Moć sakralne slike

Većinu televizijskih gledalaca 27. ožujka 2020. vjerojatno se posebno dojmio izravni prijenos molitve i propovijedi pape Franje na nestvarno praznom Trgu sv. Petra u Rimu, u sumorno, kišovito predvečerje. Ugroza pandemije ispraznila je jedan od najnapučenijih trgova čovječanstva. Usred trga poglavar Katoličke crkve obraća se Bogu i ljudima. Iza njegovih leđa, na pročelju bazilike sv. Petra simetrično su postavljeni likovi Raspetoga Krista i  Bogorodice s djetetom, ikone poznate kao Salus Populi Romani (Spas rimskoga puka)  – dva djela likovne umjetnosti duboko ukorijenjena u tjeskobne trenutke rimske prošlosti. Oba su djela za tu posebnu priliku donesena iz svojih domicilnih rimskih crkava: Bogorodica iz bazilike Santa Maria Maggiore, Raspelo iz crkve San Marcello al Corso. Slika Bogorodice, jedna od najslavnijih ikona zapadnoga kršćanstva, za koju se tradicionalno smatralo da ju je naslikao sam sv. Luka, svoju je čudotvornost pokazala davne 593, kad ju je papa Grgur Veliki nosio u procesiji protiv kužne bolesti u Rimu. Osobito je popularna postala zalaganjem isusovaca koji su u 16. st. dali načiniti njezinu kopiju, a prema njoj i bezbrojne druge, namijenjene crkvama širom Europe. Jednu od  prvih njezinih reprodukcija u mediju grafike izradio je u Rimu oko 1580. grafičar Natale Bonifacio Šibenčanin (1537−1592).

Raspelo, koje potječe iz kasnosrednjovjekovnog doba, a koje je čudom sačuvano nakon što je crkva u kojoj se nalazilo uništena u požaru, pokazalo je svoju čudotvornu moć kao zaštita od  kužnih epidemija. Za vrijeme velike kuge 1522.  stanovnici Rima nosili su ga u procesijama punih 16 dana, unatoč protivljenju vlasti koja je, kao i danas, smatrala da to samo može pridonijeti širenju zaraze. Međutim, povjerenje u čudotvornu pomoć raspela bio je tada jače od odluka „epidemiologa“ i „kriznih stožera“.

Papa Franjo na Trgu sv. Petra ispred ikone Salus Populi Romani / Foto VATICAN MEDIA / IPA / PIXSELL / IPA / PIXSELL

 Rimsko raspelo s Isusovim izmučenim likom i slika Bogorodice Salus Populi Romani dva su primjera među bezbrojnima u kršćanskom svijetu koji svjedoče o  uskoj vezi između najtežih trenutaka u čovjekovoj životnoj zbilji i sakralne umjetnosti. Mnoge su novije studije s područja ikonike i znanosti o slikama (Hans Belting, David Freedberg, W. J. T. Mitchell, H. Bredekamp i drugi) zaokupljene upravo istraživanjem neposrednog i aktivnog sudjelovanja slika u konstituiranju čovjekove stvarnosti. Slike, a posebice one sakralne, nisu – kako se često mislilo i tvrdilo – tek puki odraz stvarnosti ili njezina izvedenica, već su one kao bitna sastavnica čovjekova iskustva o svijetu važan čimbenik uvjetovanja same te stvarnosti. O toj životno aktivnoj naravi (sakralnih) slika u Hrvatskoj trebala je na zoran i obuhvatan način progovoriti izložba Moć slike. Zavjet, zaštita, zahvala u hrvatskoj umjetničkoj baštini 1400.-1800, čije se otvorenje pripremalo za početak svibnja ove godine u Galeriji Klovićevi dvori. Pripremajući izložbu nismo ni slutili u kojoj će se mjeri njezina tematika uklopiti u sadašnju atmosferu epidemijske ugroze koja se poput mračnog oblaka nadvila nad čitavo čovječanstvo. I bez razornog potresa 22. ožujka u Zagrebu, epidemija koronavirusa učinila je dovoljno da se obustave završne pripreme za izložbu i njezino otvaranje. Nadajmo se  da će u dogledno vrijeme ono ipak biti moguće.  

