Novo stoljeće Etnografskog

Nema još konačnih podataka, ali već i prve procjene pokazuju da su u nedavnom potresu više ili manje stradali gotovo svi zagrebački muzeji. Među onima koji nisu teže oštećeni – zahvaljujući i nedavnoj djelomičnoj obnovi – nalazi se i zagrebački Etnografski muzej. Potres je tako označio kraj burnoga prvog stoljeća postojanja Etnografskog, u kojemu je Muzej mijenjao kako ustrojbene oblike, tako i poslanje, zrcaleći svojim mijenama meandriranje nastajućeg nacionalnog identiteta.

Izuzevši prve korijene, koje Etnografski vuče iz aktivnosti preporodnoga Narodnog muzeja, zasnovana 1846, temelj na kojemu stoji današnja aktivnost Etnografskog muzeja izrastao je iz djelovanja Trgovačko-obrtnog muzeja, osnovana 1904, koji je trebao poslužiti kao komunikacijski kanal između novonastajuće hrvatske industrije i drugih tržišta. Ta je koncepcija izmijenjena djelovanjem Salamona Bergera, industrijalca i trgovca proizvodima kućnog obrta, koji je naglasak stavio na međunarodnu promidžbu te proizvodne grane, pa 1919. u zgradi Trgovačko-obrtnog muzeja osnovao Etnografski muzej.

Ravnateljica Etnografskog muzeja Goranka Horjan ispred postava izložbe u povodu stogodišnjice / Snimio Filip Kos / PIXSELL

Nakon burnog rođenja i uspješnog, dugog života, približavanje stote obljetnice Muzeja učinilo je jasnim kako je ipak potrebno osuvremeniti cjelinu koncepta Muzeja, pa je 2015. otpočeo projekt obnove. Investicija je zbog opsega podijeljena u nekoliko faza, a prva faza počela je potkraj 2015: Grad Zagreb Muzeju je prepustio zgradu nekadašnje Zemaljske pivnice, smještene u jednom od dvorišta u Kačićevoj ulici, čime je riješen problem prostora muzejske čuvaonice.

Ravnateljica Etnografskom muzeja Goranka Horjan otkriva da je projekt za obnovu zgrade u Kačićevoj upravo prošao konačnu evaluaciju te je 10. ožujka 2020. sklopljen ugovor o realizaciji projekta u partnerstvu s Gradom Zagrebom, ukupno procijenjena na više od 41 milijun kuna, a većinski financirana sredstvima fondova Europske unije. „Time je Etnografski muzej postao jednom od najuspješnijih muzejskih ustanova u povlačenju sredstava iz fondova EU“, ističe ravnateljica Horjan i dodaje da je osim toga, tijekom dviju godina obnove (2017–2019) restaurirano pročelje secesijske palače Muzeja – na vrijeme za stotu obljetnicu Muzeja prošle godine. Cjelovita obnova, pored nove zgrade i pročelja, uključuje i temeljitu obnovu zgrade na Trgu Mažuranića kao i novi postav, za što će se sredstva ponovno potražiti na natječajima strukturnih fondova EU, čiju objavu Muzej čeka. „Imamo spremnu dokumentaciju i građevinsku dozvolu – samo čekamo Unijina sredstva“, naglašava ravnateljica. Ovakvi su projekti ključni za budućnost cjeline muzejskog sektora, budući da dosadašnja ulaganja u „opremanje, muzejske čuvaonice, izgradnju novih muzeja i građevinsku obnovu nisu na onoj razini na kojoj su i sami osnivači i Ministarstvo planirali, a kamoli na onoj koju bi priželjkivali sami muzeji“, napominje ravnateljica, ističući kako muzejski sektor već godinama osjeća sustavno smanjivanje sredstava uz povećano administriranje. „Potres je pokazao kako je došlo vrijeme za sagledavanje potreba većih ulaganja kako bi se zaštitila javna imovina“, kaže ravnateljica Horjan.

Međunarodna gostovanja

Uz velike planove obnove, muzej je tijekom vremena razvio bogatu mrežu razmjena, pa svake godine sudjeluje u nekoliko vrijednih međunarodnih projekata, što je nastavljeno i o stotoj obljetnici. Tako je izložba Hrvatska nematerijalna baština na UNESCO listama tijekom 2019. gostovala u Litvi, Australiji, Kini i Kanadi. Izložbeni programi za stogodišnjicu, održani u Muzeju, naglasili su dvije nosive komponente muzejskoga rada: onu edukativnu, izložbom 100 vrtića za 100 muzejskih godina, i onu prikupljačku i čuvarsku, izložbom Blago Etnografskog muzeja – 100 predmeta za 100 godina. I za 2020. napravljen je opsežan program, kaže ravnateljica: „Izložbu Tradicijske dječje igračke u Slovenskom etnografskom muzeju otvorili smo u Ljubljani u veljači ove godine. Nažalost, naše dvije izložbe na Cipru i Malti odgođene su zbog pandemije, kao i izložba Vrli novi svijet, koju smo trebali ugostiti u travnju, u suradnji s Muzejom europskih kultura iz Berlina.“

