Pariško predstavljanje Vlade Kristla

Hrvatsko predsjedanje Europskom Unijom također je bila prilika i obaveza za hrvatsko kulturno predstavljanje, pogotovo u središtima gdje takve inicijative mogu imati primjerena odjeka. Naše Ministarstvo kulture i Ministarstvo vanjskih poslova imalo je sluha za takvu potrebu, te je podržalo organizaciju izložbe slikara Vlade Kristla u prestižnom prostoru galerije smještene u Cité des Arts u Parizu. Ideja je potekla od grupe povezane s pariškom ispostavom Društva AMCA (bivših studenata zagrebačkog sveučilišta), konkretno od arhitekata Maje i Damira Perinića, kojima je poznanstvo sa slikarevom kćeri Madeleine omogućilo da spremno prikupe odgovarajući broj reprezentativnih djela istaknutog umjetnika, koji ima već neospornu povijesnu težinu i relevantnu međunarodnu karijeru, ali svakako zaslužuje još mnogo veći univerzalni odjek, a podrazumijeva se da njegovo djelo pritom još određenije bude povezano s hrvatskom modernom tradicijom.

Kristlova pjesnička zbirka na francuskom

Vlado Kristl jedan je od najizrazitijih avangardista i ništa manje naglašena nemirna, nomadska narav. Nakon njegova prevratnog djelovanja u poratnim konstruktivističkim prodorima grupe EXAT i upravo epohalnih, u svijetu nagrađenih dometa na crtanome filmu (Šagrenska koža i Don Kihot) uslijedila je politički provokativna epizoda s kratkim igranim filmom General (produkcija VIBA film, 1962), nakon čega mu je posve onemogućen rad u domovini. Našao je utočište u Zapadnoj Njemačkoj i mogućnost rada na filmu i, povremeno, na Umjetničkoj akademiji, a kao uvjereni anarhist približio se radikalnim militantnim pokretima. Eksperimentirajući u umjetnosti i u životu, miješajući discipline i medije, odbijajući konvencije i recepciju, ostvario je izniman poetski, filmski, likovni i kazališni opus u nekoliko sredina i na nekoliko jezika. U posljednjem desetljeću 20. stoljeća intenzivno se vraća slikarstvu, ovaj put figurativnom, narativnom, emotivnom, s paradoksalnim i grotesknim, ali i morbidnim i erotskim. Jednu je izložbu (i knjigu) provokativno, ironično, parodično naslovio pojmom postmoderne, ali je to u najvećoj mjeri bio raskid s iluzijama progresa i modernizma, stjecanje prava na punu individualnu slobodu i odgovarajući izraz mimo svih proklamiranih tendencija i estetsko-ekspresivnih kanona. Svoj stvaralački vijek Kristl je zaključio svojevrsnim užitkom u slici.

Slikarstvo s razmeđa milenija

Na izložbi u Parizu predstavljene su slike iz posljednjih desetljeća njegova djelovanja, iz vremena rada u njemačkoj i u francuskoj sredini, jer su jedino ta djela bila neposredno dostupna i osim toga dovoljno izazovna za svježu valorizaciju. Dakle, nije bila riječ o retrospektivnom pogledu nego o fokusiranju na slikarstvo nastalo na razmeđu stoljeća (i milenija), no izložba je bila popraćena i vrijednom dokumentacijom o umjetnikovu djelovanju, a u manjoj dvorani prikazivani su Kristlovi crtani i eksperimentalni filmovi, čime je prebačen most prema njegovim hrvatskim, zagrebačkim korijenima i dan uvid u širinu raspona. Također su posebno projicirane i dvije dokumentarne hrvatske televizijske emisije posvećene Kristlu, autorica Marine Viculin i Ane Marije Fabijan, u kojima je dobro naznačena njegova povijesna uloga u domaćoj mu sredini.

Moja kći Madeleine u Parizu, 1995.

Izložbu prati lijep i bogat katalog s mnogo reprodukcija i sa znalačkim uvodnim tekstom Jerice Ziherl, povjesničarke umjetnosti koja je prethodno priređivala manju izložbu istog autora u istarskom Novigradu i njegovu monografsku izložbu u riječkoj Modernoj galeriji. Otvaranje izložbe potkraj veljače (prije epidemije) privuklo je znatan broj naših Parižana, ali i relevantnu skupinu francuskih i inozemnih posjetilaca, a sve vrijeme trajanja posjet je bio znatan, tako da je Kristlovo stvaralaštvo određenije ušlo u krvotok međunarodne difuzije.