Slikovni čin

Različite aspekte djelovanja slika – a pod tim pojmom podrazumijevaju se ovdje općenito djela likovnog i prikazbenog stvaralaštva u svim medijima – moguće je analizirati, opisati i interpretirati, no teško je, nerijetko i nemoguće, objasniti njihove krajnje psihološke i socijalne uzroke. Nema sumnje da je moć slike proistekla iz dubina čovjekove borbe za opstanak u svijetu punom opasnosti za tijelo i za duh (dušu). Na dugom čovjekovu putu razvijanja obrambenih mehanizama uspostavljene su bihevioralne konvencije koje su se postupno pretvorile u vjerovanja, da bi se na koncu počele poimati i doživljavati kao istine. U određenom trenutku te su se istine prometnule u vizualne sadržaje i simboličke prakse, duboko urasle u sve pore civilizacije. Složena dijalektika čovjekovih životnih potreba i njegove imaginacije uspostavila je forme djelovanja slike koje su stekle snagu uvjetovanog refleksa. Pradavni magijski postupci koji su se služili simbolima ili su se u njih preobrazili, namrli su doživljaju slike popudbinu magijske i arhetipske iracionalnosti. Čovjekova iskonska osjetljivost na djelovanje slike učinila ju je pogodnim sredstvom u službi različitih vrsta uvjeravanja i upravljanja duhovnim izborima i emotivnim opredjeljenjima. Uporaba slika postala je sastavnicom nerazmrsivog konglomerata svetih i svjetovnih životnih impulsa, u kojem se konstituirala životna zbilja najvećeg broja ljudi u vremenima kad njihovo razdvajanje gotovo i nije postojalo. Stoga je, koliko god bila na cijeni, moć slike uvijek iznova izazivala i određeni zazor i strah – sve do potpune zabrane slika i ikonoborstva.

U novije doba njemački je povjesničar umjetnosti i teoretičar slike Horst Bredekamp, potaknut analizom govornog čina američkoga filozofa Johna L. Austina, u znanost o slikama uveo promišljanje o slikovnom činu (Bildakt). Prema Bredekampovoj definiciji slikovni je čin ono djelovanje (Wirkung) na osjećanje, mišljenje i činjenje (Handeln) koje proizlazi iz snage slike i njezina uzajamnog odnosa s nekim tko ju promatra, dodiruje, odnosno sluša (primjerice, kad je riječ o zvučnoj,  filmskoj slici). Interaktivnost promatrača i slike ponajprije se  manifestira kao mentalni i emotivni doživljaj prikazanih osoba kao da su žive. Ona se odvija u refleksnom činu spontanog poistovjećivanja, koji potiče promatrače da se klanjaju slikama, da ih dodiruju, pozdravljaju, ljube, da ih vole ili – ako prikazuju neprijatelje – da ih mrze, oštećuju i uništavaju.

U retrospektivi hrvatske kulturne povijesti srednjega i ranoga novoga vijeka moć slike uistinu je proporcionalna moći vjere

Prema D. Freedbergu, snagom svoga osobitog djelovanja svaka slika uvlači u sebe promatrača, izaziva njegove reakcije i potiče njegove odgovore. To zapažanje može se s razine ambicioznih umjetničkih djela spustiti i na razinu „obične“, svakodnevne reakcije, pri čemu neke slike imaju jače, a druge slabije djelovanje. Mnoge su i različite slike oduvijek štovane kao magična, stvarna „bića“ s posebnim djelovanjem koje izmiče razumskom tumačenju. Mnoge se tako doživljavaju i danas. Pritom se osobita magična stvarnost pridaje slikama s područja ars sacra, vjerske umjetnosti. Prema riječima Hansa Georga Gadamera, „tek religiozna slika omogućuje punu pojavu prave moći bitka slike. …Na njoj nedvojbeno postaje jasno da slika nije odslika nekog odslikanog bitka, nego da primjereno bitku komunicira s odslikanim.“ Svaka slika komunicira s onim tko je na njoj prikazan, a preko nje s njim komuniciraju i promatrači. Magična čarolija slike koja se javlja od početaka njezina postojanja, počiva na spontanom poistovjećivanju znaka i označenoga, slike i odslikanoga. To poistovjećivanje, prema Gadameru, „ostaje bitna crta svakog iskustva slike“.

Moć slike i moć vjere

U retrospektivi hrvatske kulturne povijesti srednjega i ranoga novoga vijeka moć slike uistinu je proporcionalna moći vjere. Razmjerno je skroman broj likovnih djela s temama i sadržajima izrazito svjetovnoga karaktera. Likovna baština ranoga novoga vijeka u Hrvatskoj prožeta je i određena kršćanskim ili, preciznije, katoličkim odnosom prema slikama i njihovoj uporabi. Fenomenologija tog odnosa vrlo je složena i raznolika. Najjače do izražaja možda dolaze upravo one likovne pojave kojima se moć i uloga slike ostvaruje kao najizravniji odraz životne zbilje ljudi. Iz slika progovara povjerenje, nada i zahvalnost pojedinaca, one su bitni agensi u stvaranju samosvijesti i unutrašnje kohezije zajednica. Međutim, njihovo djelovanje nipošto nije ni spontano ni proizvoljno. Ono se stvara i učvršćuje pod kontrolom moćnoga sustava upravljanja čovjekovim duhovnim i emotivnim potencijalima. U izgradnji i njegovanju tog sustava velike društvene učinkovitosti sudjeluju crkvene ustanove, tijela političke vlasti i mnogi zainteresirani pojedinci. Taj sustav pažljivo je i promišljeno reguliran predajom, naukom Crkve i odredbama crkvenih autoriteta, koji su, poučeni lošim praksama iz prošlosti i kritikama reformacije, na koncilu u Tridentu 1563. odlučili da se moć slike jasno i nepokolebivo upotrijebi u korist vjere i njezinih institucija. Istodobno su u sustav upravljanja slikama ugrađena i očekivanja svjetovnih gospodara i državnih odnosno komunalnih politika.

