Gdje god ima komunikacije, ima i poezije

Stotinu četrdeseti svezak edicije Stoljeća hrvatske književnosti donosi šestotinjak stranica čistog užitka – Izabrana djela Ivana Slamniga (1930–2001). Priređivač Tonko Maroević u nj je uvrstio opsežan izbor iz poezije, amblematične autorove pripovijetke, radiodrame, znanstvene rasprave, eseje, kritike i roman Bolja polovica hrabrosti. Na taj je način sažeto reprezentirao taj bogat i raznolik opus. U jednom svesku teško da se moglo više. Informacije radi, dodajmo da se Slamnig pojavljivao i u ulogama književnog povjesničara, interpretatora, prevoditelja i antologičara. I da je u svakom od tih poslova ostavio značajan trag.

Ivan Slamnig nastojao je dohvatiti jezičnost svijeta

Ovdje ću se dakako ograničiti na njegovu poeziju jer Ivan je Slamnig iznad svega pjesnik. Našu je Republiku stiha zadužio svojim zbirkama, lucidnim esejima o poeziji i fascinantnom studijom Hrvatska versifikacija. Stihovima se oglasio 1949. u časopisu Izvor, a svoje je bivanje na sceni zaokružio 2000. zbirkom Ranjeni tenk. Objavio je deset pjesničkih knjiga. Uz Ranjeni tenk, to su: Aleja poslije svečanosti (1956), Odron (1956), Naronska siesta (1963), Limb (1968), Analecta (1971), Dronta (1981), Sed scholae (1987), Relativno naopako (1987) i Tajna (1988). Uvriježilo se o njemu govoriti kao o paradigmatskom krugovaškom pjesniku, poeti ludensu, preteči pjesništva iskustva jezika, autoru koji je u svom opusu sretno združio modernističku i postmodernističku senzibilnost.

Znakovnost svijeta i poezija jezika

Kritičari su nerijetko skloni hrvatsko pjesništvo druge polovice 20. st. svesti na zrakasto širenje dviju antagonističkih poetičkih matrica koje su oblikovane pedesetih godina. Radi se o gnoseološkoj matrici s jedne i semiotičkoj s druge strane (poslužio sam se terminima C. Milanje). Rodonačelnik prve je Slavko Mihalić, a rodonačelnik druge Ivan Slamnig. Prva matrica pretpostavlja problematizaciju egzistencijalističkih pitanja poput tjeskobe, praznine, odnosa pojedinca i kolektiva, a druga osvještava znakovni karakter svijeta i razvija različite jezične igre kojima pjesnik nastoji dohvatiti jezičnost svijeta, ako je moguće natjecati se i poigrati se s njom. Iako spomenuti binarizam neizostavno zanemaruje i shematizira raznolikost lirskih glasova, poetika i politika, on ipak načelno upućuje na temeljne interese i globalna uporišta hrvatskoga pjesništva u tom razdoblju.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2019.

Čitav Slamnigov opus svjedoči da je riječ o autoru koji je pomno promišljao sve elemente pjesme: status motiva, komunikacijski aspekt, formalni oblik lirskoga teksta, metrički obrazac, odnos prema pjesničkoj tradiciji, retorički rekvizitarij itd. Njegovo pisanje karakterizira strategija značajnih pomaka koja dezautomatizira postojeće spisateljske prakse, inovira poetski jezik i time pomiče granice poezije. Svoje je kreativne nazore iznosio u više navrata – u esejima i rijetkim intervjuima. Među najvažnije svakako idu postavke da je poezija svuda oko nas, da je najsnažnije prisutna u kolokvijalnom govoru i slangu te da moderni pjesnik za razliku od prethodnika poseže za ekskluzivnim izrazima i značenjima. Te je tri postavke ovako obrazložio u eseju Pristupanje suvremenoj poeziji:

– Poezija je naime nešto u čemu neizbježno učestvujemo svaki dan. Da mnogo ne kompliciramo, možemo postaviti jednostavnu tvrdnju: gdje god ima komunikacije, ima i poezije. Poetskim materijalom služimo se već time što govorimo, što se služimo jezikom. Tolstoj je u svom dnevniku ustvrdio da je poezija sve osim školskih dokumenata i poslovnih knjiga, a američka pjesnikinja Marianne Moore se osvrće na to u jednoj svojoj pjesmi riječima „a nije dobro zapostavljati ni poslovne dokumente i školske knjige“.

