaju i tumače nestalna, prolazna bića u pokretu. Svako ljudsko iskustvo, vjerujem, može potencijalno biti sudbonosno, može biti vijak koji je pokrenuo dotad nepokretan stroj. Katkad ni ne mogu reći sa sigurnošću kad sam pokupila neki vijak koji mi je otvorio, nakon dugogodišnjih napora, recimo, poeziju Paula Celana, ali to pamtim kao tektonski poremećaj u svom životu. Neki su tekstovi naizgled manje porozni od drugih. Ali kad se udaljiš od njih, približiš se drugima i ovi drugi ih polagano, postupno, počinju otključavati, pa odjednom naiđeš na otvoren prolaz. Doduše, meni su još veći izazov demetaforizirani pjesnički tekstovi, tzv. stvarnosna poezija. Da bih doista proniknula u nju, trebat će mi još vremena za slamanje raznovrsnih otpora u sebi i još mnogo pjesničkih sugovornika koji će me drugim putem do nje povesti.

Svi su tekstovi na provjeri vremena, ma što to vrijeme nosilo sa sobom. I tekstovi se vraćaju, poseže se osobito za onima koji u nekom času nude odgovor na zbilju. Pjesme u Vuku i brezi nastale su lako jer su posljedica duge sedimentacije, ali istovremeno žudnje da se kreće dalje i dalje. Kako će one povratno djelovati na čitateljicu/a u ovim okolnostima – mogu zasad nagađati.

Jednom ste rekli da kad pišete novu knjigu, uvijek krećete ispočetka, jer u tom času niste sigurni tko ste, to u pisanju morate provjeriti. Tko je sada Ana Brnardić nakon ove objavljene knjige?

Iznova rastavljena na dijelove, uz magličasto sjećanje na potpunost dok sam pisala tu knjigu. Ono što je ipak proizašlo kao čvrsto i neopozivo iz tog iskustva jest volja da krenem dalje u istraživanje, da rujem po svim otporima koje sam zidala tijekom mladosti. Jedna od krutosti koju sam odnjegovala u sebi bila je obrana od finih i učinkovitih strategija patrijarhata, obrana, ne akcija.

Koliko naslov određuje zbirku, odnosno kako je baš pjesma Vuk i breza postala naslovna i zašto?

Naslov uvijek izabirem nakon završetka rukopisa, jer ga ne doživljavam kao početni zadatak, nego kao neku gestu, nešto dinamično što može sad ovako a sad onako povezati sve tekstove u zbirci – ali uloga mu jest povezujuća. Kad sam razmišljala o naslovu, htjela sam da ne bude eksplikativan, ali da ima nosivost naslova knjige, prije svega zvučnu, da se primi sluhom. Nisam time upisala pjesmu Vuk i breza u centar zbirke, ona ima svoj naslov, a zbirka malo premješten svoj, homoniman. Naslov zbirke u ovom slučaju možda najpouzdanije svjedoči o mojoj opsesiji bajkama kao ishodištima čitateljskog/spisateljskog/djevojačkog/ženskog/promjenjivog identiteta.

Knjigu otvara pjesma Slučajno drvo i nagovještava dominantnu temu majčinstva. Takozvana biofilna lirika jedna je od konstanti vaše poetike, pa nam objasnite kako to vežete majčinstvo uz motiv stabla, odnosno uz biljni i životinjski svijet, jer mame su dunje i višnje i jagode...

Kad sam bila u majčinskoj izolaciji, tzv. porodiljnom, puno sam hodala s djetetom u klokanici po šumi blizu koje živim. Da bih si ispunila vrijeme na uvijek istim stazama, učila sam nazive na natpisima uz drveće i vježbala prepoznavanje vrsta. Tu vježbovnu formu majčinske izolacije ispunilo je, dakle, djelomično, učenje o raspoloživim stablima. Zatim su ta stabla, prepoznata u jeziku, posjećivana svaki dan, dobila nešto pitomo i prisno, na čemu doduše nisam inzistirala. Ipak su to stabla u šumi. Ali uskoro mi je u ruke došla knjiga Razgovor o stablima. Deset suvremenih njemačkih pjesnika u izboru, prijevodu i s komentarima Trude Stamać. U tom nizu sretnih slučajnosti vjerojatno su nastale i pjesme Slučajno drvo ili Osobna kora, u kojoj je niz homofonih mama-voća.

Vi ste po vokaciji i violinistica i o vašoj poeziji često se govori kao o pjesničkoj glazbi. Koliko vam je bitna ta spona poezije i glazbe, jer ne radi se tu samo o referencijama na glazbu, nego je u stihove utkan metafizički pristup glazbi.

Glazbu sam uvijek doživljavala kao umjetnost koja bliješti. Svi najjači trenuci koje pamtim u djetinjstvu vezani su uz glazbu, i to trenuci kad imaš dojam da ti se u času osvijetlila cjelina. Prije pisanja bio je niz tih glazbenih epifanija, tijekom učenja violine. One su dolazile neočekivano, u muzičkoj školi uslijed slušanja, iza zatvorenih vrata, beskrajnog ponavljanja istih par taktova Chopinove etide ili u uočavanju jednog iznenadnog savršenstva u pokretu osam ruku koji na pozornici sviraju neki od gitarskih kvarteta. To taloženje glazbenih epifanija nekad svjesno, nekad ne, prenosim u pisanje.

Cijela zbirka je, baš kao i njezin naslov, vrlo bajkovita. Zašto?

Već sam se odredila kao bajkom opsjednuta spisateljica, ali ta je opsesija ugrađena davno, obilježila je početak mog pisanja, ne pisanja bajki, nego pisanja o sebi i o svemu uokolo, uz pomoć sredstava iz usmene književnosti. Ima nešto i u tome da prve priče u djetinjstvu prenosi glas, da one imaju najprisniju vezu s glazbom, melodijom i ritmom jezika, da upućuju na ljuljanje tijela, na puls, dakle imaju neki sinkretički značaj. Nikad o tome nisam svjesno vodila računa – ti su se elementi povezivali i slijegali u meni prije pisanja, a njihovo usmeno i glazbeno porijeklo samo je učvrstilo izvor vječne inspiracije. Inspiracije i za, između ostalog, širenje prostora otpora prema idejama kojima su nas neke bajke još u djetinjstvu postavile na društveno prikladna mjesta.

Znam da planirate upustiti se u prozne vode. Otkrijte nam malo o kakvim se kratkim pričama radi?

U prozi me zanima ono čime se „bavim“ i u poeziji, obiteljski odnosi, arheološka iskapanja na tim terenima, zanimaju me razmjeri radikalne promjene unutar zadanih okvira vlastite lubanje, zanimaju me naknadna proučavanja nevještog življenja, da parafraziram dragu mi pjesnikinju S. Manojlović, zanima me otkrivanje zakopanih tajni. Međuljudski odnosi trajno me zanimaju i u prozi bih ih mogla drukčije razvijati.

I na kraju, zašto poezija u ovakvim nepoetičnim vremenima? Što ona može? Što čini?

Poezija je potrebna u svim vremenima. Što se tiče površine, njezine su čini manje ili više nevidljive, bilo da uzdrmaju, revolucioniraju ili usidre i stalože, ali u dubini, u jezgri, one djeluju.