Vera icon

Odakle potječe djelatna moć slika o kojima je ovdje riječ? U prvom redu iz njihove jedinstvene sposobnosti da u promatrača pobude doživljaj ne samo fiktivne nego upravo žive, istinske nazočnosti prikazanoga lika ili božanstva. U kršćanskoj tradiciji vera icon – odraz Isusova ispaćenoga lica na Veronikinu rupcu – prvi je primjer takve nazočnosti. Otisnuvši na platno svoje lice sam je Isus stvorio čudesnu sliku. Lice i slika, premda su odijeljeni, zapravo su identični. Na Veronikinoj slici Isusovo je lice potpuno sadržano, premda se više ne sastoji od žive tvari. Otisak Isusova lica na Veronikinu rupcu jedan je od najvažnijih argumenata za dopustivost prikazivanja Božjega lika u kršćanstvu. Čudesna unikatnost toga prvog odraza generirala je nastanak neprekidne struje, upravo bujice svetih prikaza. Među njima je i bakrorez s prikazom sv. Veronike koji je grafičar šibenskog podrijetla, Martin Rota Kolunić (oko 1540–1583) izradio u Veneciji iza sredine 16. stoljeća. Unatoč pokušajima bizantskog ikonoklazma i protestantskog osporavanja, rijeka slika s prikazima svetih likova u katoličkom i pravoslavnom svijetu nije presahnula sve do danas.

Ivan Ranger, freske s prikazima čuda Gospe Remetske, 1745. Remete, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije / Izvor Svetište Majke Božje Remetske

Pretpostavka za postojanje vera icon jest da tijelo može biti realno prisutno u slici. Iz prvog, upravo sakramentalnog posvećenja, začela se u kršćanstvu – inače beskompromisno neprijateljski nastrojenu prema svim oblicima poganske idolatrije – čarolija odnosa prema slici kao mogućoj zamjenici, kao stvarnom supstitutu za tijelo, i to ne samo Isusovo, nego i drugih svetih osoba. Službeni nauk Crkve strogo brani štovanje slika kao takvih i odbacuje svaki oblik njihove idolatrijske uporabe. Istodobno Crkva dopušta i potiče korištenje slika kao podsjetnika na svete osobe. Međutim, u praksi je gotovo nemoguće točno odrediti granicu između štovanja svetoga subjekta i njegove zamjenice – slike.

Martin Rota Kolunić, Sv. Veronika, bakropis, oko 1570.

Zgodan primjer poistovjećivanja slike s prikazanom svetom osobom nalazimo u knjizi Szobottni kinch Blasene Devicze Marie ali Pobosnozt za szobottne vszega letta dneve, mađarskog magnata i duhovnog, marijanskog pisaca, Pavla Esterhazija. To popularno djelo, izvorno napisano na mađarskom jeziku, posvećeno subotnjim pobožnostima Bogorodici, prevedeno je na hrvatsku kajkavštinu zauzimanjem grofice Marije Magdalene Nadaždi Drašković, objavljeno u tiskari Pavla Rittera Vitezovića u Zagrebu 1696. Moć slike kao posrednika u približavanju svetoj osobi, u ovom slučaju Mariji, snažno dolazi do izražaja u Esterhazijevim pobožnim tekstovima, jer, kako piše u knjizi o subotnjim pobožnostima: „Gdo koga lyubi, i postuje; nyegov tulikaj izmalan oblichaj vu preczembe ima.“ (Onaj tko nekoga ljubi i poštuje visoko će cijeniti njegov naslikani lik). Osim toga, autor potiče vjernike da pobožnost Mariji iskazuju i pozdravljanjem njezine slike ili kipa riječima: „Zdrava Maria, Gozpa meni vszegdar miloztivna“. Pritom kao poticajni egzemplum iznosi pripovijest o pobožnom pisaru (diak) koji je često prolazio kraj jednog kipa Bogorodice gledajući ga uvijek raznježena srca i pozdravljajući: Ave Maria Domina Mea; Zdrava Maria, Goszpoja moja. Jedne subote Marija mu je iz toga kipa na pozdrav odgovorila riječima: Ave serve fidelis: Zdrav budi verni szluga moj. Kip je, dakle, progovorio kao živi lik Bogorodice, zamjenica je postala subjektom!

