Korona nije zaustavila radove u riječkom art-kvartu

Prije jedva dva mjeseca savjetnik za upravljanje brendom u agenciji Rijeka 2020, Dražen Nikolić, s ponosom nam je govorio o tradiciji koju grad godinama njeguje i koju će, ne podilazeći etabliranoj kulturi, tijekom godine i pokazati. No u navedenom razdoblju štošta se promijenilo: osim preispitivanja granica značenjskoga polja kulture, prekraja se i koncept života kakav smo poznavali. Kakvo mjesto, u danim okolnostima, zauzimaju inicijative poput one SDP-ova zastupnika u Europskom parlamentu Predraga Matića, o produljenju trajanja titularne godine za tri do četiri mjeseca? Jasno, projekt je mišljen kao riznica višestruke dobiti; kulturne, ekonomske pa i turističke, no strukturne promjene na koje je primorano društvo pozivaju i na hitnu programsku rekonceptualizaciju. Toga je svjestan i pročelnik Odjela gradske uprave za kulturu Grada Rijeke Ivan Šarar. On tvrdi da, prije svega, valja održati svijest o financijskim okvirima. „Produljenje bi nam iz organizacijskog aspekta bilo dobrodošlo, no gradski i državni proračun već sad osjećaju destruktivne posljedice koronavirusom izazvane krize, a oni su ključni za financiranje projekta. Zbog te neizvjesnosti, čak i kad bi se trajanje projekta produljilo, nisam siguran bismo li mogli ostvariti jednako ambiciozan program.“

Kompleks Rikard Benčić iz zraka, Ciglena zgrada, T-objekt, Palača šećerane, MMSU / Izvor Rijeka 2020.

Kako, dakle, u doba korone održati važnost kulture? Prije svega, radom na onome što će ostati njezinim trajnim nasljeđem, a o čemu je u organizatora programa Europske prijestolnice kulture, kao i o učincima sama projekta, postojala svijest od sama početka. To će, isticali su tada, biti važno za budućnost grada i mnoge u njemu dosad organizirane, ali i buduće djelatnosti. No sad će, u ovom izmijenjenom okolišu, projektno nasljeđe dobiti i veće značenje jer pojam kulture će se, kao i mnogi drugi dosad samorazumljivi pojmovi, morati ponovno preispitati. I projekti EPK, baš kao što su dosad pokušavali širokim zahvatom obuhvatiti i brojnim programima problematizirati burnu riječku prošlost i kontekstualizirati je u suvremenom svijetu, morat će se suočiti s pomicanjem pojmovnih granica.

Nova kulturna mikrosredišta

Prostori za takva promišljanja predviđeni su poodavno u viziji riječkih kulturnih djelatnika. Slabo iskorištene gradske lokacije (ili neiskorišteni prostori industrijske baštine) u novoj vizuri grada pretvaraju se u „dodatne kvadrate za kulturu“. Tako je više od tisuću četvornih metara prizemne i dijela podzemne etaže na adresi Ivana Grohovca 1a, bivši dječji vrtić, a poslije i prodavaonica, u srpnju 2018. postao RiHUB, košnica gradske kreative i jedan od rijetkih prostora za zajednički rad. Za potrebe EPK RiHUB pretvoren je u press-centar projekta, s namjerom da se i za njegova trajanja ondje, uz komunikaciju s medijima, odvija komunikacija sa zainteresiranim građanima čija bi se inkluzija u aktualna gradska stanja odvijala i u panel-diskusijama, na okruglim stolovima i sličnim programima.

Jedna pak od nekadašnjih industrijskih hala Exportdrva, na kućnom broju 5 riječke Delte, pretvorena je u 5400 umjetnosti namijenjenih četvornih metara. Kad je 1961, prema projektnom rješenju Arhitektonsko-projektnog biroa Novak izgrađena, bila je prvo suvremeno skladište za smještaj završnih drvenih proizvoda prevoženih kroz riječku luku, no već je posljednjih desetak godina u mapu grada upisana kao kulturno mikrosredište, sjedište nekolicine udruga i prostor održavanja manjih kulturnih manifestacija pa je tako prenamjena, provedena u suradnji s Lučkom upravom Rijeka, zapravo nastavak logičnog slijeda nadgradnje prostora.

Najviše je pozornosti, i najburniju raspravu, izazvalo pretvaranje zapuštenoga kompleksa industrijske baštine, prostora Tvornice Rikard Benčić, u žilu kucavicu gradske kulture. Stanovnici okolnih susjedstava i korisnici obližnje riječke bolnice neometan protok svakodnevice pretpostavili su neometanom protoku kulture i svoje nezadovoljstvo objašnjavali oduzimanjem nasušno im potrebna parkirališta, što je Benčić nakon zatvaranja tvornice postao, dok su kritike upućenijih projektu zamjerale preveliku ambicioznost i troškove kojima bi se, na drugoj lokaciji, „moglo pokriti mnogo više“. No bi li onda simbolika Palače šećerane, koja svjedoči o tome da je Rijeka u 18. stoljeću imala trećeg najvećeg trgovca šećerom na svijetu, bila zauvijek izgubljena? Bi li, u svijetu koji poziva na revitalizaciju kulturne i industrijske baštine, grad čvrsto utemeljen na kulturi i industriji nepovratno izgubio dio identiteta? Rijeka je, često ističu odgovorni, svjesno odabrala teži put, no već i bolja vidljivost i povećana posjećenost Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, u prvoj fazi projekta preseljena u H-objekt kompleksa, svjedoče i o njegovoj ispravnosti. Projekt vrijedan 9,2 milijuna kuna financirao je Grad Rijeka, a arhitektu Dinku Peračiću, glavnom projektantu MMSU-a, Udruženje hrvatskih arhitekata dodijelilo je 2018. nagradu Bernardo Bernardi. Inkluzivna vrijednost projekta posebno je došla do izražaja za otvaranja i događanja uz izložbu S kolekcijom Davida Maljkovića.

