Humana i duhovita teološka rasprava

Godine 2012. kardinal Jorge Mario Bergoglio, tadašnji nadbiskup Buenos Airesa, odlučio je podnijeti ostavku na dužnost nadbiskupa, vjerujući da je na toj funkciji već postigao sve što je mogao, ali i da svojoj pastvi više može pomoći kao svećenik u svakodnevnom i neposrednom kontaktu s vjernicima. Bergoglio je ostavku napisao i poslao u Vatikan, no odgovora nije bilo, sve dok nije primio zahtjev da osobno dođe u Vatikan te da se u papinskoj ljetnoj rezidenciji Castel Gandolfu susretne s papom Benediktom XVI. Taj susret i njihovo druženje, koje će potrajati dan i pol, a tijekom kojeg će papa Joseph Alois Ratzinger kardinalu Bergogliu objelodaniti svoju odluku da napusti papinsku dužnost, nije bio i prvi susret dvojice papa. U travnju 2005. nakon smrti pape Ivana Pavla II, a pri izboru novoga pape, dotadašnji njemački kardinal Ratzinger najvećim je brojem glasova konklave izabran za novoga papu, a Bergoglio je bio drugi po broju glasova. Tijekom nekoliko dana dok je trajalo vijećanje kardinala Ratzinger i Bergoglio izmijenili su nekoliko rečenica, u prolazu i većinom kurtoazno, a papa Benedikt XVI. svega toga sjetio se sedam godina poslije, kad je, navodno pritisnut dokumentima o slučajevima korupcije u Vatikanu i pri Svetoj Stolici, donio odluku o povlačenju.

Jonathan Pryce u ulozi je kardinala Bergoglia, a oskarovac Anthony Hopkins pape Benedikta XVI.

Tako barem tvrdi i sugerira u cjelini fikcijska i elementima humora prožeta biografska drama Dvojica papa brazilskog redatelja Fernanda Meirellesa, filmaša koji se nakon sjajne i u međunarodnim okvirima probojne realistične i dokumentaristički uvjerljive krimi-drame Božji grad kao vrlo darovit i ambiciozan autor etablirao uspjelom ekranizacijom romana Brižni vrtlar Johna le Carréa. Nakon filma koji je od četiri nominacije za Oscar nagrađen onim za najbolju sporednu žensku ulogu (Rachel Weisz), Meirelles je režirao i također intrigantnu, ali i neujednačenu adaptaciju romana Sljepoća portugalskoga nobelovca Joséa Saramaga, djelo u kojem je idejno-značenjska razina superiorna u odnosu na izvedbenu, s kojom nije u osobitom suglasju i ravnoteži. Tijekom minulih dvanaest godina Meirelles se okrenuo producentskom dijelu posla, kao redatelj zadržavši s jedne strane angažman i socijalni senzibilitet i u žanrovskom ruhu (triler-drama 360), a s druge sklonost važnim literarnim predlošcima (na Shakespearea oslonjeni TV-serija i film Som e Fúria). Kao autora ljevičarskog ideološkog usmjerenja te izraženog socijalnog senzibiliteta zatječemo ga i u Dvojici papa, za koji su oskarovske nominacije uz scenarista Anthonyja McCartena (Teorija svega, Prijelomni čas) zasluženo osvojili izvrsni Jonathan Pryce (Ronin, Čovjek koji je ubio Don Quijotea) za glavnu mušku ulogu kardinala Bergoglia i oskarovac Anthony Hopkins za najuspjeliju sporednu rolu pape Benedikta XVI. Kad govori o nastanku filma u čijem je fokusu niz fiktivnih, no iznimno zanimljivih, intrigantnih, životnih i nerijetko duhovitih razgovora dvojice papa koji se zatječu i u netipičnim životnim situacijama poput uživanja u pizzi i navijanja tijekom završnice Svjetskoga nogometnog prvenstva 2014. između Njemačke i Argentine, Meirelles ističe da je od sama početka bio na strani aktualnoga pape Franje, koji mu je ideološki i svjetonazorski bliži, dok je prema njemu odveć konzervativna i stroga Benedikta XVI. i u dramskom smislu postavio kao svojevrsna antagonista.

No kako se priča razvijala i kako je počeo otkrivati detalje o dvojici ravnopravnih protagonista, taj je inicijalni dramski te ideološko-idejni antagonizam počeo splašnjavati, da bi redatelj naposljetku došao do zaključka da između Benedikta XVI. i Franje nema bitnih razlika. Taj je razvoj razvidan tijekom praćenja dokumentarnim i reportažnim isječcima prožeta filma, ne samo stoga što je Bergogliovoj prošlosti posvećen niz retrospektivnih segmenata iz njegove mladosti i srednje dobi. Isusovac i nekadašnji znanstvenik Bergoglio je od sama početka postuliran kao neupitni pozitivac, obilježen zanesenošću djelima Marxa, Gramscija i inih lijevih mislilaca, teologijom oslobođenja te nedovoljno jasnim i artikuliranim suprotstavljanjem Videlinoj diktaturi (zbog čega ga u Argentini i danas drže kontroverznim), pod kojom su stradali i njegovi najbliži suradnici, svećenici Yorio i Jalics. Ratzinger je inicijalno pa i dominantno profiliran kao čuvar dogmi, kao kruta i načelno neduhovita osoba (što će pak duhovito opravdati riječima da je on ipak Nijemac), no postupno se otkrivaju njegova ne samo duhovitost – živcira ga iz zdravstvenih mu razloga propisan brojač koraka, Bedřich Smetana mu je najdraži Čeh – nego gdjekad gotovo dječački zaigrana znatiželja, ranjivost i pozitivna naivnost, primjerice dok s Bergogliom uživa u pizzi i nogometu. U kontekstu dijaloga dvojice papa autor kreira zanimljivu i živu teološku raspravu u kojoj se naglašavaju provokativne teme poput pedofilije i odnosa prema homoseksualnosti, uz isticanje važnosti predanosti Bogu, istini, čovjeku i crkvi. No i provokativni pasaži zaogrnuti su u ruho humanosti i altruizma, kao i iskrene požrtvovnosti i predanosti obojice papa, koji pred gledateljima uspijevaju zaživjeti kao stvarne, punokrvne i zaokružene osobe iznijansiranih karaktera i bogata intimnog života.