Milosne slike

Neosporno je to da su slike moćne po svetim osobama koje prikazuju, no neke su moćnije od drugih, premda prikazuju istu osobu, primjerice Bogorodicu. Neke su, kao što je poznato, čudotvorne, druge nisu. One koje to jesu zaogrnute su aurom mistične moći koja ih pretvara u predmete osobita javnog čašćenja.  Za čudotvorne ikone i kipove prikladan je naziv „milosne slike“ (njemački Gnadenbild), jer se – prema vjerovanju i predaji – uz njihovu osobitu moć i moć svetoga mjesta na kojem se one čuvaju, intenzivno ostvaruje djelovanje nebeske milosti po zagovoru Blažene Djevice Marije ili nekoga drugog sveca. Vjernici, dakako, u skladu s naukom Crkve, ne očekuju čudesa od samoga kipa ili od slike, već od prikazanoga nebeskoga lika. Ipak, nitko ne može protumačiti zašto su neke slike i kipovi milosni, a drugi to nisu. Posrijedi je djelovanje čuda, a – prema Goetheovim riječima – čudo je omiljeno čedo vjere.

Natale Bonifacio, Salus Populi Romani, bakrorez, oko 1580.

S obzirom na to da još uvijek osjećamo duboku traumu koju zajedno s gradom Zagrebom proživljavamo nakon potresa 22. ožujka, od brojnih milosnih slika (pri tom se misli i na kipove) koje privlače hodočasnike u  svetištima širom Hrvatske prikladno je na kraju ovog osvrta kao moćno žarište očekivane milosti istaknuti Majku Božju Remetsku (premda, statistički, Trsat, Marija Bistrica i Sinj uživaju veću popularnost među hodočasnicima). Nekoć pavlinska, danas karmelićanska crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama od davnine slovi kao jedno od najsnažnijih izvorišta vjere u moć svetoga mjesta i milosnoga lika Majke Božje na sjeveru  Hrvatske. Crkva je teško stradala u potresu 1880, ni ovaj posljednji nije ju poštedio. Nakon barokne obnove početkom 18. stoljeća njezin je ulazni prostor oslikan freskama na kojima su prikazana izabrana čuda ostvarena po zagovoru Gospe Remetske od sredine 13. pa sve do gotovo sredine 18. stoljeća. Freske je u obliku baroknih medaljona 1745. naslikao pavlinski slikar Ivan Ranger. Slikajući neke od svojih kompozicija Ranger se poslužio grafičkim predlošcima iz knjige Farmacopaea coelestis (Ljekarija nebeska) pavlinskoga pisca Andrije Eggerera, objavljene u Grazu 1672. U njoj su opisana mnoga  čudesna iscjeljenja, oživljavanje pokojnih, istjerivanje zloduha i druge nebeske intervencije, poput oslobođenja iz turskoga sužanjstva ili izbavljenja iz ruku razbojnika, ostvarene po zagovoru Majke Božje Remetske. Grafičke reprodukcije s likom čudotvornog kipa Gospe Remetske ističu njezinu milosrdnu naklonost svim staležima, zazivajući je kao Zagovornicu Hrvatske (Advocata Croatiae).

Vjerovanje u čudotvornu moć slika zasigurno je u znatnoj mjeri neutralizirano racionalnim pristupom suvremenog čovjeka koji se više pouzdaje u medicinu nego u zagovore svetaca. Ipak, premda se fantastična čuda prikazana na starim freskama i zavjetnim slikama više (uglavnom) ne događaju, neobjašnjiva moć slika nije nestala, jednako kao što ni medicina – a toga smo danas itekako svjesni – ne može (barem ne brzo) izliječiti sve bolesti. Na to, uostalom, podsjeća natpis ispred skupine s liječnicima na prikazu Gospe Remetske u Eggererovoj knjizi: Non est in medico semper releuetur ut aeger (Nije uvijek zasluga liječnika to što se bolesnik oporavio). Papin usamljeni lik na Trgu sv. Petra s čudotvornim Raspelom i slikom Salus Populi Romani vraća nas staroj paradigmi u kojoj se slika pojavljuje kao moćan posrednik pri traženju pomoći u nevoljama koje nadilaze čovjekove sposobnosti. Moderno doba donijelo je ipak  jednu bitnu promjenu: u skladu sa zahtjevima epidemiologa nema procesija, velikih misa i masovnih zaziva svetih zaštitnika. Fizičko okupljanje vjernika nadomjestili su mediji koji, stvarajući ozračje virtualnog zajedništva, na suvremen način pridonose uspostavljanju veze s nebeskim silama i prevladavanju ovoga trenutka neizvjesnosti i tjeskobe.