Dovršetak druge faze, uređenja Palače šećerane i Ciglene zgrade, u čije će prostorije useliti Muzej grada Rijeke i Dječja kuća, planiran je za svibanj odnosno srpanj ove godine, dok je pretvaranje T-objekta u novi dom riječke Gradske knjižnice iduće godine trebao označiti i završetak riječkog „art kvarta“. No hoće li pandemija koronavirusa usporiti radove? „Kako građevinski radovi nisu obustavljeni, u tom smislu nećemo zaostajati za planiranim. Najveći nam problem zasad predstavlja nabava opreme jer ona dolazi iz inozemstva i u tom me smislu, kad govorimo o Palači šećerane, najviše zabrinjava nabava rasvjete povezana sa zapadnim tržištima i Kinom“, govori pročelnik Šarar, ne zanemarujući ulogu virusom uzrokovane krize. „Datumi otvaranja objekata važni su nam i stoga što ih vezujemo uz određena EPK događanja, no kako je sad sve stalo i teško je reći na što će sve COVID-19 utjecati, teško je davati ozbiljnije prognoze.“

Sve za djecu na jednom mjestu

U Palači izgrađenoj 1752, a koja je od 1970. i zaštićeno kulturno dobro, trenutno se postavljaju parketi i kameni podovi, dok su restauratorski radovi na zidnim oslicima i štuko-ukrasima pri kraju, a nakon izvođenja unutarnje stolarije i opreme projekt započet na proljeće 2018. i vrijedan čak 49,4 milijuna kuna bit će dovršen. Tada će se muzejski postav dizajnerice Nikoline Jelavić Mitrović useliti u novu, adekvatnu zgradu, gdje će istovremeno biti izloženo sve bogatstvo raznorodne riječke povijesti.

U budućoj se Dječjoj kući, jedinoj takvoj u Hrvatskoj, izvode obrtnički radovi, a u tijeku je i montaža dizala koje će povezivati sva tri kata zgrade, dok bi se keramičarskim i podopolagačkim radovima trebalo pristupiti na samu završetku 44,6 milijuna kuna vrijedna projekta započeta u ožujku prošle godine. Dječja kuća na jednom će mjestu objediniti sve kulturno-umjetničke sadržaje namijenjene najmlađim Riječanima, od dječjeg odjela Gradske knjižnice, video- i animacijskih radionica pa sve do dnevnog boravka za sigurnu i neometanu kreativnu igru.

„Vizija bi nam i želja bila, ako okolnosti dopuste, Palaču šećerane otvoriti do 15. srpnja, a Dječju kuću bismo ostavili za rujan kako bi njezino otvaranje koreliralo s početkom nove školske i vrtićke godine. Tako bismo sve njezine sadržaje mogli odmah u punoj funkcionalnosti staviti na raspolaganje korisnicima“, predviđa Šarar dodajući da je završetak 68,5 milijuna kuna vrijedna projekta nove zgrade Gradske knjižnice „planiran za 2021, no Europska je komisija dopustila njegovo uvrštavanje na popis EPK-infrastrukture“. Primjer nove i višestruko veće knjižnične zgrade dokaz je otvaranja institucija prema novim idejama i kvalitetnom dijalogu s Gradom. Naime, zgrada Gradske knjižnice još je u prošlom desetljeću trebala niknuti na Klobučarićevu trgu u samom središtu grada i, premda se o preseljenju u kompleks Benčić odavno nagađalo, institucija je pokazivala snažan otpor. Šarar smatra kako su i ovdje u pitanju simbioza i suradnja. „Uključili smo institucionalne čelnike u svaku fazu projekta i time im je postalo jasno da ovakvim rješenjem dobivaju i mnogo više od planiranog. A dobiva i grad jer art-park će promijeniti i njegov izgled, kao i navike građana, koji će se lakše odlučivati na potrošnju kulturnih sadržaja. Sada više nema isprika, napokon ćemo imati uvjete za stvaranje i privlačenje publike“, siguran je pročelnik.

A kakvi će se projekti pod okriljem EPK odvijati u njegovim zgradama? „Dilema je mnogo, no čini mi se da bi najbolje bilo problematizirati pitanja s kojima se suvremeni svijet trenutno susreće. Dogodio se ozbiljan pomak u pitanju društva, morala i globalizacije i mislim da bi bilo najbolje da ponudimo postpandemijske sadržaje koje nismo planirali, ali to je jedini način da ostanemo globalno relevantni jer ono što je za EPK konceptualizirano, više nije relevantno. Osim toga, moramo to učiniti i kako bismo se zaštitili i izbjegli kritike zbog, primjerice, postavljanja skupih izložbi u ovom trenutku. Imamo li vremena i snage? Ne znam, no volio bih da i iz ove situacije pokušamo izvući maksimum. Prilagodimo se promjeni i ljudi će na to dobro reagirati.“