– Najviše poetskih elemenata nalazimo u živom govoru, u slangu. (...) Kao što postoji jezik „niskog štila“, kako bi rekao Lomonosov, postoji i pjesništvo „niskog štila“, koje je kroz historiju zapostavljeno i koje nije dostojno poštovanja.

– Suvremeni pjesnici ubrzavaju semantiku, mijenjanje osnovnog značenja riječi. Oni, polažući važnost samo na emocionalni dojam pridjeva, stavljaju ga uz imenicu, uz koju po logici ne ide. Tako mimo racionalnoga nastaju kombinacije pitko proljeće, vuneno more i slično.

Iza ovih i sličnih esejističkih postavki stoji Slamnigova poetska praksa. Upravo je on autor koji je maestralno versificirao razgovornu rečenicu, prepoznavao poetičnost u dijalektalnim ili šatrovačkim izrazima, autor koji je ozbiljnosti i artificijelnosti klasične poezije supostavljao višestruko kodiranu stihovnu dosjetku, pravoj rimi nepravu, čvrsto oblikovanim sustavima mišljenja paradoksalnu logiku. Štoviše Slamnig je stvorio pravi katalog jezičnih igara pokazujući da se ekspresivnost, začudnost i poetičnost mogu ostvariti na svim jezičnim razinama – od fonetske i morfološke preko sintaktičke i semantičke do tekstualne ili čak razine zapisa (bilo da je riječ o privatnom pravopisu, tipografskoj ekskluzivnosti ili figuriranju samog oblika teksta).

Od deskripcije do gega

Iako su kritičari i književni znalci razmjerno često iskušavali vlastito umijeće razumijevanja poezije na Slamnigovim tekstovima (spomenimo samo B. Donata, P. Pavličića, K. Pranjića, Z. Mrkonjića i Z. Kravara), odvažit ću se ovdje kratko prokomentirati pjesmu Udarac iz zbirke Odron. Manje ću ju nastojati interpretacijski obuhvatiti, a više upozoriti na pojedine slamnigovske postupke. Pjesma glasi:

Po pločniku se ljud za ljudom ređa.

Pod žutim mrtvim lišćem ljage vlage

isparuju se. Kanal zubat žeđa

i loče smeđe lokve, koje kopne.

Po asfaltu se suši tanka gleđa.

Jednook tramvaj vuče se ko prase.

Najednom netko tresne me u leđa.

Ne okrećem se: zatvorenih vjeđa

ja mislim: možda to je neki poznati,

a možda su me i prepoznali. (Odron)

Pjesma sadrži deset stihova. U prvih šest suočeni smo s lirskom deskripcijom grada poslije kiše ili pljuska s naglaskom na izgled pločnika, asfalta, kanala, lokvi i tramvaja. Opis je posredovan iz perspektive hodača koji promatra što se oko njega događa i koji vjerojatno pokušava ostati suhih cipela. Opis je pedantan, fokusiran na nekoliko slika, atmosfera je donekle mračna, a lirski ton kao da aludira na klasičnu poeziju. Tu „klasičnost“ razigravaju primjeri ubrzavanja semantike kojima se personificira neživo (jednook tramvaj, kanal zubat), a potkopavaju ju oblik ljud u prvom stihu (primjer gramatičke sinonimije gdje se taj ludički supletiv pojavljuje na mjestu na kojemu se očekuje leksem čovjek) i rustikalna poredba prema kojoj se tramvaj vuče kao prase. Kada se u sedmom stihu iznenada dogodi naslovni „udarac“ (Najednom netko tresne me u leđa), puno toga se mijenja. Pjesma koja je otvorena kao sumorna deskripcijska slika pretvara se u geg, birani jezik opisa postaje podloga na kojoj se ostvaruje iznevjereno očekivanje. U završna četiri stiha mijenjaju se interes pjesme (umjesto opisa fokusira se subjektova svijest), diskurz (u prvi plan izbija kolokvijalni govor) i atmosfera.

