Lirika intimnih ispovijedi

Višnja Lovrić-Mencej nije novo ime u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Godine 1984. objavila je prvu zbirku pjesama, Nisam vrijeme, da bi u godinama koje slijede objavila sedam pjesničkih knjiga koje i samim naslovima, simboličnim i stvarnim, osmišljavaju i izriču njezin poetski kanat, koji bi se mogao nazvati i poetiziranom autobiografijom. O tome svjedoče naslovi A da je sve to ljubav (1999), Pjesmom se branim (2000), Ispod duge (2002), Iznad boli (2003), Poruke vjetra (2005), Kapi pelina (2007), Bugine tužbalice (2009). Prošlo je desetak godina koje su nosile svoje breme, ali i iznjedrile izvaganim, čvrstim poetskim timbrom novu knjigu pjesama Mirisi vremena. U njima je lucidnost i imaginarna dvostrukost pjesničkoga i ljudskog života. U svemu tome živi i pulsira pjesma, koja kao da promatra svijet izvana i postavlja se u poetskom i simboličnom kontrapunktu naspram fikcija bizarnoga, globalističkog svijeta. Mentalne, senzibilizirane poetske slike, gotovo opipljive, empatijski združuju ono što je bilo i ono što je moglo biti: „Spominješ riječi davno izgubljene, negdje / u našim nutrinama / usputnim rečenicama spominješ / bliskost, emocije. / Ulice su okićene njima / Dobro ti jutro, kako si?”(Šansone prošlosti).

Izd. OMH u Novskoj, Novska, 2019.

 I tako, govoreći o nama, nastaje knjiga, oblikujući intimne prostore našega bivstvovanja. To zna i pjesnikinja koja lirskim ispovijedima pokušava uskladiti život, prilagoditi mu se. Prilagodba životu znači i odricanje, donosi, ma kakav bio, delikatnost oprosta, smiruje žar uspomena. Oblikuje dostojanstvenu osamljenost u dvostrukostima bivstvovanja, jer neizmjerne su i okrutne ravnodušnosti svijeta: „Možda će proći još desetljeća i desetljeća / da se ruke dotaknu, sretnu, / prepoznaju i spoje / u jednu“ (Dušo moje duše).

 Ova je lirika tjeskobna, ogoljele intimnosti, ali ne dijabolizira. I onda, kad je u potrazi za čovjekom, a svjesna grube stvarnosti, ona vjeruje u život. Višnja Lovrić-Mencej, suočena sa svim varijacijama ljudske egzistencije, otvara se prema životu. Ona voli svoju Slavoniju, miris slavonskih okućnica, voli svoj slavonski zavičaj: „U našoj šumi osjećam ljubav, / osjećam nadu, / osjećam miris hrasta“ (Miris hrasta).

 Upravo su pjesme u ciklusu Mirisi vremena nadahnute metafora mirisnih reminiscencija na rodni kraj, na zavičaj koji nam je u djetinjstvu bio središte svijeta. Lirika intimnih ispovijedi naše pjesnikinje ne posustaje, daruje nam bliskost, iako nas vrijeme nemilosrdno troši. Tražeći ravnotežu u sebi i u svijetu, pjesnikinja ništa ne zaboravlja. Ona ljubi svoju Slavoniju, svoju domovinu, a njezino podsjećanje na povijesnu kletvu (Zvonimirova kletva odjekuje) opominje. S vremena na vrijeme događa se u toj poeziji i prigušeni, samozatajni ironijski odmak: „Došlo je vrijeme da se otvore pukotine / i suoči s brazdama. Jesam li mogla više? / Što još mogu ponuditi? / Odaslati pjesmu s mirisom zrelih marelica.“ (Miris zrelih marelica).

 I za kraj. Svakako treba pročitati esencijalni predgovor Katice Čorkalo Jemrić Život u pjesmi i s pjesmom. Đuro Vidmarović popratio je knjigu pjesama Mirisi vremena dobrodošlom recenzijom Vrisak iz srca Slavonije.