Biblija glazbene scene

Muzikologinja i društvena djelatnica širokih vidika Zdenka Weber, dobro je poznata i rado viđena osoba u široj kulturnoj javnosti Hrvatske, ali i Europe. Za njezin je ugled kao velikog erudita ponajviše zaslužna njezina publicistička djelatnost koja se gotovo kontinuirano do naših dana odvija otkako je u Telegramu davne 1972. objavljen njezin prvi kritički osvrt. Bila je tada na trećoj godini studija muzikologije na Muzičkoj akademiji i uskoro će je Fadil Hadžić angažirati kao kolumnisticu kulturnog dvotjednika Oko. No ona nikada neće biti stalno zaposlena glazbena kritičarka u nekom mediju, već će je znatiželja i šira ambicija da aktivno društveno djeluje odvući u drugim smjerovima.

Ukratko, u ovom je tekstu riječ o njezinoj drugoj knjizi napisa o glazbi – Glazbe prije svega (nakon U zagrljaju glazbe, 2012, gdje je u povodu 40. obljetnice njezina društvenog djelovanja skupljen izbor različitih vrsta tekstova objavljenih na raznim stranama između 1972. i 2012). Bez selekcije, ona obuhvaća sve autoričine članke koji su izlazili u Hrvatskom slovu između 1995. i 2018. Stoga ne čudi da je izdavač knjige upravo Hrvatsko slovo, za nakladnika je potpisana urednica lista Dubravka Vidak, urednica knjige je urednica glazbene rubrike tog jedinog hrvatskog kulturnog tjednika pijanistica Eva Kirchmayer Bilić, a glavni urednik izdanja je i glavni urednik tjednika, Stjepan Šešelj. Kako Zdenka Weber kaže u pogovoru toj svojevrsnoj „bibliji glazbene scene”, gdje je na čak 650 stranica gusto pisana teksta obuhvatila čak 375 svojih osvrta uz priloge, stalnim je zaposlenjima u Muzikološkom institutu, berlinskoj Njemačkoj operi i Ministarstvu vanjskih poslova RH „zarađivala za kruh“, a pisanjem kritika „za kolače“. Njezini doživljaji glazbenih pojava pravi su „šlag na torti“ njezina šireg neumornog djelovanja na poboljšanju uvjeta glazbovanja u zemlji i svijetu. Odgojena na poslijediplomskim studijima u Parizu, Beču i Berlinu, nezadovoljna skučenim duhom sredine odakle je potekla, tražeći radna iskustva u inozemstvu, od 1992. do 1997. bila je zaposlena u Njemačkoj operi Berlin (kao osobna asistentica generalnoga glazbenog direktora Rafaela Frühbecka de Burgosa), a nakon toga u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova RH s mandatima u hrvatskim veleposlanstvima u Berlinu i Beču, sve do umirovljenja 1. srpnja 2016. Jasan je početak njezina pisanja za Hrvatsko slovo: sama je u Njemačkoj operi Berlin pripremala oproštajnu svečanost prigodom umirovljenja našeg proslavljenog basa Tomislava Neralića, koji je u toj slavnoj opernoj kući proveo 40 godina (9. rujna 1995. nastupom u glazbenoj drami Katja Kabanova Leoša Janáčeka) i željela je da o tome bude upoznata i hrvatska javnost.

Izd. Hrvatsko slovo, Zagreb, 2019.

Poslala je tekst na adresu tek pokrenuta Hrvatskoga slova i on je objavljen 10. studenoga 1995, no odmah je u njemu obuhvatila širu opernu scenu grada u kojem živi te se osvrnula i na novu produkciju Borisa Godunova, kao i na dobrotvornu skraćenu izvedbu Wagnerova Prstena Nibelunga uz čuvenog njemačkog komičara Loriota, sve u svojoj matičnoj kući. No trebalo je ipak doći ljeto da se sama vrati u rodnu Hrvatsku te da nastavi pisati za list koji ipak daje prednost domaćoj sceni. To je ljeto provela na Cresu i zdušno pratila Osorske glazbene večeri, a iduće pak, 1997, u Splitu i u detalje u nekoliko tekstova izvijestila o bogatom programu 43. Splitskoga ljeta. Daleko od toga da se u ovom članku moguće osvrnuti na svih 375 tekstova, no čitajući ih u kronološkom nizu, označene izvornim naslovima i datumima izlaska u listu, moguće je pratiti pet faza u njezinoj karijeri kritičarke Hrvatskog slova. U prvoj koja traje dvije godine i završava osvrtom na Varaždinske barokne večeri 1997. tekstovi su neredoviti i „razbacani“ između Berlina i hrvatskih gradova. Ona tek usputno piše. Nakon sedam godina suradnja se nastavlja 2004, kad stiže u Zagreb i počinje polako pratiti hrvatsku glazbenu scenu, koju tijekom dvije godine ponovno upoznaje i istražuje. Godine 2007. počinje treća i najintenzivnija faza, koja traje pet godina i u kojoj se autorica posvećuje svim oblicima pojavnosti klasične glazbe, gotovo ništa joj ne promiče, svagdje je i o svemu izvještava iz prve ruke, zdušno prati i orkestralnu, komornu, solističku djelatnost, opere i balete, recenzira knjige i albume, marom pravog kroničara svojega vremena.

Drastični prekid u gustoći tekstova događa je u jesen 2012, kada započinje četvrta faza njezina pisanja za Hrvatsko slovo obilježena njezinim angažmanom u Beču opunomoćene ministrice u hrvatskom veleposlanstvu zadužene za kulturu, znanost i obrazovanje, te suradnju s gradišćanskim Hrvatima. Zauzeta svakodnevnim obavezama „na terenu“ piše rjeđe i većinom govori o nastupima hrvatskih glazbenika u Beču, ali i najvažnijim opernim i baletnim produkcijama slavnih bečkih kazališta. Peta i posljednja faza kreće od Zdenkina umirovljenja od jeseni 2016. i njezina konačnog povratka u Zagreb, gdje nastavlja briozni kritičarski ritam iz treće faze, prateći hrvatsku scenu, ali odlazeći po potrebi i u Beč kako bi hrvatsko čitateljstvo izvijestila o važnim događajima kao što je, primjerice, dirigentski debi hrvatskoga pijanista Andreja Vesela. Bez obzira kojoj fazi pripadali, njezini su tekstovi uvijek analitični, stručni i opsežni, pružaju čitatelju širu sliku događaja, uz neprestanu nazočnost njezine iskrene ljubavi prema glazbi (ili glazbama, kako i kaže u naslovu knjige) i poštovanja prema glazbeničkom (umjetničkom) pozivu. Naposljetku, uz autoričin pogovor i indeks imena, vrijedna je zbirka dokumentaristički upotpunjena njezinim fotografijama sa suradnicima i uzorima iz privatnog i profesionalnog života. Posljednji je tekst objavljen 20. travnja 2018. i govori o koncertu Hrvatskog komornog orkestra s talijansko-austrijskim dirigentom i skladateljem Guidom Mancusijem u HGZ-u, jer negdje se jednostavno zbirka morala zaustaviti.