I forma proizvodi značenje

Promotre li se metričke osobitosti, vidljivim postaje da i one slijede tematski i diskurzivni obrat Slamnigove pjesme. Prvih je osam stihova pisano jedanaestercima, privilegiranim stihom umjetničke poezije, metričkim obrascem koji je u podlozi soneta, kojim su npr. pisali Dante, Petrarca, Heine, Goethe ili u nas Šenoa, Kranjčević i Ujević. Međutim deveti je stih dvanaesterac, a deseti deseterac. U takvoga majstora metra kakav je Slamnig završno narušavanje versifikacijske pravilnosti nikako ne može biti slučajno. Moguće ga je shvatiti kao poentnu metričku piruetu. Ukratko, odustajanje od jedanaesterca s dobrim se razlozima može povezivati s posljedicama „udarca“ koji je narušio uobičajeni poredak stvari – dosjetka se istodobno realizira i na iskaznom i na formalnom planu. Završna konstatacija (možda je to neki poznati,/ a možda su me i prepoznali) versificirana je kolokvijalna rečenica koja smješta subjekt u svakodnevicu i nudi šeretsku aluziju na olovna vremena. Ona je taj jezik niskog štila  u kojemu poezija iznova dolazi do sebe. Kad smo već kod niskog štila, vjerojatno nije slučajno ni to što je zadnji stih pjesme deseterac, kamen temeljac usmene kulture, kao ni to da se na koncu odustaje od obrasca jednolične rime (ređa/ žeđa/ gleđa/ leđa/ vjeđa) na kojoj je pjesnik dotad inzistirao.

Priređivač Tonko Maroević izdvojio je 169 pjesama. Čitajući taj izbor moguće je pratiti Slamnigove poetičke mijene, evoluciju njegova lirskog humorizma, oklijevanje između vezanog i slobodnog stiha, raskošni rimarij, nomadski karakter lirskoga subjekta, put od impresionističke palete i manirističnih dijaloga s prethodnicima do ingeniozne makaronštine i pjesama u tzv. lakom stihu. Prisiljen da ipak nešto izostavi, priređivač je odlučio biti restriktivniji prema pjesmama „na pučku“ koje obilježavaju zbirke s kraja osamdesetih (Sed scholae, Relativno naopako i Tajna). Htijući izborom ilustrirati „ujednačenu čeznutljivo-ironičnu i puteno-skeptičnu intonaciju“, Tonko je Maroević svjesno naglasio autorovu erudiciju kako bi pokazao „da se Slamnig nesputano i slobodoumno kreće među uzorima i autoritetima, da je s njima ležeran i podrugljiv kao i sa samim sobom“. Legitimna odluka, koju ovjerava živo i angažirano čitanje te koja upućuje na priređivačevu senzibilnost. Ipak, budući da bih volio da je Slamnigovih lakih stihova više, iz čista ću mira ovdje navesti zaključnu strofu (uvrštene!) pjesme Vječna lovišta: „Al tek što stigoh na drugi svijet/ vidjeh da sam amater./ Stipo me saleti zbog trista maraka/ i da sam mu sovo mater“.

Zapravo imam samo jedan prigovor, i to ne priređivaču nego redakciji edicije: Ta tko će još dobiti dva sveska u Stoljećima ako ih Slamnig nije dobio!?