Nedostajanje u zabranjenom vremenu

Sve je drukčije od subotnjega jutra, 21. ožujka 2020, otkako ne prometuju međugradski vlakovi, nakon odluke Nacionalnoga stožera za civilnu zaštitu RH, radi suzbijanja širenja koronavirusa. Prvoga dana proljeća ili na Svjetski dan poezije, ako je kojem zanesenom biću do stihova, zatvoreni su (i) željeznički kolodvori, a sve prednosti i nedostaci drmusanja tračnicama postale su uspomenom na neodređeno vrijeme.

Kada se sljedećega jutra u Zagrebu zatreslo deset kilometara pod zemljom 5,5 stupnjeva po Richteru, mnogi preplašeni sjeli su u svoje automobile i pojurili na benzinske stanice kako bi, valjda, na nekom drugom mjestu bili sigurniji. Nevozači i oni koji ne posjeduju automobil, neovisno o strahu, bili su osuđeni ostati u metropoli, provjeravajući jesu li stradali njihovi bližnji, kolika je šteta na kućama i stanovima. Petnaestogodišnja Anamarija iz Đorđićeve ulice, učenica Nadbiskupske klasične gimnazije, jedna od djevojčica iz davnoga spota Ruke grupe Ljetno kino, podlegnula je ozljedama u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj.

Ukidanje međugradskih linija u subotu te prva nedjelja bez slavljenja mise s vjerničkim narodom bili su dovoljni nasljednici ranijih odluka i drukčijega svijeta u odnosu na prethodno poznat. Potres je produbio svako mučenje s izbjegavanjem zloslutnoga virusa, preostalo je jedino – sjećati se.

Nedostaju i zatvoreni austrougarski kolodvori

Ovih karantenskih dana opraštaju se i nedostaju sva kašnjenja vlakova, pa i ona zbog kojih bi japanski strojovođa počinio samoubojstvo, a mjerodavni u Hrvatskim željeznicama odmahuju rukom kao da je riječ o sastavnom dijelu putovanja. Nedostaju prljavi, danima neoprani prozori na usporenim kompozicijama kojem god vlaku hrlili ususret, osobito na starijim vagonima, čije prozore može otvoriti jedino sportaš iz mješovitih borilačkih vještina. Nedostaju i rupičasta sjedala, probušena čikom zabranjenih cigareta, prašina koja okupira svaki kupe, nudeći opasnost zaraze kao i svaki drugi, svjetski poznatiji virus i(li) bakterija. Nedostaju sendviči s pohanom piletinom, moslavačkom salamom i podravcem, točnije njihovi mirisi rasprostranjeni putničkim „stambenim“ prostorom i trajno uskim hodnicima, gdje se jedva mimoilaze stokilaši. Noseći svaki po dva kofera. Nedostaju stereotipno započeti razgovori „Kamo putujete?“ slučajnih suputnika, posuđivanje novina, čitanje knjiga, iščekivanje prvog i najvažnijeg dolaska konduktera, razmišljanje hoće li po svemu valjana putna karta zadati kakav problem ili dodatni trošak zbog krutosti službenoga lica u pariškoplavoj uniformi.

Nije još dospjelo, ali ako kriza s koronom potraje do ljetnih vrućina, nedostajat će i izostanak klimatiziranih vagona na četrdeset Celzijevih stupnjeva, kada se žitna polja stope sa željeznom grdosijom u jedinstveni ravničarski akvarel, a svaki putnik (mimo pandemija i zemljotresa) predosjeti okus vječnosti, s naglaskom na čistilište. U onim neprolaznim trenucima vjerujem kako bi se ne samo ispržilo jaja u tavi nego i komotno skuhala juha i varivo. Jasno, potrebno je putovati najmanje dva sata za postignuće željenoga efekta – ručka. Činjenicu češćega ispijanja vode i drugih napitaka uvijek prate i fiziološke potrebe. Jamčim da prvi slobodni zahod nitko neće pronaći u svojemu vagonu, već će onaj ispravni otvoriti barem stotinu metara udaljen od kupea s prtljagom. Ako posjedujete samo jednu torbu ili ruksak, a približava se vaša stanica u polupraznom vlaku, bolje je svu opremu ponijeti sa sobom. Nedostaje i poliglotski natpis o zabrani vršenja nužde tijekom stajanja vlaka na kolodvoru, kao i onaj o crvenoj ručkici koja se smije dodirnuti jedino u slučaju opasnosti. U ovom apokaliptičnom dobu, ako jednom zabrane prestanu vrijediti, nitko neće visoku mogućnost toplotnoga udara smatrati vrijednom potezanja još više ručne kočnice.

Nedostaju i krajolici koji promiču pored onih čistijih prozora, rijeke, planine, vijadukti, mostovi, tuneli, zaigrana stoka na prostranim livadama, neobična građevinska rješenja, kakav je onaj dvorac u Markovcu Našičkom, niknuo iz Snjeguljice i drugih bajki, tenisko igralište smješteno iza staja nadomak Slavonskom Brodu, ili još bolje – nogometni teren naslonjen na željezničku stanicu u Cabuni. A tek oni austrougarski kolodvori, s plavim slovima na bijeloj podlozi kolodvorskoga imena, građevine koje teško mogu izdržati slabiji zemljotres, s trajno zabrinutim licima otpravnika vlakova, kao da ne slute kako može doći razdoblje u kojemu će biti još namrgođeniji, jer danas nikomu ne mogu mahnuti okruglom „lizalicom“ i zaželjeti sretan nastavak putovanja.

Nedostaju i kolodvori s dvostrukim imenom, Strizivojna–Vrpolje, Zdenci–Orahovica i drugi, zajednička točka svih imovinsko-pravnih odnosa, vječna svađa dokazivanja na čijem zemljištu jest, a gdje je zapravo trebala prolaziti pruga. I oni zgužvani bifei na stanicama, paradoksalna bojaznost starijih kako će promašiti mjesto izlaska, kao da je smak svijeta ako spuste svoje biće niz rešetkaste stube u dvadesetak kilometara udaljenu gradiću. Nedostaju nemirna dječica, čiji plač odaje prvo putovanje vlakom, zaigrani tinejdžeri, uvijek hrabri usputni zavodnici u psihologiji čopora, gegajuće bakice i djedovi koji po univerzalnoj nepravdi također moraju pješačiti do predalekoga „Murphyjeva“ zahoda, život na tračnicama prožet mimoilaženjem sa sličnim kompozicijama u suprotnom smjeru, s očekivanim minutnim stajanjima na nagibu, uz zaorane brazde s prirodnim vonjem umjetnoga gnojiva. Nedostaje i olakšanje kada se mašina najtežim zvukom, nalik ispuštanju jelenske duše, napokon pokrene.

U jednoj rečenici, sa zaustavljenim vlakovima nedostaje sve ono što je danas i službeno nebitno u životu.

(posvećeno preminuloj djevojci
u zagrebačkom potresu Anamariji C.)