Kristlovo slikarstvo iz posljednje faze dijametralno je suprotno onome što je karakteriziralo njegovu egzatovsku i, potom, enformelnu osjetljivost. Umjesto posnosti i reduktivnosti, odnosno gustoće i materičnosti početaka, na kraju je na djelu euforično prepuštanje i eksplozivno korištenje ikoničnih znakova, zatim bujna i apartna kromatika, istodobno građenje i razaranje oblika. Uza sve tu je i neodoljiva zaigranost, pa i potreba da se naruga društvenom ukusu, da hipertrofiranim uokvirivanjem (i, na taj način, relativiziranjem idejnog statusa ozbiljnog slikarstva), postigne izazovni učinak, provokaciju i pobunu. Ali iza izvanjske antiretoričnosti i nihilističke pragmatičnosti stoji autentičan slikarski nerv i lirski senzibilitet.

Vlado Kristl u studiju Zagreb filma, 1960. / Foto:  Zagreb film

Zaokružen buntovni profil

Kao poštovalac Kristlovih pozitiva i negativa, kao zagovornik njegova apartnog purizma, esencijalizma, sjećam se da sam bio vrlo začuđen kad su nam iz Njemačke došle vijesti i reprodukcije njegovih tada najnovijih slika. Njegov dobar prijatelj, Ivan Picelj, premda poetički na suprotnom polu, uvjeravao nas je u vrijednost slikareva obrata, preokreta, da ne kažemo konverzije. Tipološki se radilo o grčevitim prizorima s mnogo deformiranih ljudskih figura, donekle nalik transavangardnim metamorfozama, akumulacijama bad paintinga i, pogotovo, žestini novih divljih, ali nije bilo dvojbeno da je Kristl konačno našao sebe, da je uspostavio korelative svoje nesputane osobnosti, progovorio likovnim jezikom o osobnim preokupacijama. Koliko se god to činilo neobično, zadnjim je ciklusima zapravo zaokružio svoj buntovni profil i vlastitom vitalnošću afirmirao snagu medija kojim se bavio, potvrdio da i štafelajno slikarstvo može biti i dalje suvremeno, komunikativno, relevantno, uzbudljivo.

Organizatori izložbe željeli su naglasiti i hrvatsku komponentu njegova formiranja i utjecaja. Dva dana po otvaranju izložbe priređena je stoga, dobro posjećena, književna večer u pariškom Hrvatskom veleposlanstvu, na kojoj je predstavljeno francusko izdanje Kristlove poezije, prepjevani izbor iz dviju njegovih važnih zbirki: Neznatna lirika (1959) i Pet bijelih stepenica (1961), koje su odigrale važnu ulogu u rušenju tabua prema modernističkim iskustvima. Uostalom, prvonavedenu je svojim zagovorom preporučio Jure Kaštelan, ispisujući suputnički nadahnut tekst.

Posljednji klon, 2000. / © Madeleine Krist

Zasluge za tu knjigu naslovljenu Debout dans l’infini (Stojim u beskraju) ponajprije pripadaju Jeanu de Breyneu, francuskom pjesniku i izdavaču, voditelju edicije Ollave, posebno otvorene hrvatskome pjesništvu. Zaslužna je pak naročito Martina Kramer, koja je delikatno prenijela sugestivnost lirskih tekstova. Knjigu je mjerodavno predgovorila Ana Marija Habjan. Uz spomenute koji su izdanje realizirali na predstavljanju su još govorili Vanda Mikšić, Brankica Rakić, Stanislav Habjan i potpisnik ovih redaka, koji je evocirao sjećanja na davni susret s Kristlovim hrvatskim stihovima te istaknuo njihovo nekadašnje aktualno značenje i trajni odjek.

Vrijednost pariške manifestacije posvećene Kristlu mjerit će se jačanjem svijesti o cjelovitosti njegovih inicijativa i dostignuća. Kao ne manje važan rezultat, ona je podsjetnik kako i grad njegova rođenja i središte hrvatske kulture imaju također određenih obaveza prema tome opusu. Nakon Glavanove izložbe u Umjetničkom paviljonu i Zidićeve izložbe u Rovinju (koje su okupile i primjereno vrednovale očuvanu Kristlovu hrvatsku građu) bilo bi više nego dobrodošlo, čak nužno, da Zagreb upozna i emigrantsku polovicu Kristlova djelovanja, pa da koja od prikladnih institucija prihvati i tu zadaću.