Kritika kao prostor slobode

Razlozi složenosti praćenja kazališne kritike u Osijeku signirane prvom polovicom 20. stoljeća sežu još u 1682, kad se taj grad konstituira kao multikulturno središte triju naroda, kad austrijska vojska protjeruje Turke iz utvrde Esseg, a dinastija Habsburg odlučuje Osijek pretvoriti u vojno središte za obranu Beča. Tijekom stoljeća Osijek postaje srednjoeuropski grad s njemačkim jezikom kao „međuetničkom komunikacijskom osnovom“. Od tih činjenica polazi Alen Biskupović, kazališni kritičar, teatrolog, znanstvenik i sveučilišni docent (Osijek, 1978) s Akademije za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku u knjizi Osječka kazališna kritika (1902. – 1945.). Intrigantno prikazujući nastanak i razvoj tiskarstva, novina, časopisa i tjednika u Osijeku, autor analizira strukturu dnevnih novina i njihov nastanak s obzirom na političku situaciju, tj. njemački, mađarofilni i hrvatski odraz: novine Die Drau od 1885. imaju nedjeljni prilog namijenjen hrvatskim čitateljima, Slavonische Presse tiskaju se od 1885, a rubrika Theater postaje najdugovječnijom, Narodna obrana tiska se 1902. u prvoj hrvatskoj Dioničkoj tiskari, u Hrvatskoj obrani stalna je rubrika Hrvatsko narodno kazalište, a Hrvatski list / Glas, grafički najsličniji današnjim novinama, na vrhuncu od sredine tridesetih do 1945. ima i stalnu rubriku Kazalište.

Analizirajući istodoban nastanak i razvoj osječkoga kazališta, autor prikazuje specifičnosti njemačkoga kazališta, posebno njemačkih putujućih družina, te nastanak i razvoj Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku, najviše u kontekstu razvoja nacionalne svijesti i ratnih događanja.

Akademija za umjetnost i kulturu
u Osijeku, Osijek, 2019.

Usredištujući istraživanje na kazališnu kritiku u osječkim dnevnim novinama, s početnom tvrdnjom o njezinu pedesetogodišnjem kašnjenju za zagrebačkom zbog prevlasti njemačke kulture i prepleta njemačkoga, mađarskoga i hrvatskoga jezika, utvrđuje i iznimno brzo usustavljivanje i kvalitetu osječke kazališne kritike nakon uspostave HNK-a u Osijeku 1907. te njezino strukturiranje u zakonitosti žanra.

Uz predočenje djelovanja devetero najfrekventnijih i najutjecajnijih osječkih kazališnih kritičara i funkcija njihovih kritika kao posrednika i tumača između umjetnosti i društva  autor ustanovljuje da je tijekom prikazana 43-godišnjega života osječka kazališna kritika imala sljedeću zajedničku strukturu: uvodni dio – predstavljanje dramatičara i djela, sadržaj izvedbe, vrednovanje kazališne izvedbe, stav kritičara prema kazalištu i publici. Dinamiku i živost takvoj strukturi daje i stvaranje hibridnoga i posebnoga kritičarskoga stila, na podlozi publicističkoga. Sam tekst kritike zauzima polovicu novinske stranice, nerijetko i cijelu,  a ističe se i podebljanim slovima, što pokazuje afirmativan stav uredništva prema kazališnim kritičarima i važnost u odnosu na publiku.

U zaključnom poglavlju autor naglašava najveću vrijednost osječke kazališne kritike: unatoč političkom kontekstu i razmiricama hrvatskih i njemačkih novina, „kazališna kritika bila je prostor slobode“ – usmjeren isključivo na kvalitetu, nijedan hrvatski kritičar u kazališnoj kritici ne iskazuje netrpeljivost na nacionalnoj osnovi, a ni njemački kritičari ne pokazuju netrpeljivost u njemačkim novinama prema ideji hrvatskoga kazališta i hrvatske riječi.     

Istražujući kazališnu kritiku u Osijeku u razdoblju od 1902. do 1945. autor je analizirao 33 teksta Dragana Melkusa od 1910. do 1917, 25 tekstova Ivana Krstitelja Švrljuge objavljenih od 1908. do 1912, jedanaest tekstova Andre Morića od 1907. do 1908, devetnaest tekstova Ernesta Dirnbacha od 1930. do 1941, osamnaest članaka Franje Bartola Babića od 1937. do 1943, 22 kazališne kritike Otta Pfeiffera od 1910 do 1916, trinaest tekstova Ivana Krnića od 1910. do 1911, 25 kritika Josipa Glembaya tiskanih od 1905. do 1912, osamnaest tekstova Carla M. Bende od 1902. do 1907. te kritike drugih i nepoznatih autora.

Knjiga Osječka kazališna kritika (1902. – 1945.) Alena Biskupovića, napisana izbrušenim znanstvenim stilom i dosljednom metodologijom, vrijedan je prinos hrvatskoj teatrologiji, ali i kulturologiji i povijesti te će je s jednakim zanimanjem, uz nadahnut uvodni tekst Sanje Nikčević, čitati ljubitelji kazališta, kulture, umjetnosti i Osijeka.