Novo stoljeće Etnografskog bit će obilježeno izazovom koji stoji pred svim muzejima: kako ispripovijedati priče važne za društvo? Kako prilagoditi muzeje svijetu koji se sve brže vrti, kako njihovu ulogu jasnije integrirati u društvo? Ravnateljica naglašava nove muzeološke principe, koji stavljaju nove zadaće pred muzejsku struku, prenoseći težište s predmeta na ljude: „Vrijednost i važnost muzejskih zbirki danas se procjenjuje kvalitetom učinka koji one imaju na publiku i korisnike.“

Raspon djelovanja etnologa, etnografa i antropologa zadire malne u sva ljudska znanja i vjerovanja; zato će djelovanje Etnografskog muzeja biti i dalje važno za propitkivanje tradicijske srži i identitetske budućnosti hrvatskoga društva. Bitno pitanje, osobito sad, kad nas je odgovornost predsjedanja Europom nagnala da se još jednom nadnesemo nad zrcalo. Jedan od odgovora na to pitanje upravo je izložba Hrvati – ljudi iza mita. Janko Šajatović Krabat i hrvatske garde u Europi, postavljena u Etnografskom muzeju krajem siječnja.

Izložba uvodi posjetitelja u dramatične okolnosti nastanka pripovijesti o Hrvatima u Tridesetogodišnjem ratu (1618–1648). Međutim, ukratko nam prikazuje i priču o jednome od tih ratnika, žumberačkom uskoku Janku Šajatoviću Krabatu, čije se ime u Saskoj i danas često spominje. Izložba nam, u neveliku prostoru, pokazuje hrvatsku ratnu nošnju koja je onodobnim Zapadnjacima djelovala toliko istočnjački, zatim mnoštvo oružja kojim su mahali i iz kojega su ispaljivali hrvatski jahači, a cijeli ophod oko izložaka prati opširni tekst stručnih suradnika Filipa Hrena, Damira Stanića i Hansa Jürgena Schrötera, popraćen nizom slikovnih priloga, o povijesti Tridesetogodišnjega rata i uloge Hrvata u njemu. Vladimir Brnardić autor je koncepta izložbe, Tanja Kocković Zaborski kustosica, a izložba je postavljena na inicijativu Monike Šajatović Bračike, rođakinje legendarnog časnika. Izložba je postavljena kao dio kulturnog i umjetničkog programa u zajedničkoj organizaciji Ministarstva kulture i Ministarstva vanjskih i europskih poslova, kojim se Hrvatska predstavlja tijekom predsjedanja Vijećem EU.

Izložba o Hrvatima u Tridesetogodišnjem ratu

Nema bolje teme za izložbu u povodu hrvatskoga predsjedanja Vijećem Europske unije negoli je ova; nema ni boljega mjesta za to od Etnografskog muzeja. Pripovijest o Hrvatima u Tridesetogodišnjem ratu – koju smo svi prvi put čuli već u osnovnoj školi – zapravo postavlja niz pitanja o nama samima. Naime, kad se stara Europa prvi put susrela s Hrvatima kao narodom, upoznala ih je kao brze, okretne jahače s turske granice. Drukčiji egzotičnim odijelom i naročitim načinom ratovanja, brkati graničari hrvatskoga baroka, dovoljno strašni da ujašu u priče za plašenje neposlušne protestantske djece, u svojem su galopu osim straha pronijeli zapaljenom Europom izum s „predziđa kršćanstva“: rubac, čvrsto zauzlan oko ratnikova vrata. Ubrzo se ta hrvatska navika proširila Europom, a rubac se pretvorio u odjevni dodatak koji do danas nosi ime protuturskih konjaničkih četa. Jesmo li, dakle, pričajući tu mnogo puta ispripovijedanu pripovijest, sebe shvatili kao ratoborne graničare ili kao začetnike modnih trendova? Jesmo li krvoločni palikuće ili neustrašivi ratnici, jesmo li prva obrana Europe ili prva izvidnica azijske divljine, jesmo li mitološki, romantični junaci ili živi, grešni ljudi? Koje su nam, zapravo, vrijednosti vodilje, koje ćemo grijehe ispovjediti – što je srž našeg identiteta? Te će napetosti, još neprovidne, biti utoliko nužnije razgolićivati kako se Hrvatska bude glasnije javljala za stolovima za kojima se donose europske odluke. A Etnografski muzej će, kao i dosad, biti jedna od ključnih poluga kojima ćemo spoznavati sebe.